Život je nepravedan. Život je zajeban. Život je sranje.

Kupuju se avioni, umjesto da se pomogne bolesnoj djeci. Kupuju se glasovi, umjesto da se pomogne dementnim starcima. Braniteljima još sto godina iza rata financijski zahvaljuješ što su pijani pali s kamiona, dok u isto vrijeme za prave invalide nema novaca. Suci u pravosuđu donose sulude odluke i nikome za to ne odgovaraju, umjesto da ih se iz pravosuđa otjera da peru suđe. Ako konzumiraš đoju, kriminalac si, a ako konzumiraš Konzum, najbogatiji si čovjek u zemlji.

Nije lako živjeti u toj dosadnoj nepravednoj svakodnevnici. Normalno da onda kažeš da je život zajeban. Da je sranje.

Nije se lako roditi u zemlji u kojoj načelnik općine od 100 stanovnika ne zna imena svojim zaposlenicima, jer ih je više od tisuću. Nije jednostavno obitavati u državi u kojoj nije važno je li ministar – bistar - i je li župan – glupan. Postojati u zemlji u kojoj se intervju za posao u javnoj službi odvija za nedjeljnim obiteljskim ručkom. Prije nedjeljnog objeda odeš na svetu misu, a tamo ti daju pištolj da se možeš obraniti od Lenjinovog duha, koji vreba iza svakog katoličkog ormara. Nije lagano odrastati u društvu u kojem te svećenici uvjeravaju da je seks prije braka istovjetan užasima komunističkog mraka. Razni ilčići ti govore gdje su pičići, pa da ne ideš tamo. Savjetuju te da ruke ne koristiš bez veze. Možeš za ličko rukovanje, ali ne za masturbaciju. Kad smo već kod ruku, valja kazati da u Hrvatskoj uspijevaju samo oni ljudi koji su sve postigli svojim vlastitim rukama. Vlastitim su rukama na touchscreenu mobitela pronašli broj čovjeka kojeg trebaju zvati da ih zaposli.

Naravno da si, nakon svega, crn i negativan. Kako i ne bi kad je život zajeban. Život je sranje.

Više u Hrvatskoj ima javnih službenika, nego što je Dražen Petrović zabio koševa. Više parazita ima po gradskim čistoćama, nego koševa za razvrstavanje otpada. Više u Hrvatskoj ima izmišljenih poslova, nego što je Hugh Hefner zabio gol i poluobučen. Više u Hrvatskoj ima uhljeba, nego u Zagrebu hljeba u pekarama. Više u Hrvatskoj ima županija, nego u Karlovcu rijeka. Više u Hrvatskoj ima općina, nego u Rijeci karlovca. Više u Istri ima jakovčića i kajina, nego u Istri partizana. Više članova obitelji ima u ministarstvima, nego u obiteljima. Više pametnih glavuša, pardon glavaša, radi po izmišljenim slavonskim uredima, nego što je napuštenih polja. Više ima državnih tajnica Janica, nego viceva o Ivicama. Više Šukera po rukovodećim pozicijama, nego stanovnika u Davoru.

I sve ti se to skupa gadi, jer tu šporkecu ne bi očistio ni Cento Gradi. Pa se pitaš što je bilo prije. Kokoš ili jaje? Natječaj ili zaposlenik? Naravno da je bio zaposlenik, samo bi glupa kokoš pomislila da je u Hrvatskoj prvo bio natječaj.

Umoran si, razočaran. Ne da ti se više, toliko si nepravde vidio, toliko si puta pao, da ti je pun palac svega. Nemaš snage ustati. Smrt ti izgleda sve privlačnija. Na kraju još jednog dugog iscrpljujućeg dana dolaziš kući, gledaš djecu i ne znaš koji bi im savjet dao, ne znaš zašto si ih uopće napravio - da se muče u ovoj dolini suza u kojoj su trenuci sreće rijetki kao rijetko što - ne znaš više ništa, samo uzmeš vino, sjedneš na kauč i dohvatiš daljinski.

