Nažalost, svima je dobro poznata priča o smrti devetogodišnjeg dječaka u Metkoviću. Liječnici na metkovskoj Hitnoj pomoći nisu prepoznali ozbiljnost situacije, što je naposljetku dovelo do komplikacija i smrti dječaka. Da je bilo propusta u liječenju potvrdila je inspekcija Ministarstva zdravstva koja je u svom iskazu još i dodala da je medicinski transport u Split bio neodgovarajući. Nakon tragičnog događaja, mediji i javnost kritizirali su odgovorne liječnike u Metkoviću zbog nesposobnosti i nestručnosti.

Nekoliko mjeseci ranije, jug Hrvatske također je bio nacionalna tema zbog medicinskih razloga. U Dubrovniku, najmanje procijepljenom gradu u Hrvatskoj, proglašena je epidemija ospica. Brojni mediji krenuli su s paljbom: tako Dubrovčanima i treba kada su toliko glupi da ne cijepe svoju djecu. Novinari su gospare nazivali ravnozemljašima koji vjeruju da je čovjek nastao od Tate Adama i Eve sardina. Liječnici i ostatak medicinske struke godinama se školovao, a Dubrovčani bez ijednog položenog medicinskog ispita dijele savjete o cijepljenju, napominjali su mediji u svojim iscrpnim analizama. Epilog je taj da se necijepljenoj djeci zabranio upis u vrtić, što je mnoge roditelje natjeralo da ipak šutnu iglu u svog potomka.

Kada malo bolje porazmislimo o ova dva odvojena događaja – metkovskoj tragediji i epidemiji ospica – najbolje vidimo svu raskoš šizofrenije u hrvatskim medijima, ali i javnosti. Hajdemo pokušati iz ove dvije priče izvući zajednički zaključak temeljem napisa u medijima. Ovako bi ta konkluzija otprilike glasila: Dubrovčani su glupaci, jer ne vjeruju medicinskoj struci, zbog čijih je propusta dječak u Metkoviću preminuo! Čekaj malo, ako je dječak u Metkoviću preminuo zbog propusta medicinske struke, kojoj Dubrovčani baš i ne vjeruju, zašto su onda glupaci?

Jebaji ga, situacija u hrvatskim medijima mora biti crno-bijela, valjda u večiti spomen na predsednika Fudbalskog kluba Partizan Franja Tuđmana, čoveka koji je mnogo zaslužan za uvođenje crno-belih boja na dresu. U prvoj situaciji - onoj na metkovskoj Hitnoj pomoći – za medije i javnost situacija je kristalno crno-bijela. Crni u priči su medicinska struka, odnosno liječnici koji zbog neznanja i nesposobnosti nisu prepoznali ozbiljnost situacije. U drugoj situaciji – kod epidemije ospica u Dubrovniku za medije je opet situacija partizanska – crni u priči su glupi ravnozemljaši iz Dubrovnika koji ne vjeruju da se Zemlja okreće oko konzerve Eva sardina, a bijeli u priči su medicinska struka, odnosno liječnici, koji zbog dugotrajnog školovanja, imaju znanje i sposobnost prepoznati ozbiljnost i važnost cijepljenja. Medicinska struka je, sudeći po hrvatskim novinarima i stavu javnosti, u prvoj priči crna kao crnac, a u drugoj bijela kao Pavo Crnac, bivši nogometaš Slaven Belupa, kojemu je svojedobno zbog prezimena, Torcida iz zafrkancije hukala na Poljudu.

Hrvatski mediji, garantiram vam Frahrudinom Omerovićem, legendarnim golmanom Crno-belih, za nekoliko bi mjeseci, mrtvi-hladni mogli nazvati ono troje liječnika iz Metkovića koji su pogriješili u procijeni ozbiljnosti situacije kod dječaka, pa ih pitati što misle o cijepljenju djece. Ovi bi bez razmišljanja rekli da su normalno za cjepivo, a mediji bi prenijeli njihove izjave ističući nespornu stručnost stečenu dugotrajnim školovanjem na nekom medicinskom fakultetu. Eto vidite, dragi Dubrovčani, kako ste glupi, metkovski liječnici s teško stečenom titulom vam govore da su cjepiva zdrava, a vi bez diplome tvrdite da su štetna, to bi bio klasični zaključak.

U periodu između ove dvije priče, imali smo još jednu nacionalnu temu po pitanju medicine. Ovoga puta nije bila riječ o jugu Hrvatske, nego o stavu Ivana Pernara, zastupnika Živog zida. Čovjek je na svom Facebooku profilu napisao kako antidepresivi baš i ne pomažu ljudima koji se bore s depresijom, a o tome je govorio i nekoliko puta u Saboru. Za medije je ponovo situacija bila jasna k'o Jasna Zlokić – zlokić je u ovoj priči Ivan Pernar, glupi ravnozemljaš koji ne vjeruje u dosege moderne znanosti, a s druge strane, znači one bijele, tu su, jasno, dobri farmaceuti koji su čitav život podredili kako bi pronašli kemijsku formulu koja će depresivne izvući iz tog teškog stanja. Ivan Pernar svakakvih se sranja nadrobio otkako je zastupnik u Saboru, ali je li baš pogriješio po pitanju antidepresiva?

