Burniji zajednički život bio je onaj bračnog para Galić, piše Zrinka Paladino za Telegram.hr. Premda je akademski arhitekt te također redoviti član tadašnje JAZU Drago Galić (Zagreb, 1907. – Zagreb, 1992.), dugogodišnji sveučilišni profesor Arhitektonskog fakulteta te autor golemog opusa koji obuhvaća i neke od antologijskih primjera hrvatske međuratne i poratne stambene gradnje u Dubrovniku i u Zagrebu, bio introvertiranija i povučenija osoba, on i elokventna Dubrovkinja Katja, rođena Grbić (Dubrovnik, 1907. – Zagreb, 1982.), vjenčali su se, poput holivudskih zvijezda, čak dvaput. Početkom 1930-ih i 1950-ih godina. U međuvremenu je Drago Galić jedno vrijeme bio oženjen i Nadom Doroški s kojom je 1947. godine dobio i sina jedinca Ivana, koji je preuzevši majčino prezime kasnije sa suprugom i kćeri, jedinom Draginom unukom Aleksandrom, živio te naposljetku i umro u Beogradu. Kratkotrajni međubrak okončan je rastavom i Drago se vratio Dubrovkinji Katji, s kojom nije imao djece, ali od koje se više nije razdvajao.

Prema priči članova obitelji Bošnjak, rodbinskih nasljednika dijela ostavštine Galićevih, službenu ceremoniju tijekom drugog vjenčanja i matičarevo pitanje ”Uzimate li…” na oduševljenje prisutnih svjedoka Katja je prekinula pitanjem: ”Drago, jesi li ugasio plin?”, a desetljeća je zajedničkog života u obiteljskoj kući u zagrebačkoj Istarskoj ulici obilježavao i nalog s donjeg kata: ”Drago, dođi doli, da ne iden gori!” i Drago je dolazio. Crvenokosa Katja koja je tečno govorila francuski jezik nije radila i uz Dragu je ostala domaćicom.

Odlučnog stava i britkog jezika bila je upraviteljicom vlastitog braka, posvuda je pratila Dragu pa često obilazila i njegova gradilišta.Tijekom prvog braka s Katjom 1930-ih godina nastale su, među brojnim drugim, i neke sjajne Dragine realizacije u Dubrovniku, poput vile Jakšić i poznatog hotela Splendid na Lapadu, dok nam je iz razdoblja drugog braka s Katjom u nasljeđe ostavio dva najpoznatija poratna višestambena zdanja 1950-ih godina u današnjoj zagrebačkoj Ulici grada Vukovara 35-35a i 43-3a te upečatljivu uglovnicu na Svačićevu trgu 14. Kroz život ispunjen posvećenim radom, usavršavanjem, podukom studenata i specijalističkim putovanjima Katja ga je vjerno pratila i pritom uživala.

Kako god naravima bili različiti, Katju i Dragu je vezivalo puno toga pa i neobična fizička sličnost. Zbog sličnih frizura i istovjetno zakrivljenih nosnih linija na arhivskim je fotografijama, ukoliko je Katja u hlačama, često teško ustvrditi o kome se od njih dvoje zapravo radi pa razrješavanje dvojbi nije moguće bez snažnog povećala. Ukusno i prepoznatljivo, najčešće u baršun, odjevena te, prema priči članova šire obitelji, često okićena krupnim Džamonjinim nakitom ”od čavlića” koji je redovito naručivala i koji bi joj gotovo u cijelosti prekrivao poprsje, Katja je bila snažna žena koja je znala što želi. I to je i dobivala. Kako to često ide, jake karaktere nerijetko prati i specifičan smisao za humor, kojim je Katja, za razliku od tišeg, vrijednog Drage Galića, plijenila pozornost pa obitelj pamti i njezine riječi često upućivane suprugu: ”Drago, kad jedno od nas dvoje umre, ja se selim u Dubrovnik!”

Katjini planovi na Draginu se žalost nisu ostvarili i njegova je vršnjakinja i velika životna ljubav preminula čitavo desetljeće prije njega, u sedamdeset i šestoj godini. Urnu s dijelom njezina pepela Drago je čuvao do smrti 1992. godine u njihovoj spavaonici obiteljske kuće. Profesor Nikola Filipović sjeća se pak i komentara velikog, nevjerojatno inteligentnog i duhovitog profesora, arhitekta Nevena Šegvića, koji bi mlađim fakultetskim kolegama pri opuštenim večernjim druženjima znao pripomenuti: “Jeste vidjeli maloprije onu sjenu preko Mjeseca? Kako niste? To je Katja na metli krenula put Dubrovnika!”

Ostale priče pročitajte ovdje.