Rat kroz oči djeteta iz Dubrovnika: 'Nije me bilo briga tko je kriv, samo sam htjela opet vidjeti svoju majku'

Autor: Ivona Butjer Autori fotografija: Pavo Urban
Čega se može sjećati djevojčica sa svoje tri ili četiri godine? Ne može se sjećati svega, ali sjetit će se fragmenata. 

Kako je otac vodio u 'Sneka' na Stradunu. Bursina koje je majka kupovala kako bi ih nosila u šetnju Gradom i frizurica jer, rekla je majka, u Grad se ne ide bilo kakav. Tajči koja pjeva 'Hajde da ludujemo', djevojčica se nadala da će, kad odraste, barem biti upola lijepa kao ona. Susjeda koji bi stizali kako bismo svi zajedno gledali vatromet s tarace za otvaranje Igara. Djevojčica je voljela vatromet. Nije se bojala zvuka koji bi proizveo kad bi se raspršio nebom. Bila je skoncentrirana na boje. No, vrlo brzo se sve promijenilo.

A sve se promijenilo jer su zvukovi, slični onome koji bi se dogodili kad bi se na nebu raspršio vatromet, postajali sve učestaliji. No, ne bi krenuli uvijek prvi. Prije toga bi se često oglasila 'uzbuna'. Uzbuna je zvučala zlokobno, strašno, gotovo kao najava smrti. A to je i bila. Ljudi bi bježali u panici, jer 'uzbuna' je najavljivala bombe. A bombe te mogu ubiti. Tako su joj barem kazali odrasli. A nitko ne želi umrijeti. Posebno ne dijete koje je tek počelo živjeti i kojem bi, valjda, prva sjećanja trebala biti ljepša. Dijete baš nikada nije krivo za njegova loša sjećanja.

REKLI SU DA NIJE TO NIŠTA STRAŠNO, ALI BILO JE

Svako dijete u tom trenutku poželi majčino krilo, no djevojčica je, igrom slučaja, ostala bez njega. Krenula je s ocem u trganje u jedno primorsko selo, a majka je ostala u Gradu. Onda je nastupila blokada i majku nije vidjela tri mjeseca. Tako su joj barem rekli kasnije, kad je bila malo starija da to shvati. A oko ta tri mjeseca, kako kaže, ne sjeća se svega jer bila je mala. Ali se sjeća fragmenata.

Sjeća se oca koji stalno negdje odlazi u crno-smeđe-zelenom odijelu dok mu none daje krunicu. Kaže none djevojčici da nije ništa strašno i da će se otac vratiti. Čudi se djevojčica što se none tako brine, ako nije ništa strašno i ako će se otac vratiti. Majčinog krila također nema u svom tom košmaru za kojeg ne zna zašto se događa. Majka je u Gradu i brine o ljudima koji se skrivaju u hotelu Minčeta, daleko od nje. Djevojčica je svakog dana mislila o majci i pitala se je li živa. Hoće li je više ikada vidjeti. Čula je kako pričaju odrasli kako su 'oni' došli do Mokošice. Kako su prešli preko Sustjepana. Čula je i kako su došli do Srđa. Kako je poginuo neki mladić od 18 godina. Kako je poginuo neki susjed. Čula je kako je neka majka izgubila tri sina. Sve je više djevojčica vjerovala kako njene majke više nema. Kako je preselila na nebo s tim susjedima i nekim mladićima. Čula bi majku ponekad preko telefona, ali telefoni uglavnom nisu radili pa se stalno iznova pitala hoće li je više ikada vidjeti.

Sjeća se kako je u podrumu s nonom gledala kako se 'bore dva aviona'. I kako su ispuštali snažan zvuk. Vjerojatno zbog toga godinama nije htjela čuti zvuk aviona bez da pita jesu li oni došli ubijati mladiće, susjede i sinove. Sjeća se kako je jedne večeri strpana u autobus s još dosta ljudi jer je neka susjeda rekla da će 'oni' doći. Svi su bježali na autobus. Stigla je u veliki hotel u kojem se bilo puno ljudi koji su ležali na hladnom podu. S njima je ležala i ona. Sjeća se straha i nogu crvenih od uboda komaraca. Ljudi koji su plakali i govorili da će doći 'oni' po njih. Sjeća se, naravno, da nije bilo majke. Sjeća se nekog hotela koji je bio još dalje od mame. Malene sobe. Mesnih doručaka i jabuke za večeru. Vode za koju su rekli da se ne može piti jer je dosta ljudi iz hotela završilo u bolnici. Nekih ljudi koji su se razboljeli. Nekih koji su užasno plakali jer je netko njihov pošao na nebo. Sjeća se da joj je bilo hladno i da deke nisu ništa pomagale. Ležanja u podrumu i razmišljanja u majci. Sjedanja na podu i razmišljanja o majci. Ležanja u krevetu i razmišljanja o majci. Priče o nekoj djeci koji više nemaju majku jer je ubila bomba. Kaže none da je njena živa, a toliko ih je umrlo od zvuka sličnog vatrometu kad se otvaraju Igre, ali nije to bio vatromet. Počela je razmišljati da je none samo tješi.