Što je onda prava istina o liječenju depresije, cijepljenju djece i tragičnoj smrti dječaka u Metkoviću? Kao i uvijek, istina je u sredini. U sredini terena stadiona JNA u Beogradu na kojem igraju Crno-beli. Istina nije ni crna, ni bijela, već – siva!

Kao i u svakom drugom zanimanju, tako i u medicini postoje liječnici koji su stručniji, i oni koji su manje stručni. Što se tiče slučaja na Hitnoj pomoći u Metkoviću tu je očigledno došlo do propusta koje je rezultirao tragičnim događajem, ali pitanje je jesu li doktori pogriješili zato jer nisu stručni? Možda inače odlično obavljaju svoj posao, ali toga je dana došlo do pogreške. Dogodi se i najboljima, i Messi ponekad promaši penal. Možda su prije ovog nemilog događaja spasili živote druge djece. Možda opet i nisu najstručniji, u hrvatskom medicinskom sustavu je praksa da se novopečeni liječnici kale upravo na Hitnoj pomoći. Možda će u budućnosti biti bolji. Na kraju krajeva, oni, uz obitelj, najviše pate zbog ovog tragičnog događaja i nikako ih se ne smije osuđivati, bez obzira na propuste. Pogriješili su, ali sigurno nisu željeli da se ovo dogodi. Što god od ovoga bilo točno, jedno je sigurno – situacija nije crno-bijela – liječnici na Hitnoj pomoći u Metkoviću vjerojatno nisu najbolji na svijetu, ali vjerojatno nisu ni najgori. Konačne istine jednostavno nema.

Cijepljenje je, uz opći porast higijene u Zapadnom svijetu, pomoglo da se suzbiju mnoge, potencijalno opasne bolesti. No s druge strane, kolike su nuspojave cijepljenja? Djeci se prvih 12 mjeseci života ne daju narančini – koji od sastojaka ponajviše imaju vitamin C – ali im se zato uredno šutaju cjepiva koja u svojim sastojcima među ostalim sadrže metale i formaldehid. Koliko cjepivo narušava imunitet kod određene djece? Jesu li dobrobiti cjepiva veće od potencijalnih štetnih rizika? Može li cijepljenje potaknuti genetsku predispoziciju za autizam ili neke druge bolesti poput alergija? Sve su to pitanja na koja nema jednoznačnog odgovora, nema konačne istine, jer situacija ni po pitanju cijeljenja nije jednostavna kao dres Partizana.

Tako je i u vezi antidepresiva. Dovoljno je otići na neki od internetskih foruma gdje korisnici raspravljaju o učincima lijekova na depresiju i odmah ćete zaključiti da lakog zaključka nema. Korisnici foruma pišu razna iskustva: nekima su antidepresivi spasili život, nekima su pomogli samo na početku, nekima pak uopće nisu djelovali, neki su imali jake nuspojave poput mantranja, drugi su se jako udebljali, a svima se smanjio libido i kvaliteta seksualnog života, ali da je konačna istina da antidepresivi liječe depresiju, onda depresije ne bi uopće ni bilo, a Svjetska zdravstvena organizacija stalno ističe da je ova opaka bolest u stalnom porastu unatoč lijekovima nove generacije. Tu vidimo da je Pernar u pravu kada kaže da egzistencijalni problemi poput podstanarstva s djecom i neizvjesne budućnosti raznih poslova itekako imaju ulogu u razvoju depresije i sličnih poremećaja. Kao i u svemu, ni ovdje nema konačne istine, svijet je puno kompleksniji od zaključaka iz hrvatskih medija, koji su nešto poput holivudskih akcijskih filmova. Ovi su pozitivci, ovi negativci, i jebaji ga rođo, nema tu sredine, ili si s nama, ili si protiv nas.

Da ništa nije crno-bijelo najbolje vidimo u liku i djelu Franja Tuđmana, oca hrvatske domovine i dresa Partizana. Hrvati mu dižu spomenike diljem Lijepe naše trudeći se zaboraviti funkciju predsednika beogradskog fudbalskog kluba, dok s druge strane Srbi mu diljem Šumadije dižu optužnice trudeći se da zaborave da je Frenki šampionu države cele, podario boje crno-bele. A istina je u sredini terena stadiona JNA u Beogradu. Kao i većina nas, Franjo Tuđman je ni crn, ni bel, već – siv.

Naravno, što se tiče hrvatskih medija nema tu dvojbe, za njih je biografija Preds(j)ednika poput dresa Partizana - Tuđman nije siv - nego je za jedne vječito živ, a za druge vječito kriv.