Tražimo djelatnike za rad u restoranu koji znaju dva strana jezika i imaju minimalno dvije godine iskustva rada u struci. Nudimo stimulativna primanja i ugodnu radnu atmosferu – tako otprilike glase sezonski oglasi za posao, kojima svake godine ugostitelji nastoje privući radnu snagu.

Kada čovjek malo proanalizira ovakav ili sličan oglas, jasno mu je da su „stimulativna primanja“ i „ugodna atmosfera“ samo jeftine parole, jer plaća će biti negdje oko 6 tisuća kuna, a da je radniku ugodna atmosfera važnija od primanja, ne bi išao raditi u restoran, nego pjevati na koncert Mate Miša Kovača. Poslodavac u oglasu, ustvari, pod stavkom stimulativna primanja misli da će gosti davati radnicima tip. Pošto sve više građana zapadnih zemalja kod sebe uopće nema keša, nego isključivo koristi karticu, rijetko koji tip danas ostavlja tip.

Surova je to stvarnost modernog djelatnika u ugostiteljstvu, koji će s plaćom od 6 ili 7 tisuća kuna puta šest-sedam mjeseci sezone, što izađe negdje između 40 i 50 tisuća kuna, teško preživjeti zimu i prehraniti gladna usta potomaka, ako ih ima. Da ne bi svisnuo od gladi do sljedećeg ljeta, naš junak primoran je posegnuti za posljednjim rješenjem, zbog kojeg mu se baba Neda neprestano prevrće u grobu - prekršiti sedmu Božju zapovijed - zbog čega bi mogao direkt u – pakao. Eto koliko je očajan radnik u ugostiteljstvu – da bi preživio pakao na Zemlji, riskira pakao na Nebu. Krade od poslodavca, kako bi napokon došao do „stimulativnih primanja“ i „ugodne radne atmosfere“, što mu je šef još onomad jamčio, kada je sezona tek počinjala. U međuvremenu se ispostavilo da svakodnevno tuče prekovremene, slobodnih dana ima manje od dubrovačkih beba koja se zovu Slobodan, a gosti koji dolaze prije bi mu dali bubreg, nego bakšiš.

S druge strane – radnici to ne znaju ili ne žele misliti o tome – ni poslodavcima nije lako. Država ih, da prostite, jebe više nego Rocco Siffredi. Moraju platiti sve moguće poreze uključujući porez na porez, ako se radnik kojim slučajem poreže, porez na prorez, ako je dekolte radnice isuviše vidljiv, i porez na prozor, ako nije dovoljno dobro opran. Nakon što poplaćaju sve te žive namete, kako bi proračunski nametnici i dalje mogli parazitirati, ne ostaje im previše za „stimulativna davanja“ i „ugodnu radnu atmosferu“.

Kada se podvuče crta, ukratko rečeno, sezonu nije lako preživjeti ni radnicima, ni poslodavcima, doduše ovima prvim je znatno teže preživjeti onaj period poslije ljeta i rane jeseni kada ostanu bez ikakvih primanja. Stoga nimalo ne čudi da sve više radne snage u potrazi za poslom, odlazi preko granica Lijepe Naše, ali zato puno čudi zašto ne odu – svi. Da, baš tako. Zašto svi oni radnici, ponajviše iz Slavonije, koji dolaze raditi sezonu u Dubrovnik i ostatak Obale ne idu raditi, primjerice na Island?

-Došao sam raditi na Island prije dvije godine – započinje svoju priču Hrvat, kojeg smo sreli na Otoku vatre i leda prošlog tjedna, gdje radi kao kuhar – Imam plaću tri tisuće eura, smještaj i hranu, tako da plaću uopće ne diram. Pošto smo smješteni izvan gradova, radnicima su na raspolaganju i dva automobila kako bi uvijek mogli obaviti što im treba. Šef nas zna potjerati na dva, tri slobodna dana kada uoči da smo previše iscrpljeni. Zna da od umornog radnika ni on nema nikakve koristi. U posljednje vrijeme razmišlja o dovođenju još radne snage, ali ne zna gdje će ih smjestiti. Ja mu govorim da u mom smještaju može staviti krevet na kat, a on tvrdi da nije dobro kada radnici imaju tako malo prostora za sebe. Ja sam mu rekao da u Hrvatskoj većina radnika ima takav smještaj, a njemu je bilo čudno, jer mu nije jasno kakve gazda koristi ima od nezadovoljnog radnika. Ove godine sam imao bolju ponudu za posao, znatno veća primanja, ali nisam htio svoga šefa ostaviti na cjedilu, kada je odličan prema nama.

U čudu smo slušali ovoga Hrvata, koji na Islandu odguli pet, šest mjeseci, a od zarađenog novca ostatak godine putuje. Netko će sad reći, lako je njemu, on nema obitelj, pa može priuštiti ove islandske egzibicije, ali zar nije slično sa radnicima koji sezonu dolaze raditi u Dubrovnik? Imali ili ne djecu, oni napuštaju svoje rodne domove, gradove i obitelji, te u potrazi za boljim životom dolaze na jadransku obalu. Kako već napuštaju svoja ognjišta, svejedno im je idu li raditi u Dubrovnik, Makarsku Irsku ili Island. Vani će, osim životnog iskustva, dobiti mogućnost svakodnevnog vježbanja stranog jezika, koji im jednog dana može pomoći da se skroz maknu od podcijenjenih poslova. A i vidjet će i upoznat svijeta.

Nemojte shvatiti ovaj tekst kao neko zagovaranje da ljudi ne dolaze u Grad – to se ionako već događa, nisu ljudi toliko glupi da im je potreban novinarčić u dijeljenju savjeta. Puni su avioni građana Hrvatske koji lete prema stimulativnim primanjima i ugodnoj radnoj atmosferi - gdje imaš na raspolaganju automobil i ne moraš slušati hrkanje svog kolege poviše tvog kreveta. Ovdje samo iznosimo premise koje bi u bliskoj budućnosti mogle dovesti do toga da u Dubrovniku doslovno neće imati tko raditi, a poslodavci, zbog uhljebničke države koju stalno treba namiriti, neće moći toliko povećati plaće da bi privukli radnu snagu. Bit će to nekakva status quo situacija, gdje bi se sustav mogao početi urušavati. Radnici će pobjeći i neće tko imati hraniti uhljebe.

U nekakvom ludom obratu, možda se jednog nevjerojatnog dana zaista i dogodi, iako je u to teško povjerovati – prije će baba Neda iz groba uskrsnuti i istući unuka što je krao - da država, brojne općine i županije napokon otpuste višak radnika ili se same ukinu, pa da se ti ljudi koji su ostali bez uhljebničkog posla, zaposle kod turističkih poslodavaca.

Neće im biti nimalo loše, ovi će im, siguran sam, ponuditi „stimulativna primanja“ i „ugodnu radnu atmosferu“, kada jednog dana napokon prestanu plaćati porez na prozor. Kako je ono rekao drug Tito kada je imao problema s talijanskim i njemačkim radnicima: „Porez na Prozor noćas mora pasti!“

Maro Marušić