Može se birati: hoćemo li reprezentativan turistički kompleks na Srđu iznad Dubrovnika, vrijedan oko milijardu eura ili hoćemo da ostane kamenjar sa selom Bosanka, hoćemo li da se gosti koji dolaze iz cijelog svijeta kruzerima samo prošeću Stradunom, kupe koji suvenire i vrate u svoj ploveći hotel, ili hoćemo da stotine njih prenoće u sport- parku Dubrovnik, i potroše novce na sadržaje koji zapravo čine izuzetnu turističku ponudu – od jahanja do golfa?

Hoćemo li da Dubrovnik u biti bude ipak prolazište, a ne utočište za svjetsku elitu koja bi kupovinom vila i apartmana na Srđu pronosila zapravo besplatno reklamu za Dubrovnik širom svijeta? Može li netko zamisliti situaciju da Beyonce nakon koncerta u Zagrebu svojim privatnim avionom svrati na nekoliko dana odmora u svoju vili na Srđu, prije nastavka turneje? Plaća li se slijetanje i polijetanje njena aviona dubrovačkom aerodromu? I pretpostavimo da poželi jahtu imati u Gruškoj luci, na vezu? Plaća li se taj vez i ne bi li tako luci ostao koji dolar, euro?

Čiji je zapravo Srđ?

Potpuno je nerazumljiva parola SRĐ JE NAŠ i argumenti Đura Capora koji je na dubrovačkoj televiziji 22. travnja 2013. pokušao osporiti argumente Ivana Kusalića, predstavnika investitora, firme Razvoj Golf.
Izvještava se da su se argumenti Capora pokazali slabašnima i oboreni su jedan po jedan, faktografski, čvrstim argumentima. Nije moje da ponavljam argumente, želim zapravo više pitati nego odgovarati na glasine i manipulacije više ili manje glasnih stopera projekta.

Što to znači – Srđ je naš? Mi smo svi kupili parcele na Srđu, ili ipak netko drugi? Naravno, hoće i Maja i Aaron Frenkel zaraditi, ali onoga tko hoće graditi na Srđu treba pozdraviti: u trenutku kada je Hrvatska na koljenima i BEZ INVESTICIJA, kada je zamalo 1,4 milijuna građana Hrvatske siromašno ili na granici siromaštva, kada ovu državu zbog komplicirane procedure ishođenja bezbroj dozvola zaobilaze investitori, kada ih se poreznom politikom plaši umjesto privlači!

Pristalica sam „zelenih“, ali zar se sada gotovo na svaku stranu investiciju u Hrvatskoj mora dići buna „zelenih“? I umjesto da počasni konzul Hrvatske u Izraelu nastavi projekt, izgleda da je on odustao, ali uporna Maja, ne! Osobno, nisam siguran da bih se upuštao u tako veliki rizik, ali draž poduzetništva i jeste da samo veliki rizici donose veliku dobit. Ili, ne treba smetnuti s uma, propast…?

Pogrešno je predloženi projekt svoditi na golf na Srđu, jer to je projekt daleko širi od dva terena za golf i golfere. „Sportsko gnijezdo Dubrovnik“ trn je u oku bez valjana obrazloženja; a možda je normalno je da golf na Srđu iritira mnoge naše ljude koji su uvjereni da je golf samo sport za elitu. Golf je u SAD-u u vrijeme prije izbijanja krize 2008. bila hobi američke srednje i više klase, ali pretežno srednje klase. Golf se sve više i više igra u Europi, i u drugim dijelovima svijeta. Sjetimo se samo kako su dočekani na jadranskoj obali prvi teniski tereni da bi danas na povike protiv njih većina ljudi odmahnula rukom.

