Nije to samo zato što je to Joker, nego i zato što se ljudi poistovjećuju s porukom koju film nosi. Joker je psihopat, ali još je, psihopatopatološki promatrano, gore društvo u odnosu na koje se poremećeni ubojica čini kao pozitivac. Naposljetku, društvo ga je stvorilo, a prema tek jednoj od poruka koje nosi film, tom istom društvu nedostaje ljubaznosti što pojedince dovodi do ruba i tjera ih u očaj.   

Sjede tako mnogi 'jokeri' ovih dana u kinima, guše se u kokicama i pomišljaju dok gledaju u velika platna – ovo sam ja, svijet je postao grozno mjesto, prepun je mržnje i tih odvratnih, neljubaznih ljudi. Svijet je postao grozan prema meni. Dok izlaze iz kina razmišljaju lokalno i žele djelovati globalno. 'Šeraju' poveznice napuštenih mačaka ne bi li se lakše udomile, fotografije oceana prepunih plastike pa u butigu idu s krpenim bursama (svaki treći put jer ih uglavnom zaboravljaju pa koriste plastične, ali i to je smanjenje), gledaju Gretin govor i dive se njenoj hrabrosti… I sve je to zapravo i dobro i pohvalno i traje sve do nekog određenog trenutka. Kad se u javnosti pojavi Kristina. I jedan par narančina. I izbaci ih iz tračnica na putu ka tome da budu bolja i svjesnija bića.

Moglo bi se sada unedogled govoriti o nekim banalnostima koje iznova iznenađuju društvo, no one će i dalje ostati banalnosti. Primjerice, kako se u ovom trenutku Kristina i njen par narančina na Dubrovačkom dnevniku (a sasvim sigurno i na ostalim portalima) bolje 'klikaju' od loše ekonomske situacije jedne Dubrovkinje i njenog djeteta kojem je dijagnosticirana cerebralna paraliza. Ili kako to isto društvo više zanima to što je Kristina dala otkaz nego što medicinske sestre zbog loših radnih uvjeta izlaze na ulice. Ili kako svi ti silni kupci i ljubitelji, uvjetno rečeno, voća sad odjednom hrle na jedan štand kupiti neretvanske mandarine, a sve ove godine ignoriraju probleme na koje upozoravaju prodavači mandarina iz Neretve. No, to su već stoput sažvakane činjenice koje govore o društvu kao takvom, a samim time o nama kao takvima, jer upravo mi činimo to društvo nad kojim se toliko često i toliko gorljivo zgražamo. I sve navedeno zapravo ni nije najveći problem. Najveći je problem što smo, dok spašavamo morske kornjače od plastičnih vrećica, pod profilne fotografije lijepimo citate duhovnih vođa, fotografiramo se na jogi ili meditirajući u prirodi i peglamo imidž svjesnih i mudrih ljudi, u stanju toliko teško uvrijediti drugo ljudsko biće. A sve to zbog – para narančina.

Dok društvo u jednoj minuti otvara vijesti o veseloj i nasmijanoj djevojci koja je zbog broja korpića kojeg nosi sasvim slučajno preko noći postala popularna, u drugoj javno piše uvrede koje su normalnom i uravnoteženom ljudskom mozgu teške za 'svariti'. Jesu li narančini prskani ili neprskani? Je li temeljem zarade od narančina kupila Fendi torbicu? Narančini su plastični, eto novog povoda za uvrede! I naposljetku, kad se više nema što za reći, uvrede na račun fizičkog izgleda kao najniži stupanj na koji se pojedinac, u komunikaciji, može spustiti.

Nije u ovoj priči temeljna boljka društva to što ih zanima jedna djevojka sa štanda više od prosvjeda medicinskog osoblja, nego činjenica kako smo u stanju nekoga javno izvrijeđati, napraviti da se osjeća loše, nekoga tko nas baš ničim ni ne uznemirava, učiniti od toga karneval, masovno sudjelovati u bacanju narančina na nekoga koga ni ne poznajemo. Svesti nekoga na ništa samo kako bismo se osjetili kao netko. Zbog para plastičnih narančina.

I nakon toga jednostavno nastaviti sa životima, poći popiti kavu u Uvalu. Ili u Slobode gledati film i klimati glavom na citat kako je društvo loše, kako mu nedostaje ljubaznosti. I nije to od jučer, nije to ni neka novost. Prije su se žene 'spaljivale' jer nisu udate, pa onda i zbog minica, a danas je to zbog narančina koji možda nisu domaći. Vremena se mijenjaju, platforma je uvijek ista. Samo što se nekako danas možda od nas očekuje više. Kad smo već tako svjesni, samosvjesni, mudri, želimo mijenjati svijet i 'rasti', ma što to značilo. A onda se jednostavno spotaknemo o narančine i padnemo niže no što mislimo da možemo.