ŠTO JE ISTINA? Jesu li dubrovački poslodavci pohlepne spodobe, ili su dubrovački radnici lijena stoka?

Autor: Maro Marušić Autori fotografija: Goran Mratinović
Pišemo o tržišnim prilikama, bolje rečeno neprilikama

-Tražim konobara (kuhara, slastičara…) za rad u ugostiteljskom objektu Šala Mala. Plaća 6000 kuna, smještaj nije osiguran!

Većina dubrovačkih poslovnih oglasa po društvenim mrežama je otprilike ovakva. A čim neki poslodavac na internetu krene tražiti radnika, ispod u komentarima, odmah krene beskonačno svađanje.

Prvo, neki lik rodom tamo neđe iza Velje Međe bez ijednog dana radnog staža, žali se kako je plaća mala, jer „što on može s 6000 kuna mjesečno?“. Jedva se deset grama kokaina može kupiti s tom plaćom koju ovaj gnjusni poslodavac nudi. Zna li on da njegova simpatija Maja u istu večer, bez problema pošmrka tri, četiri grama? Maja u samo nekoliko sati, trećinu njegove bijedne mjesečne plaće provuče kroz sluznice nosa. Naravno, naš junak u komentarima ne spominje ovaj dio, ali se nastavlja žaliti na malu plaću, iako nema nikakvo radno iskustvo, ako se ne računa ono što je na Championship Menageru s malim Standardom iz Liegea osvojio veliku Ligu prvaka.

Drugi u komentarima kuka i jauče da kako poslodavac ne nudi smještaj. Gdje će čovjek spavati? Moderni dubrovački poslodavac, recimo vlasnik restorana, osim takozvanog core businessa, mora imati i omanji hotel gdje će smjestiti sve te radnike. Ne bi bilo loše ni da su to nekakve odvojene sobe s jacuzzijem, gdje bi onaj gore lik mogao šmrkati koku s Majom dok se namaće. Samo, ako poslodavac ima sobe za smještaj radnika, postavlja se pitanje zašto se uopće bavi tim, kako smo rekli, biznisom od kore? Zašto samo ne iznajmljuje te sobe? Uštedio bi živce, vrijeme i energiju.

Zanimljivo je to sa smještajem. Veliki je to problem Dubrovnika, pa izgleda da počinje novi trend. Valamar je počeo graditi smještaj za radnike, koji će ubrzo biti otvoren, a šuška se da će za radnike Sheratona i Astaree, smještaj biti u Hotelu Župa. Vrlo je to zanimljiva situacija, gdje će na kraju popušiti rođeni Dubrovčani. Sezonci će dolaziti raditi u Dubrovnik, i imat će besplatan smještaj, a Dubrovčani koji su se rodili i rade u Gradu – a nisu bili te sreće da naslijede nekretninu - i dalje će biti podstanari po paprenim cijenama. Možda će Dubrovčani iz budućnosti prijavljivati prebivalište kod prijatelja u Slavoniji kako bi u rodnom gradu mogli imati povoljno smještaj. Naravno, neka Valamar gradi, neka su Slavoncima i svima drugima bolji uvjeti rada i stanovanja, mi u ovom tekstu samo opisujemo svakojake dubrovačke poslovne prilike u kojima je daleko najgore dubrovačkim radnicima bez naslijeđene nekretnine.

Treći u komentarima piše kako on savršeno priča dva strana jezika, kako ima bogato ugostiteljsko iskustvo i sjajan životopis, te smatra kako bi trebao imati bolju plaću, jer s zaradom od sezone treba izgurati i zimu, a dubrovački pametnjakovići, u slobodno vrijeme ljubitelji neoliberalizma, objašnjavaju mu na Facebooku što je to tržište i kakve su prilike na istom tom tržištu. Ukratko, hoće mu objasniti da je konobarski posao, glup i tup, i da ga može svatko raditi, ne treba tu previše škole i posebnog znanja.

E onda krene ona klasična usporedba da se doktori u prosjeku na svojih 40 godina radnog staža obrazuju njih punih 60 godina.

-To je struka, koja prema tržišnim kriterijima, treba imati ogromne plaće, a ne konobari – objašnjavaju Facebook neoliberalisti.

Čekaj malo, hajdemo se vratiti na te, kako se zovu, tržišne prilike. Recimo medicinske tržišne prilike su takve da na kraju svaki, doslovno svaki pacijent ima priliku umrijeti, što se i dogodi.

