Prvi listopada. Napad na Grad počeo je od ranog jutra. Jake snage opkolile su ga sa svih strana. Prvo su se obrušili na Srđ. Gusti oblaci prekrili su brdo i počeli ga daviti. S mora je tukla jugo vojska. Strašni valovi gonjeni jugom udarali su u mire Dubrovnika. Iz sivih oblaka uskoro je počela kiša, koja će danima padati. Ni najstariji građani se nisu sjećali ovakvog nevremena. Snage JNA (juga niske atmosfere) su pritiskale glave stanovnika. Od niskog tlaka, neki su stanovnici mislili da će im se mozak rasprsnuti.

Možda su baš jako jugo i niski tlak zraka izazvali poteškoće u racionalnom razmišljanju Stjepka i Ankice, brata i sestre koji su upravo ušli u uzburkano more ispred Hotela Dubrovnik Palace, jer kako drugačije nazvati rabotu kupanja po ovakvom nevremenu, ako ne potpuno suludom idejom? Po ovom užasu od vjetra i valova, nije bilo lako ni ući u more, a kamoli izaći. Stjepko i Ankica bili su očajni – iz doma su krenuli malo prošetati kučka prije velikog pljuska, a zbog blesavog postupka kakav jedino može pasti na pamet osobama koje su tek zakoračile u pubertet, nalaze se oči u oči s Damom u crnom. Još samo par valova i umrijet će, ugasit će im se životi koji nisu ni počeli.

Međutim, sreća u obliku marihuane im se osmjehnula. Četiri momka od dvadesetak godina pušila su travu gore na stijenama. Radili su sezonu kao spasioci na plaži Palacea, a pošto su znali svaki kamen, kao svoj džep s rizlama, dolazili bi tu konzumirati drogu, jer su pretpostavljali da su na domaćem terenu sigurni(ji) od milicije. Ugledali su brata i sestru kako se tope, i ni za trenutak nisu dvojili, uostalom pa to im je posao. Skočili su u podivljalo more i spasili živote nepromišljenoj djeci riskirajući svoje.

Toga jutra uopće nisu bili svjesni kako će im najobičnije pušenje trave na stijenama Hotela Dubrovnik Palace prvog listopada 1981. godine zauvijek promijeniti živote.

Priča o akciji spašavanja proširila se poput požara i ubrzo su proglašeni junacima, a svi veliki mediji pisali su o neustrašivom pothvatu Mirka, Slavka, Branka i Stanka natječući se u davanju što dražesnijih epiteta. Tata i mama Stjepka i Ankice u suzama su zahvaljivali dobrim dubrovačkim momcima govoreći za televiziju, radio i novine kako ne postoji način da im se oduže. Napušene pubertetlije uživale su u tetošenju – do jučer sitni delikventi, a danas junačine u rangu Alije Sirotanovića, Arifa Heralića i Save Jovanovića Sirogojnog - a onda se sve nekako smirilo i stvari su se opet vratile tamo gdje su bile. Ponovo su išli raditi neugledan i slabo plaćeni posao spasioca na plaži Hotela Dubrovnik Palace, a u slobodno su vrijeme pušili. Tijekom jednog običnog opušavanja vodili su sa sobom portira Miroslava, koji je studirao pravo, a on im je stao objašnjavati da svoju herojsku situaciju trebaju bolje iskoristiti.

-Stavili ste svoj život na kocku kako biste spasili druge, a sada se oznojeni budite u košmarnim snovima u kojima se topite i ne možete doći do daha… Po čitave ste dane anksiozni, a stanje vam je toliko loše da su vam se čak počele pojavljivati derealizacije i depersonalizacije. Ne trebam vam ni govorit da neprekidno razmišljate o suicidu, kao da ste članovi sekte Crna ruža, a ne spasioci Hotela Dubrovnik Palace - stao je Miro opisivati njihovo stanje koje bi im u životu itekako moglo pomoći.

-Ali nemamo noćne more, niti razmišljamo o samoubojstvu – rekli su spasioci – i uopće ne znamo što su to degenerikacija, i što smo ono još rekli? Digitalizacija?

-Što ima veze što nemate noćne more i što uopće niste anksiozni? – naglasio je mirno Miro povlačeći đoju – Kao da se to može provjeriti. Postoji u medicini poremećaj PTSP, on nastane nakon izloženosti osobe nekoj velikoj traumi, a šta je vaše spašavanje po onakvom nevremenu nego velika trauma?

-Ajde kad ti tako kažeš, iako mi smo skroz zdravi.

-Slušajte! Žalite se kako imate psihičkih problema zbog PTSP-a, tražite naknade, odštete, što ja znam, možda i mirovinu.

-Mirovinu? – nasmijali su se Mirko, Slavko, Branko i Stanko – E to bi baš bilo lijepo. Otići u dvadesetima u penziju i do kraja života ništa više ne raditi.

Ipak poslušali su savjete studenta Mira. Ubrzo su počeli šnjuhati na poslu da im je ono legendarno spašavanje ostavilo trajne psihičke posljedice. Potom su zvali medije, te ogorčeno i ljutito istaknuli:

-Žrtvovali smo se na poslu spašavajući tuđe živote, i zbog toga smo psihički oboljeli, a sada bi svi najsretniji bili da nas se otarase, nabiju nogom, da ne postojimo. Nemate pojma kako je teško buditi se svaki dan u košarkaškim snovima i živjeti s pedersonalizacijom – zaključili su, a novinar je njihove riječi baš tako prenio, iako mu je sve to zvučalo ludo i besmisleno. Ali zar psihičke bolesti nisu lude i besmislene?