-Manolas, Manolas, Manolas, Manolaaaaaaas, Manolaaaaaaaaaas, Manolaaaaaaas, Kostaaaaaaaaas Manolaaaaaaaaas – dere se komentator – colpo di testaaaaaa, colpo di testaaaaaaa. Tre a zero, tre a zeroooooo…

Postoje ti trenutci, da stvarno postoje.

Kada vidiš netom propupalu dženeriku koju pozdravljaju prve lastavice. Kada nježni lahor nosi sjemenke maslačka kroz raznobojne cvjetove maćuhica. Kada te dijete zagrli nevinim ručicama i kaže da te voli. Kada lijeno ležiš na plaži u dugom ljetnom sutonu dok se poviše tebe svađaju čiope u brzom letu. Kada te majka nakon dugog puta dočeka s tek spravljenom blitvom i pohovanim. Kada Go Ahead Eagles u zadnjoj minuti da gol za izjednačenje, a ti si igrao X. Kada ti se ona mala slatka, što si ju ubrao još prošle godine, prvi put nasmije u školskom hodniku. Kada ti govno, nakon četiri dana proljeva, po prvi put poprimi kakav takav obris, a da nije tekući. Kada uđeš u toplo rujansko more, a sve je tiho i mirno, jer je maestral ostao bez goriva. Kada se utopiš u vrućem bureku i nije te briga što si začepio krvne žile. Kada pjevaš pod tušem refren Dugmeta „pamtite me po pjesmama mojim“ pokušavajući imitirati Bebekov glas.

Postoje ti mali trenutci. Rijetki su kao rijetko što, ali ipak postoje.

Kada Neofen počne djelovati, a bol u glavi posustane. Kada na moru ratuju jugo i lebićada, pa dođe bura i poćera ih. Kada vidiš dijete s Down sindromom kako se iskreno smije u parku. Kada vidiš babu i đeda da se unatoč stotinama svađa koje su prošli i dalje drže za ruku dok koračaju prema Porporeli. Kada u košulji koju dugu nisi obukao, nađeš 200 kuna. Kada ti se prodavačica u butizi obrati s „momak“, a ti navršio 40. godinu. Kada na Badnjak čekaš malog Isusa da ga vidiš kako ti donosi dugo očekivane poklone, ali nikad ga ne dočekaš, jer te san svlada. Kada svećenik kaže „Idite u miru“, a svodom crkve se prolomi uzdah olakšanja „Bogu hvala“. Kada zamiriše riba s gradela. Kada nakon prehlade, opet možeš disati kroz nos. Kada jagode opituraju šlag u crveno. Kada policajac nakon duge ispovijedi otpusti naše grijehe bez ikakve pokore i kaže nam: „Idi i ne griješi više“. Kada pahulje snijega…ma kakav snijeg, ovo je samo šala…

Ti trenutci, da, stvarno postoje. Ti trenutci kada žuto sunce u silasku na horizontu postane crveno. Ti giallorossi trenutci.

Kada sudac odsvira kraj četvrtfinalne utakmice Lige prvaka Roma-Barcelona na Olimpicu, a na usnama Giuseppea Gianninija, Bruna Contija, Rudija Voellera, Roberta Pruzza, Gabriela Batistute, Abela Balba, Marca Delvecchija, Vincenza Montelle, Falcaa, Aldaira, Cafua i gore na nebesima Aga di Bartolomeija zatitra radostan osmijeh kao u djeteta koje je upravo dobilo sličicu Francesca Tottija.

Postoje ti trenutci zbog kojih toliko volimo život. Postoje ti trenutci koji nam rastegnu usne kao da smo dobili ulogu Jokera u Batmanu. Ti trenutci kada znamo da je sve u redu i da će na kraju sve biti dobro.

Tko je ono rekao da je život sranje?