Crnogorski Fokus donosi tekst novinara Veseljka Koprivice u kojem su jako malo široj javnosti poznati detalji o admiralima Vladimiru Baroviću i Krstu Đuroviću, a koji su se usprotivili odluci vojnog vrha JNA da se napadne Dubrovnik i Hrvatska te da se gradovi bombardiraju s mora.

Novinar u tekstu pod naslovom 'Sudbina crnogorskih admirala koji su devedesetih odbili da služe zlu: Čast skuplja od života', donosi detalje iz biografije časnika Barovića koji se ubio 29. rujna 1991. na Visu, na isti dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti, a što je podrazumijevalo njegovu suglasnost na svako borbeno djelovanje protiv hrvatskih građana.

U oproštajnom pismu kao razlog samoubojstva naveo je agresiju JNA protiv Hrvatske koja je za njega predstavljala djelo suprotno crnogorskoj časti – jer se Crnogorci ne mogu boriti i uništavati narod koji im nije ništa skrivio - te njegovu nemoć u sprječavanju djelovanja JRM protiv Hrvatske, ali i zbog potpunog neslaganje s vrhovnom komandom JNA, piše Koprivica.

Jedini metak u ovom ratu ispaljen na koji Crna Gora može biti ponosna jest onaj admirala Vladimira Barovića, komandanta JRM. Njegovo crnogorsko shvaćanje časti nije mu dozvolilo da izda zapovijed floti da bombardira primorske gradove i naselja u Dalmaciji kad mu je to naređeno - zapisao je 1996. godine crnogorski književnik Momir M. Marković, naglašava novinar koji navodi kako je Barović još kao zapovjednik garnizona u Puli koji je pregovarao oko odlaska JNA iz tog grada, ostao upamćen po izjavi: 'Ovdje neće biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen da naredim razaranje Pule i Istre, mene tada više neće biti'.

Barović je prije toga bio komandant Vojno-pomorskog sektora Boka. Rođen je 1939. godine u Banja Luci, a po nacionalnosti bio je Crnogorac. Sahranjen je u Herceg Novom.

Sudbina admirala Đurovića

Drugi admiral o kojem u Fokusu piše Kopirivica je Krsto Đurović koji je prije 23 godine izgubio život pod okolnostima koje do dan danas nisu razjašnjene.

Smrt Krsta Đurovića, bivšeg zapovjednika garnizona JNA Kumbor, i dalje je jedan od najzagonetnijih događaja koji su se dogodili tijekom dubrovačke operacije, piše autor teksta.

Savezni sekretarijat narodne obrane priopćio je da je 5. rujna 1991. u 15,15 sati na širem području aerodroma Čilipi, u visini sela Popovići, pogođen i oboren helikopter gazela u kojem su se nalazili general-potpukovnik Jevrem Cokić i kapetan bojnog broda Krsto Đurović. Tom prilikom teško je ozlijeđen kapetan bojnog broda Krsto Đurović koji je od zadobivenih rana preminuo. General-potpukovnik Jevrem Cokić i članovi posade kapetan Nervin Tobunčić, pilot i vodnik prve klase, i Ilija Radulović, kopilot, ozlijeđeni su i izvan su životne opasnosti.

Helikopter pao, a prije toga nitko nije čuo pucanj. Na tom području, koje su danima prije toga kontrolirali crnogorski rezervisti i pripadnici JNA, nije moglo biti hrvatske vojske. Zbog toga se odmah posumnjalo u istinitost službenog priopćenja Saveznog sekretarijata.
Jedanaest godina kasnije, Nikola Samardžić, nekadašnji direktor kotorske Jugooceanije, na svjedočenju pred Haaškim tribunalom protiv Slobodana Miloševića, izjavio je kako ga je 'kapetan bojnog broda Krsto Đurović jedno deset dana prije početka napada na Dubrovnik posjeti u Jugooceaniji u Kotoru. Vrlo ogorčen žalio mi se da se priprema napad na Hrvatsku i da on nikada neće ni po cijenu života sudjelovati u takvom ratu'.

Petar Poljanić, gradonačelnik Dubrovnika u ratnom periodu, također na suđenju Miloševiću u Hagu, tvrdio je da 'nitko od naše vojske admirala Đurovića nije ubio'. Poljanić se pri tom pozvao na podatke hrvatskih obavještajnih službi, a prije početka rata Poljanić je nekoliko puta razgovarao s Đurovićem.

Tužitelju je Poljanić ispričao da mu je Đurović jednom prilikom u Herceg Novom rekao: 'Dok sam ja zapovjednik VP Boka, možeš biti siguran da ni jedna granata na Dubrovnik pasti neće'.

Poljanić je potom rekao da je Đurović nakon tog susreta nekoliko dana bio u nekoj vrsti pritvora, a onda je oslobođen.

'Bio je ponovno na dužnosti dva-tri dana i tad je poginuo. Pričao mi je čovjek koji je bio na njihovoj strani, koji ga je iz helikoptera nosio do automobila u umirućem stanju, još je bio živ, ali u umirućem stanju bez svijesti', rekao je tada Poljanić, piše novinar za Fokus.

Sudija Kvon želio je čuti još neke pojedinosti o tome kako je Đurović ubijen i tko ga je ubio.

'Ja samo prenosim riječi čovjeka koji je bio u trenutku kad se helikopter spustio, a ne pao, on nije poginuo u helikopteru zbog toga što je helikopter pao...', ispričao je Poljanić.

Pred Općinskim sudom u Splitu, u kolovozu 2002. godine, završeno je šestogodišnje suđenje protiv Irme Đurović, supruge Krsta Đurovića, radi otkaza stanarskog prava na stan u Splitu. Tom prilikom u korist porodice Đurović svjedočili su Petar Poljanić i Nojko Marinović, u vrijeme rata zapovjednik odbrane Dubrovnika, piše Fokus.

Nojko Marinović, kao umirovljeni general Hrvatske vojske, izjavio je da je Đurović krajem 1989. godine premješten iz Splita u Boku. Marinović je objasnio da je 'usljed događanja 1991. godine, koji su rezultirali agresijom na Hrvatsku, Đurović zatražio smjenu i otpust iz JNA'. Tada je Đurović pozvao Marinovića na razgovor tokom kojeg mu je kazao da je u Hrvatskoj proveo radni vijek, oženio Hrvaticu, te da njegova dva sina s obiteljima žive u Hrvatskoj i da dok on bude zapovjednik Hrvatska neće biti napadnuta.

U presudi Općinskog suda u Splitu piše da je Marinović izjavio i da je 'prema informacijama koje su došle do Hrvatske vojske Krsto Đurović umro od posljedica teških tjelesnih ozljeda koje su mu bile nanesene brutalnim batinanjem od strane pripadnika službe sigurnosti zato što je odbio zapovijedati napad na Hrvatsku'.

Poljanić je također svjedočio u istom postupku i rekao da je od pripadnika JNA saznao da se helikopter u kojem se nalazio Đurović uspio spustiti nakon vrludanja, a kada je došao na mjesto gdje se spustio zatekao je Đurovića kako leži na zemlji u umirućem stanju i da je imao 'samo jednu ogrebotinu na čelu', piše Koprivica.

Maro Prizmić