Velika katastrofa nadvila se nad slavni grad pod Srđem – zbog masovnog turizma i Airbnb ekonomije umiru kulturna baština i stara tradicionalna zanimanja – odavno u Gradu više nema urara, postolara, klobučara, krojača, brijača, prostitutki, meštara, a odnedavno je počela kopnuti i trgovina drogom. Dilera opijatima svakim danom je sve manje, a uskoro će, bojimo se, heroin i kokain postati prošlost u Dubrovniku.

Marko je diler LSD-a već petnaestak godina još otkako je obiteljski posao naslijedio od oca, koji je otišao u dugogodišnji zatvor na izdržavanje kazne. Kaže da je nekoć slavna narkomanija u Dubrovniku dotaknula samo dno – prave đankoze mogu se izbrojati na prste jedne ruke.

-Teško je, strašno, nikad nije bilo ovako loše. Droge u Dubrovniku nema ni za lijeka, kao ni novih dilera. Narkomana je sve manje, odavno nitko nije umro od overdoza. Užas, što da vam kažem – iskren je Marko koji se sa suzom u oku prisjeća lijepih vremena kada je svaki vikend u Bourbon Streetu i Divinae Follie bilo masu predoziranih.

Pitamo ga zašto je to tako, što je najveći uzrok ove situacije?

-Mladi neće da rade – odgovara Marko – Ne žele biti dileri drogom. Imaju apartmane od kojih lagodno žive i ne žele raditi. Lakše je ležati, nego se zajebavati s mušterijama koje pere kriza. Sve je to lijenost i razmaženost. Laka lova.

Marko se sjeća da je i njegov otac imao tri stana, koja je zaradio preprodajom droge, ali on je svejedno nastavio posao. Ni na kraj pameti mu nije bilo da se bavi rentom.

-Čovjek se mora razvijati, mora nešto stvarati – objašnjava nam iskusni diler – Kakav je to život bez napredovanja? Ja sam, recimo, kroz ovaj moj posao bio strašno kreativan, umjetnik pravi. Sjećam se kad smo ono u anusu krijumčarili afganistanski heroin, deset dana se nisam oprao. Zaustavlja nas policajac na granici u Neumu, 'oće da nas skida, znaš ono Striptease Demi Moore - ali kada mu je iz mog dupeta zasmrdjelo, predomislio se, hahahah. Eto kako smo mi bili kreativni, a ne ova današnja dubrovačka mladost. Iznajmljuje apartmane i stavlja selfije na Facebook. Kakav je to život? Gdje je tu napredak?

Njegov kolega Darko govori i o drugih preprekama pred kojima se našlo nekad cijenjeno dubrovačko zanimanje, sada skroz u drugom planu.

-Mladi diler drogom danas ne može iznajmiti stan na cijelu godinu. Sve se iznajmljuje jebenim turistima. Kako će diler bez stana raspačavati drogu? Pa neće se valjda dogovarati po cesti. Tolike su gužve u prometu i po ulicama da čovjek nikad ne bi došao do konzumenta. Diler mora imati stan na raspolaganju, u koji će dolaziti narkomani, a kako će ga imati kad mu ga nitko ne želi iznajmiti na duži period? A čak i da ga nevjerojatnim spletom okolnosti nađe, najam stana košta više nego što se može zaraditi od poštenog dilanja – razočaran je Darko koji smatra da bi gradska uprava trebala subvencionirati stanove mladim dilerima.

-Boli gradonačelnika đon za mlade – oštar je Darko – otkako je došao na vlast ništa za njih nije učinio. Kako se mladi čovjek može zabaviti bez droge, pitam ja vas je li to igdje normalno? A kako će droge biti ako nema dilera? Strašno, nikad nije bilo ovako bezizlazno.

Pričali smo i s jednim đankijem, koji se također žali na odnos modernog Dubrovnika prema drogi.

-Ovaj grad ima dugu povijest drogiranja koja je puna prekrasnih uspomena. Droga je ljudima omogućila da budu sretni u teškim vremenima, a čim su došli turisti i lova, građani i političari su joj okrenuli leđa. Neka se srame – priča nam ovaj ostarjeli Đana, te dodaje da je „prije sve bilo bolje, jer u ono vrijeme kada su se Dubrovčani drogirali, grad je imao dušu“.