Tako je govorio ministar koji to više nije

Ali, što to vrijedi kada je donedavni hrvatski ministar turizma ovako ocjenjivao projekt: „Kad se govori o predstavljenom projektu golfa na Srđu, onda treba jasno kazati da se tu radi o nekretninskom projektu i tako ga treba tretirati. To je projekt koji u svojem sadržaju ima i golf. No, tu se nipošto ne radi o turističkom projektu i to treba u startu biti jasno kazano, jer je riječ o zamjeni teza. Naime, stalno se govori samo o golfu, a on je u stvarnosti tek u drugom planu.“

I to nam je govorio ministar turizma koji u Njemačkoj na sajmu turističke ponude Hrvatske, umjesto da prezentira privlačne jadranske destinacije morao se suočiti s pitanjima vlastite umočenosti u kupoprodaju, bolje, preprodaju zemljišta u okolici Bala, u Istri i na kraju, uhvaćen u mrežu preprodaje gdje ni jedan zidić nije izgradio, a kamoli sportski centar, podnio ostavku.

O svemu govorio je onaj koji je pregovarao o kupnji zemljišta, čak nosio novac onima od kojih je zemljište kupljeno, da bi na kraju ležerno rekao da je enormna zarada na preprodaji tog zemljišta išla njegovoj ženi i šogorici i da on zapravo s tom transakcijom nema veze! Izravan sukob interesa, čak licemjerstvo tipično za hrvatsku politiku koja je okužila „lijepu našu“, i kojoj stranci jedva da imaju pristup, a da ne plate pinku, od poglavara mjesnog odbora do - neću reći koje razine odlučivanja. I sada odjednom tisuće potpisa, ide referendum 28. travnja 2012., udruge, inicijative proglašavaju Srđ svetom hrvatskom zemljom. Kao da je ta lokacija stvarno jedina na Mediteranu gdje se može graditi. Zato me i ne bi čudilo da Maja i Aaron kažu: „Dobro, nećete tu investiciju, idemo s njom u – Crnu Goru, primjerice, gradit ćemo u blizini Svetog Stefana!“

Maja Frenkel i Ivan Kusalić otvoreno kažu da se radi o turističko-komercijalnom projektu i naravno da u njega ne ulaze iz filantropskih razloga. Uglavnom, stvorena je nepotrebna psihoza odbijanja, strah se sije mjesecima među Dubrovčane. Umjesto da se hladnokrvno sagledaju koristi od projekta te eventualni nedostaci. Jer, ne radi se samo o golfu i nekretninama – hotelima, vilama i apartmanima - kako se to naglašava u redovima kritičara gradnje na platou Srđ.

Ukupno ulaganje u golf terene na površini od oko 310 hektara u uobičajenom je omjeru na okolinu i projekt je uzeo u obzir svjetske standarde. Koristi su višestruke, a mnoge i neizravne dijelom ponavljam: od svakog slijetanja privatnog aviona u zračnu luku Dubrovnik (plaća se!!), od svakog vezivanja jahte (plaća se), od svakog pojedenog ručka na budućem kompleksu Srđ (od domaćih namirnica, plaća se), od svakog izleta na Srđ, korisnog za njih koji budu gore i one koji bi došli, zašto ne i žičarom (plaća se), od svakog izleta u Mostar (plaća se). Projekt Srđ koristan je ne samo za Dubrovnik nego i za širu regiju, uključujući i Hercegovinu. Otkud ideja da bi sav taj novac koji bi se ostvario projektom išao investitorima u džep?! Kažu, Vlada nije rekla točno što će pripremiti za investiciju? Pa zar se igdje u svijetu da stranom investitoru goli kamen i šikara, a on na njega dovodi vodu, struju, gradi sve prilazne ceste itd. (iako je investitor, napominju, voljan preuzeti na sebe zapravo izgradnju gotovo sve infrastrukture).

Dubrovčani, budite gospari!

Dubrovčani, ako budu usko gledali, nikada neće ponovo postati gospari! Oni su to postali prije svega otvorenošću grada, trgovinom, plovidbom, okrenutošću Veneciji, Trstu, Amsterdamu, Aleksandriji, Latakiji, Istanbulu.

Da li te silne udruge od kojih neke služe zapravo kao odskočna daska najgrlatijima u politiku, žele strancima ponuditi „grad za jedan dan“ ili etabliranu turističku destinaciju gdje su Ibiza, Mallorca, Monte Carlo i Havaji tek jednake destinacije Dubrovniku? Hoće li budućnost hrvatskog turizma određivati svađalice oko toga tko ima pravo ubirati pinku na razgledanje dubrovačkih zidina, oni koji iza sebe uglavnom nemaju pozitivnih tragova, ili će se naći netko kome će se od hrvatskih političara vjerovati i koji će glasno i jasno reći da Srđ ne znači osvajanje od strane Izraelaca, nego znači – hrvatski nacionalni interes!