'NEMOJ IĆI PO HRANU, NIKAD MI SE NEĆEŠ VRATITI'

Ali none je nije tješila, govorila je istinu. Nakon tri mjeseca dogodila se 'deblokada'. Ona je stvarno vidjela svoju majku s kojom je pošla u Minčetu. Dugo nakon toga je nije ostavljala ni na trenutak, ni kad bi išla na WC, ni kad bi išla po hranu. Mislila je, ako ode, ponovno je neće vidjeti. Naravno da hoće, ali što dijete od četiri godine zna... Tata je i dalje odlazio u uniformi i dugo ga ne bi bilo, a majka mu je davala krunicu i bila je zabrinuta. Isto je bilo i s jednim i s drugim dundom. 'Uzbuna' je parala uši i ljudi bi uvijek bježali kad bi je čuli. Onda bi krenuo 'vatromet'. Ali bez boja. Samo s tim groznim, snažnim zvukom nakon kojeg bi ljudi govorili tko je pošao na nebo i koga više nikada nećemo vidjeti. Ljudi su plakali, i dalje je sve bilo tužno, strašno i zlokobno. Ali barem je majka bila tu.

Djevojčica je dočekala svoju majku, ali mnoge djevojčice i dječaci to nikada nisu, kasnije je čula. Djevojčica je dočekala i svog oca, a mnoge druge djevojčice i dječaci nisu nikada. Istina je da se njeni strahovi nisu obistinili, ali su, znala je to oduvijek, bili opravdani. Znala je da joj odrasli koji su stalno plakali, stalno bježali i stalno živjeli u strahu ništa ne mogu obećati.

S vremenom se sve smirilo, ali nije prošlo. Kasnije, sjeća se da bi se ponekad čula uzbuna pa bi s obitelji trčala u kadu i pokrivala se dekama. Sjeća se Cro Army albuma i čokoladica. Pjesma kao što su 'Mi smo garda Hrvatska'. Priče o nekom paru koji se jako volio, ali su poginuli na plaži. Sjeća se vreća pjeska koje su stajale na prozorima od škole u koju je išla. Sjeća se da su joj govorili kako to tu stoji ako padne bomba da ne ubije njene prijatelje.

A ona je jako voljela svoje prijatelje i u školi su se svi jednako družili. Bio je tu Ivan, i Nataša, i Alen. Neki odrasli bi znali reći da su nekima od njih roditelji Srbi, muslimani, Hercegovci, kao da je to nešto jako loše, ali oni nisu znali što to znači. Nisu znali što znači biti musliman i što znači biti pravoslavni, ali su se odrasli ponašali kao da je to jako važno. Znala je djevojčica da su to njeni prijatelji iz razreda i da oni nikada nikoga ne bi ubili. Da oni nikada ne bi mogli biti krivi za uzbunu. I da oni nikada ne bi napravili da ona pati. To su bili neki drugi ljudi koji su to radili jer su takvi, jer bi to radili kako god se zvali, gdje god živjeli i kako god molili boga. Jer ih nije briga za suze jedne djevojčice.

NIJE OVA PRIČA NIŠTA POSEBNO, SVAKO DUBROVAČKO DIJETE JE IMA

To je tek priča jednog djeteta iz Dubrovnika. Nije ta priča ni po čemu posebna. Štoviše svako tadašnje dijete iz Dubrovnika ima svoju tužnu priču. Neke su više, neke manje tužne, ali su ipak sve – tužne. Ta nekada tužna djeca danas su odrasle osobe i njihova prva sjećanja više ništa ne može promijeniti. Ali moramo biti sigurni kako radimo sve da ne stvaramo slična traumatična prva sjećanja naraštajima koji dolaze. Jer djeca nikada nisu kriva. Uvijek su krivi odrasli.

Svakako, da nije bilo onih koji su branili tu dubrovačku, ali i mnogu drugu djecu, njihova sjećanja bi bila još tužnija. Ili, što je još gore, možda ne bi ni imala svoja sjećanja uopće. I zato treba poštivati branitelje jer zahvaljujući njima mnoga su djeca, pa i ova djevojčica, ostala živa i danas su odrasli ljudi. Treba poštovati branitelje, ali ne podržavati rat. Rat ne stvara lijepa i sretna djetinjstva. On stvara tugu, suze, beznađe, stvara onu groznu buku nakon koje uvijek dolaze loše vijesti. On stvara da se djeca osjećaju kao da ih više nema tko zaštititi. Stoga, moramo misliti na djecu i moramo dobro razmisliti što im to ostavljamo. Moramo osigurati da imaju ljepša sjećanja od onih koja smo imali mi. Jer, kao što je rekao Dostojevski, 'svi ideali svijeta ne vrijede suze jednog djeteta'.  

Ivona Butjer

Popularni Članci