Gledajući čisto šturu statistiku tog medicinskog tržišta, na kraju svi konzumenti medicinskih usluga – umru. Bez obzira koliko je doktor desetljeća proveo u obrazovanju, njegov će pacijent prije ili kasnije umrijeti. Takve su prilike na tom specifičnom tržištu, ali svima je jasno da doktori i medicinske sestre, zbog kompleksnosti i odgovornosti, zaista trebaju imati odlične plaće, i nitko to ne bi trebao dovoditi u pitanje unatoč notornoj činjenici da su im krajnji rezultati u 100 posto slučajeva - smrt. Poanta je priče da se razni poslovi ne mogu stavljati u te tržišne ladice, niti se poslodavci i radnici trebaju na njih pozivati.

Recimo novinarstvo je besplatno – konzumenti čitaju portale bez da išta plaćaju, besplatno slušaju muziku na YouTubeu, čitaju knjige, gledaju filmove i serije… Ali pokušajte u turizmu uvesti neku besplatnu uslugu, gdje biste samo živjeli od bakšiša turista – recimo da ih besplatno motorima vozite s Ilijine Glavice u apartmane na Gornji Kono da ne moraju ići skalinima, a oni vam zauzvrat daju tip – neće vam sustav dati. Reći će da radite ilegalno, da ne plaćate porez, zvat će vam inspekciju, optužit će vas za dumping cijena, možda će vas neki taksist i prebiti, a vama je motiv te besplatne vožnje, osim nekakve zarade, da se družite s gostima, razmjenjujete iskustva, a možda naleti i neka zgodna teta, pa se odmah započne razgovor. Slična šema kao couchsurfing. Ali ne, sistem iz nekog razloga dopušta besplatne portale, ali ne dopušta besplatne vozače. Dvostruka mjerila. I tu u vodu pada sva ta kretenska neoliberalna priča o tržištu i njegovim prilikama, navodnoj samoregulaciji.

Što smo iz svega ovoga naučili o specifičnim dubrovačkim tržišnim neprilikama? Tko je u pravu, a tko u krivu? Poslodavci ili radnici? Istina je, kao i u mnogim drugim sferama života - negdje u sredini. Donekle su u pravu poslodavci, koji radnike smatraju za lijenu, nesposobnu stoku, a donekle su u pravu i radnici, koji poslodavce smatraju pohlepnim i gramzivim spodobama. Puno je dubrovačkih poslodavaca strašno pohlepno, a s druge strane puno je i lijenih radnika koji bi odmah htjeli direktorske fotelje i ogromne plaće bez da su se dokazali i zaslužili ih. Toga, dragi radnici, ima samo u politici, ali ne i u stvarnom životu.

Najveći problem dubrovačke priče o poslodavcima i radnicima, plaćama i uvjetima rada je - uravnilovka. Uzmimo kao primjer Lukšićeve hotele. Tamo su podjele plaća konobara ili kuhara po koeficijentima. Postoje samo sitne razlike između konobara 1 i konobara 2. Uglavnom, većina (ako ne i svi) konobara u Lukšića ima istu plaću, a to je greška. Svaki konobar vrijedi različito i koliko je god konobara, svi bi oni trebali imati različite plaće, jer je jedan bolji radnik, a drugi gori. Jedan priča savršeno tri jezika, a drugi jedva zna hrvatski. Jedan je nasmijan, i raspoložen u priči s gostima, daje mu sjajne informacije, a drugi je ljut i namrgođen. Jedan je pobjednik Europskog natjecanja u spravljaju koktela, a drugi ne zna napraviti cedevitu. Jedan nikad u životu nije zakasnio na posao, drugi nikada nije uspio doći na vrijeme. Ogromne su razlike među osobama koje rade potpuno isti posao, pa bi i plaće trebale biti različite. Ali u stvarnosti su one često iste, pa dolazi do ogromnog nezadovoljstva među radnicima, jer je ovaj bolji svjestan da radi odgovornije, a plaća mu je ista.

Obzirom na sve teži pronalazak kvalitetne radne snage na krajnjem jugu Hrvatske, dubrovački poslodavci moraju postati svjesni da kada napokon nađu odličnog radnika, onda ga moraju vrhunski platiti, te mu dati dobre uvjete rada. Dugoročno im je to jeftinije nego stalno mijenjanje radnika i davanje manjih plaća.

Nijedan posao nije lagan, koliko god mi podcjenjivali poslove drugih. Ali to je ta klasična neoliberalna tržišna spika gdje poslodavac vrijeđa radnika govoreći mu „Ja ti dajem plaću“. Kao da ovaj na posao dolazi spavati.

Spavanje je, naime, predviđeno za državne službenike, a ovaj tekst je o (ne)realnom sektoru.

Maro Marušić

Popularni Članci