ŽRTVE I NASILNICI Nažalost, nema nas tko #spasiti
Sukladno ideji koja ih je okupila, spontano se jučer dio njih temeljem poziva na javni linč okupio pa nasilno pokušao čak i ugasiti stranicu Dubrovačkog dnevnika. Podsjećamo, dio njih, jer se radi o pojedincima, a ne inicijativi kao takvoj koja je vjerojatno jedna od najljepših stvari koje su se dogodile u posljednjim godinama u Hrvatskoj.
Administratorima grupe protiv nasilja dugo nije bilo jasno kakvo se nasilje organizira i događa iz njihove grupe, temeljem poziva na javni linč. A poziv na javni linč bila je objavljena privatna poruka, čiji kontekst ne zna nitko osim dvije strane koje su prethodno toj poruci komunicirale telefonski. Nasilje ne zaslužuje pristojnost, ne zaslužuje toleranciju, ne zaslužuje šutnju. Ostaje tek pravo svake osobe da se od bilo kakve vrste nasilja obrani.
No, nasilju i javnom linču prethodila je pogrešna procjena. Svoju ispovijest o obiteljskom nasilju od koje se ledi krv u žilama napisala je autorica s lažnog profila, ili kako ona kaže pod pseudonimom, u zatvorenoj grupi koja broji 55 tisuća članova, koliko stanovnika ima i cijelo gradsko područje Dubrovnika. Bila je to ispovijest napisana na način da nitko na nju ne može ostati ravnodušan i vrijedna čestitanja na hrabrosti. Da je bar više tako hrabrih... Kako to obično biva kod ovakvih situacija, i novinari su o tome bili obaviješteni. ''Jeste li vidjeli ovaj slučaj? Objavite da što više ljudi vidi, neka se i drugi ohrabre prijaviti nasilje i o tome govoriti. Što je novinari, o ovome ćete šutjeti? Štitite nasilnike? Nemate muda ovo objaviti?...''
Dva dubrovačka portala, a nakon toga i Dubrovački dnevnik, povela je ta energija dirljivog priznanja. Ne želeći baš nikome izazvati ni najmanju bol, nego baš suprotno, u uvjerenju da su tim objavama pružili mali dio podrške javnom priznanju, objavili su tekst. Nešto što je tada bilo dostupno desecima tisuća ljudi, odnosno javna informacija o nasilju. Da, nasilnici se cijeli dan uz salvu uvreda zgražaju nad činom objave jer grupa s brojem članova onoliko koliko i Dubrovnik ima stanovnika je po definiciji 'zatvorena' i u svojim pravilima jasno definira kako se sadržaj iz nje ne iznosi. Priznajemo, pogriješili smo, a sad nastavite s nasiljem.
Novinarka koja je objavila tekst temeljem svog iskustva od tek nedavnih slučajeva obavljenog nasilja koja se tiču nastavnika ili žrtava pedofilije i seksualnih zločina, također objavljenih u zatvorenim grupama, nosila se tim da su se novinarima administratori i same žrtve nasilja do sada uvijek čak i zahvaljivali zbog objave. Upravo je zahvaljujući objavi Dubrovačkog dnevnika iz jedne zatvorene grupe jedan pedofil koji je radio u Dubrovniku ostao bez posla, što su administratori prepoznali i što cijene, a što je danima bila tema nacionalnih medija. Medij nikad nije na strani nasilnika, nego žrtve i s cijelim nizom priloga dio je te iste borbe i na istoj strani. No, ovdje se pogriješilo isključivo u koraku.
Zazvonio je telefon. Osoba koja se predstavila kao pseudonim objavljenog priznanja izrazila je želju da se taj tekst ukloni. Nikad joj nisu objavljeni ni ime, ni pseudonim. Dobila je potvrdu da će se to izbrisati i ispriku. A novinari su čak i nakon toga dobili prijetnje tužbama, odvjetnicima. Zbog nečega što su napravili u dobroj vjeri, ali istina, pogriješili su. Sve je to dio posla. Uz ispriku, pa i pravne posljedice zbog pogreške. Hrvatska je zemlja u kojoj je potpuno besmislen dan u kojem netko nije tužio nekog novinara i medij, zbog potpune istine i besprijekornih postupaka pa zašto onda ne bi to bio i slučaj ovdje gdje su pogriješili, gdje su novinari tu pogrešku priznali, ispravili je i zbog nje se ispričali.
Autorica pseudonima je nakon isprike i uklonjenog teksta nastavila prijetiti tužbama u inbox. Dobila je tada revoltiran odgovor da se, ako već želi tužiti, obrati s odvjetnicima te su joj dostavljeni podaci za daljnje pravne radnje. Tu je poruku privatne korespodencije između dvije strane, a ne 50 tisuća ljudi, bez objašnjenog konteksta objavila javno u grupi od 50 tisuća ljudi s očitim jednim jedinim ciljem, a to je javni linč i poziv na nasilje. Željela je novinare predstaviti nasilnicima koji njoj žrtvi nasilja ne daju da im se obrati bez odvjetnika. Zaboravila je spomenuti da su joj se prethodno ispričali, izbrisali objavu kao što je tražila i postupili točno onako kako je htjela.
Taj postupak govori o toj osobi više nego o ikome drugome. O nasilnicima u grupi nenasilja koji su slijedom te poruke krenuli organizirati nasilje njihovi postupci. O novinarima nažalost tek javno objavljena privatna poruka bez konteksta u kojem je nastala.
Kad sve prođe, ostaje tek namjera u kojoj su napravljena dobra ili pogrešna djela. Novinarima je to bilo kao i obično boriti se protiv nasilja, a nekima drugima nasilje. No, kako se ništa u životu ne događa bez razloga, tako je i ovdje isplivala jedna nova dimenzija istine koju ne želimo vidjeti, a trebali bismo. Ili točnije rečeno, kao i uvijek, isplivala su govna.
Govna ostaju govna i nasilnici čak i kad se okupe u grupe protiv nasilja. To što je netko žrtva nasilja, ne znači da je svet i bezgrešan. Na kraju krajeva, i među novinarima, kojima su jučer prijetili i poslali im salve uvreda, ima žrtava nasilja. Baš zbog toga, ovo sve neće ih poljuljati u daljnjim pisanjima i borbama. Ne treba zaboraviti i kraj tog pogrešnog dana u kojem su se neki, kad je sve završilo, krenuli sramiti što su novinari, a da im nije onih kojih se 'srame', ne bi imali o čemu ni pisati.
A sad nastavite mrziti, prijetiti, vrijeđati, prijavljivati stranicu i sve objave pa i onu jučerašnju o tome kad će Dubrovnik dobiti sigurnu kuću za žrtve nasilja. Da nije tragično, bilo bi smiješno tko to sebe sve naziva borcem protiv nasilja. Takvi neće sigurno nikoga spasiti, a ni oni koji ne vide balvan nasilja u svom oku gledajući tuđi trn.
redakcija
Postoji nešto tužno u vezi s jučerašnjim prosvjedom u Dubrovniku, nešto što tako bode oči