-Ja sam svoju prvu iglu zabio u venu u WC-u Gradske kafane. Bilo je to devedesetih godina. Mogao je dubrovački narkoman mirne duše besplatno ušetati u WC Gradske kafane i tamo se zveknuti. A danas? Nema šanse. Hrpetina gostiju s kruzera čeka na pišanje i sranje, svi su WC-i po gradu puni turista, čak i oni koji se naplaćuju. Javni WC na Pilama košta 7 kuna. Odakle narkomanu sedam kuna? Jedva se izgrebao 200 kuna za piz dopa, i sad bi još trebao imati love za javni WC da se može srediti. Pa sramota da nitko u ovom gradu ne misli na heroinske ovisnike. Glasao sam za Frankovića, jer sam mislio da će narkomanima dati nekakvu karticu, nekakav Dubrovnik Card za besplatno korištenje javnih WC-ova, a on šupak, dao nam šipak. Strašno sam razočaran – govori nam Đana dok poskakuje u mjestu znojeći se.

Ovisnik Andrija nam priča da mu je najgore kada ide u dilera koji živi kraj Hiltona. Mora proći oko grada, preko one užasne ceste ispod Minčete, a tamo upadne u strašnu gužvu.

-Strahota. Imam krizu, i idem po dozu, a ono gužva od Pila sve do Ilijine glavice. Čekam k'o budala, a hors se hladi. Prodat će to diler nekome drugome, nema on osjećaja za moje potrebe. Slabo mi na onoj vrućini, a kolona ne mrda. Sve smo žrtvovali zbog love od turizma. I heroin, i halucinacije i kupovanje žvaka za ukočene vilice. Kuda sve ovo ide?

Pitali smo gradsku vlast kako misle riješiti problem nedostatka droge u Dubrovniku? Pa neće valjda mladi u nedostatku opojnih tvari, početi trenirati neki sport?

-Ozbiljno smo se uhvatili u koštac s tim velikim problemom. Gradonačelnik obećava da u svom mandatu neće napraviti nijedno igralište za djecu i mlade, nijednu biciklističku stazu, ni kuna se neće uložiti u sport i rekreaciju iz proračuna. Sve prostore koje bi građani mogli koristiti za zdrav život, mi ćemo u GUP-u prenamijeniti u građevinska zemljišta, kako se slučajno tamo mladi ne bi mogli zabaviti nekom sportskom aktivnošću. Investitorima su otvorene ruke da svaki zeleni pedalj pretvore u zgrade. Kada napokon Grad Dubrovnik u potpunosti istrijebi sve oblike sporta i rekreacije, nadamo se da će se mladi opet okrenuti drogi. Nažalost, današnja mladež ne zna da im sport ni blizu ne može priuštiti takve prekrasne uspomene kakve jedino može droga - uvjeravaju nas iz Grada Dubrovnika.

Član vladajuće koalicije Željko Raguž, kao jedan od rijetkih dubrovačkih političara često je za govornicom Gradskog vijeća isticao kako se iz proračuna daje ogromna lovu za kulturu, a ništa za drogu.

-Narkomanska infrastruktura se raspada, a Dubrovačke ljetne igre troše milijune. Tome treba stati na kraj – često je Raguž isticao u raspravama.

Lijepo je čuti ove riječi ohrabrenja koje dolaze od gradskih političara, ali dok na ulici ne namirišemo više marihuane, ne vidimo veći broj krvnih zrnaca kako cure iz nosa, ukočenih lica i dugih rukava usred ljeta, nećemo biti mirni.

-Današnja razmažena mladež, nakon što obavi check in gostiju, jedino što radi, trka se noću s motorima gradskim ulicama. Jedina brzina koju ja priznajem je amfetamin. Ja bih se ubio da sam tako živio kao oni, bez adrenalina, pardon amfetamina. A danas u Dubrovniku nema amfetaminskih sportova, nema amfetaminskih tura, nude se neke adrenalinske pizdarije poput zip linea ili skoka s padobranom. A kad uzmeš LSD, ne treba ti padobran da skočiš, eto to je ta razlika u spektaklu o kojoj vam pričam – zaključuje Marko koji se nada da će i njegov sin jednog dana nastaviti uspješno voditi obiteljsku tvrtku kao moderni diler droge, iako sve manje u to vjeruje.

-Bojim se da će se i moj sin ravnati prema ovoj modernoj paroli: „Jebo stare đane, sad imamo apartmane!“

NAPOMENA: Tekst ne odgovara stvarnom stanju, nego je iskarikirana kolumna o ekonomskoj situaciji u kojoj se Dubrovnik trenutno nalazi