SLIJEPA ULICA Gacamo u prošlosti, bez pokušaja da se mladost izvuče iz rovova svojih očeva

Autor: Vedran Salvia Autori fotografija: V.S.
Iza Hrvata Dan je pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, a dojam je kako država nikad snažnije nije dosegnula vlastitu prošlost nego što je to bio slučaj jučer.

Naravno, doticanje prošlosti u nekom smislu može biti i susret, ako treba i suočavanje sa samim sobom, sa svojim korijenom, što je u srži i osnova svakog napretka. No, u ovom hrvatskom slučaju ne radi se o suočavanju kako bi se lakše prodrlo ka budućnosti, radi se o životu koji se odvija u 1990.-im godinama, a ne u 2019. godini.

Problem je to ne samo države koja svoja osnovna poslanja gradi na ratu, koja živi sadašnjost kroz dignitet rata,  nego i društva koje ustvari prati takvu državu, što je osnovna potka uz koju nastaje ta snažna diskrepancija iz koje se očito teško biva izvući. 

Država, evo u ovom slučaju Grad Split organizira koncert Thomspona na rivi koji košta 400 tisuća kuna, država je ta koja od komemoracije u Kninu pravi politički spektakl sa zvonjavom crkvenih zvona u pozadini.

Oluja jest legitimna akcija koju je nužno bilo provesti, dapače postignuta je tu teritorijalna cjelovitost države te razbijena fašistička tvorevina Republike Krajine. Ali to ne bi smjelo značiti da je se treba premazivati svetačkom patinom. Može li se Oluja slaviti  uz pijetet prema žrtvama ljudi sprske nacionalnosti? Podsjetimo se, ubijeno ih je 677, njih 837 se vodi nestalima dok ih je protjerano preko 200 tisuća. 

A kad država ne odaje pijetet, onda stvar mora zapeti s društvom, što i stoji kao knedla u grlu.

Društvo je ono koje Dan pobjede slavi tako uz tobože smiješne fotografije Srba na traktorima, pa to ide do tolike mjere da su se jučer i na Lokrumu na plaži mogle vidjeti tri zastave na Stijenama, ona hrvatske države, svetoga Vlaha, ali i ona endehazijska. U Portoču, pak, s jedne od barki do daske raspaljen je bio Thompson i "Bojna Čavoglave".  

Država je ona koja je tu dugo ispod tapita i držala te ostale konzekvence ove akcije, ona ne govori o žrtvama s "druge strane", pa se kao retaj brka slavljenički obol legitimne vojne akcije (a kud ćeš bolje nakane no svoj teritorij reintegrirati u ustavni poredak zemlje) s nacionalističkim svinjarijama.

I tu je država zakazala, a društvo tu radi već ono što kolektivistička masa rada - mobilizira se podjednako na zvuk navijačke pjesme ili zvuk tenkova s ulica, svejedno.

Djeluje to sve skupa kao jedna velika slijepa ulica, ide to tako unificirano bez mjere i smisla, manje-više iskazano u podebljanim vratnim žilama i punim trbusima s kojekakvih derneka, gdje se barjaci doimlju poput oduška uzavreloj strasti domoljublja.

A domoljublju onom krezubom, zna se, bitna je samo jedna istina.

Šteta. Bilo bi lijepo kad bi i u pobjedi bilo mjere, kad bi se ljudski sakupile čahure, podvukla crta, kao što je uradio suvremeni svijet okrenuvši se budućnosti.

Tada bi se i Oluja uistinu mogla slaviti kao Dan pobjede, kao znana činjenica, bez popratnih folklora onih koji državi ne mogu činiti dobro.

Ovako, gacamo u prošlosti bez ikakve namjere stišavanja strasti, ustvari bez pokušaja da se mladost napokon izvuče iz rovova svojih očeva.

*Stavovi izneseni u kolumni su stavovi autora, a ne redakcije.

Popularni Članci