Može li nacionalnu razinu određivati, bez uvrede, razina ljudi koji se ne udubljuju u projekt, razina „kontraša“, vjerojatno ne autohtonih Dubrovčana kojima je dosadno! U referendumu se broji svaki glas Dubrovčana bez obzira kada u njega doselili, ali čini se da su „dođoši“ glasniji od domaćih.

Postoje, srećom, i drugačiji Dubrovčani, oni koji nisu protivnici dubrovačkog raja na Srđu, oni koji su nasljednici otvorene Dubrovačke Republike koja je svoju moć izborila baš otvarajući vrata strancima, a ne zatvarajući ih, odlučivanjem u ime javnog dobra, naravno i u ime najsposobnijih gospara. Ako nije okoliš problem, izmislit će se nešto drugo, ili treće!

Zar može biti važniji kamenjar i neki lokalpatriotizam od gradnje (ne zaboraviti da selu Bosanki projekt itekako mnogo znači!) u vrijeme kada se može doručkovati u New Yorku, ručati u Frankfurtu, a večerati i noćiti u Dubrovniku, kada jedna velika investicija donosi vrlo vjerojatno i druge velike investicije u Hrvatsku!?

Kritičari projekta Srđ kažu da se pogoduje investitoru, a investitor već sedam godina obija šaltere raznih institucija nastojeći izboriti se za trenutak kada će prvi bager zagrepsti u šikaru, kamen i tanki sloj zemlje. Izmišljaju se zatvorene zone na Srđu, izmišljaju se nekretnine koje će biti veličine jedne Mokošice, a zna se da Mokošica ima 12 tisuća stanovnika, a projekt Srđ planira smještajne kapacitete od 1 600 mjesta! Nije li to nastavak one priče o londonskom poduzetniku koji je svojevremeno namjeravao kupiti hotel u okolici Dubrovnika i kojem je poručeno, zajedno sa porukom srpskim ulagačima: „Svima, ali Židovima i Srbima ne!“

Tko i zašto stvara zamalo atmosferu - Izraelci osvajaju naš Srđ? Zar treba objašnjavati danas u 21. stoljeću da kapital nema naciju, već da postoji eksploatatorski kapital, koji vidi u bussinessu samo i samo profit, i onaj ipak u blažoj ili sasvim blagoj varijanti: kapital postoji da bi se oplodio na korist svih koji u investiciji sudjeluju, ali ipak najviše, lokalnoj sredini kojoj je Bog podario resurse koje drugi nemaju: sunce, more, bogate Konavle, radišnu Hercegovinu i ipak ukupno marljivu većinu kojoj trebaju nova radna mjesta i - vidik do Italije!

Jedno vas ipak posebno molim u komentiranju ovog članka: nemojte mi reći da se zalažem samo za krupni kapital, da sam izraelski lobist i cionist, u pogrdnom značenju te riječi. Jer, zar nam nije dovoljno izmišljenih jugonostalgičara, jugosferaša, kriptoudbaša, bivših kosovaca, komunjara, orjunaša, velikosrba, četnika, ćiriličara, balija, mrzitelja svega hrvatskog, sve u svemu „gostiju“ koji ne vole i nikada neće voljeti Hrvatsku? Nameće li se rasprava o tome tko je Aaron Frenkel, a izostaje rasprava o meritumu teme?

„O ta uska varoš, o ti uski ljudi!“, vjerojatno bi uskliknuo A.G. Matoš pred referendum 28. travnja 2013., o budućnosti Srđa i Dubrovnika.

Zamalo sam siguran da duh varoši nije izvorni duh Dubrovnika i da će njegovi građani opredijeliti se za gradnju, a ne stopiranje projekta koji i starom i lijepom gradu te Hrvatskoj znači – prosperitet!