Direktor hotela nakon njihovog medijskog igrokaza odmah im je dignuo plaće, jer je dobro znao da je javnost na strani heroja, a bojao se da bi moglo doći i do hotelskog udara, gdje bi nezadovoljni personal možda pokušao preuzeti upravljanje poduzećem. Ali spasioci se nisu zadovoljili s jednokratnim podizanjem plaće. Nastavili su dalje lobirati za dodatne beneficije uz svesrdnu pomoć javnosti i medija, pa je ubrzo cijela priča došla do vrhuške Komunističke partije Jugoslavije.

-Ona djeca dole iz Dubrovnika, znaš, šta su spasila one utopljenike žele ići u penziju, jer kao imaju PTSP – rekao je drug Savo na Skupštini KPJ.

-Pa neka idu – nasmijao se drug Rodoljub – ionako po penzijama imamo stotine tisuća lažnih branitelja, lažnih partizana koji niti su bili u ratu, niti im se išta ozbiljno dogodilo, a mi ih sad isplaćujemo. Mirovinski sustav tri-četiri dodatne lažne penzije neće uopće osjetiti, jer se ionako raspada, hahahhahhaha.

I tako su Mirko, Slavko, Branko i Stanko otišli u penziju s dvadeset i jednom godinom. Neki njihovi vršnjaci još su uvijek cuclali majčinu dojku, a oni su već bili umirovljenici. Bilo im je dobro u početku umirovljeničkog staža, a onda im je postalo dosadno. Nije tada bilo ni kladionica pa da se bar dio dana zabave. Od silne dosade, tražili su još veća prava. Podigli su šator u Savskoj i pilali Komunističku partiju da im se omogući još dostojanstveniji život nakon herojskog čina spašavanja malih komunista. Uskoro su im se pridružile tisuće i tisuće spasioca s plaža Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Bosne i Hercegovine – da, nije greška - iz Neuma su u šator u Savskoj došle stotine spasioca s papirom psihijatara iz Čapljine i Ravnog tražeći svoja prava, jer su zaradili PTSP kada su onog malog Čeha spašavali od uboda ježa. Jednome je na papiru pisalo da ima stresni poremećaj, jer tijekom radnog vremena u moru neprekidno misli da oko njega ima ajkula i drakula. Na kraju je pukao od tih misli, napisala je poznata psihijatrica Nada Smrtić u kutu Povijesti bolesti odakle se kočoperila dijagnoza F 43.1.

Spasioci su tražili od jugoslavenskih vlasti da im se daju novčane i svakojake druge nagrade, „jer u mirnodopskom razdoblju, nitko nije spasio više života od njih. Zna li Komunistička partija da su Srbi i Bosanci, kada dođu na more, idealni kandidati za izgubiti život, jer niti plivaju, niti ronjaju, niti gnjuraju, niti znaju skočiti na glavu“… Uskoro su spasioci postali veliko političko pitanje u Jugoslaviji. Osnovan je i Registar spasioca, u njemu ih je bilo skoro 500 tisuća. Kada je Pamela Anderson jednom pročitala da je Jugoslavija imala 500 tisuća spasioca uhvatila ju je tuga što se u ono vrijeme, kada je bila mlada i napaljena, Baywatch nije snimao na Makarskoj rivijeri. Komunistička partija je u početku tajila tko je sve u Registru spasioca, ali naposljetku su ih mediji pritisnuli da se imena objave javno. Svakakvih je tu likova bilo – proslavljenih galebara, vaterpolista, plivača, a najveći broj spasioca u Registru zvao se Spasoje.

Građani su vidjeli da je cijela priča jedno veliko sranje. Svaka čast što spasioci izlažu svoje živote da bi spasili druge, ali to im je posao. Ako od spašavanja nemaju nikakve psihičke traume i ako su zdravi, nemaju što ići u penziju. Naravno, ako je netko obolio i to ga smeta u svakodnevnici, on se treba umiroviti. Ali, jebiga, ljudi su takvi – naopaki, pa je priča krenula u drugom smjeru i Jugoslavija danas ima više spasioca nego čitav ostatak svijeta. Iako, oni danas službeno nisu više spasioci, nego umirovljenici. Spasili su jedne ljudske živote, ali uništit će za to druge. Mirovinski sustav će se raspasti, a zbog njihovih nezasluženih penzija, porezi se stalno povećavaju, a javni dug države raste. Sustav je dugoročno neodrživ, ali nitko u Komunističkoj partiji nema muda reći „gotovo, ne može ovako više.“ Spasioci imaju potporu javnosti – pogotovo iz ruralnih dijelova Jugoslavije, koji se oduvijek bojao ajkula, drakula i vakula čije im vremenske prognoze znaju uništiti sva poljoprivredna dobra koja su posadili, pa kako onda neće živote jadnih kupača. Jedini koji imaju muda reći NE strašnoj jugo vojsci - kiši, vjetru i valovima - naši su hrabri spasioci, koji svoj život nesebično stavljaju na kocku kako bi spasili tuđe, eto to je stav jugoslavenskog naroda.  

Tata i mama Stjepka i Ankice ponekad se pitaju bi li danas svima bilo bolje da im spasioci nikad nisu spasili djecu. Prepadnu ih strašno te misli, pa skrušeno odu u crkvu Svetog Spasa moliti Svetog Spasoja da ih spasi te struje svijesti.

Inače, spasiba na pitanju, Svetog Spasoja nema u Registru spasioca.

NAPOMENA: Kolumna je fiktivna i metaforična, ali ako to sami niste shvatili, neće vam pomoći ni ova napomena