Možda zbog loših prognoza i neizvjesne budućnosti to zvuči nemoguće, no takvih primjera zapravo itekako ima. Među njima je mlad i perspektivan par Ana Franić (25) i Darjan Tabori (32) koji su svoju sreću okušali 'tamo negdje daleko', ali su se ipak vratili u Hrvatsku.

Kako ljubavne priče obično i počinju, sve je krenulo sasvim slučajno, pomalo sudbinski i bez velikog planiranja, no sretni par danas je u vezi preko četiri godine. Ana koja je živjela u Makarskoj upoznala je Darjana u Sarajevu prilikom noćnog izlaska. Veze na daljinu im nisu baš ulijevale povjerenje pa su proveli tri dana u druženju i razgovorima kao prijatelji, nakon čega se Ana vratila u Makarsku, no javila se Darjanu i onda su krenuli u vezu koju su održavali na daljinu.

„Prvu godinu je bilo dosta teško. Ana je tada studirala u Opatiji pa smo se viđali tako što bi ona doputovala k' meni, a ja k' njoj kad smo to mogli. Održavali smo taj kontakt, jednu sezonu sam proveo s Anom u Makarskoj, a onda sam dobio posao u parlamentu Federacije BiH gdje sam odradio godinu dana, nakon čega nisam uspio produljiti ugovor. Tada smo odlučili kako ćemo pričekati do rujna kad Ana diplomira te spakirati kofer i poći zajedno živjeti u Zagreb ili Njemačku,“ prisjeća se Darjan.

O odlasku iz Hrvatske odnosno Bosne i Hercegovine razmišljali su godinu dana, a odluka je naposljetku pala na Njemačku, posebno zato što je u Mainzu pokraj Frankfurta živjela Anina prijateljica koja im je pomogla kako bi se što lakše snašli. No, bez obzira na romantične priče kako u Njemačkoj poslovi, novac i bogatstvo samo čekaju na radnike s Balkana, nije bilo ni lako ni jednostavno.

RADI SE PO CIJELI DAN, PLAĆE NISU BAJKOVITE

„U Njemačku smo došli u studenom 2015. godine gdje smo bili preko dvije godine i naporno smo radili svakakve poslove. Do zadnje sekunde zapravo nismo bili sasvim sigurni hoćemo li se upuštati u takvo što. Prijateljica iz Njemačke nas je stalno pozivala da dođemo jer je ovdje loša situacija i stalno smo čitali kako svi odlaze. Pomislili smo kako smo mladi i kako nemamo što izgubiti. Tri mjeseca otkako smo poslali upite, uspjeli smo pronaći stan, a prva tri tjedna smo živjeli kod prijatelja. Radili smo svakakve poslove i 'uskakali' gdje god smo to mogli kako bismo dobili radni ugovor jer bez njega ne možete dobiti stan. U Njemačkoj svojim platnim listama morate dokazati i garantirati kako možete plaćati stanarinu bez obzira na ono što posjedujete negdje drugdje,“ izjavila je Ana.

Mladom je paru otegotna okolnost bila i to što su u Njemačku došli prilikom ulaska velikog broja migranata u Njemačku s Bliskog istoka. Kako kažu, navedeni su migranti imali prednost prilikom upisa u škole, zapošljavanja, pomoći, što je radnike s područja bivše Jugoslavije stavilo 'po strani' te su se našli u još nepovoljnijem položaju. Kako kažu, nije sve bilo super ni onako kao što se izvještava po medijima.

„Kad u obzir uzmete stanarinu koju platite, vi prvih 10 dana u mjesecu radite za stan, još pet za hranu i na kraju vam uistinu ostane nešto novca, a koliko ovisi o tome konobarite li, radite li u računovodstvu ili čistite. Cifre se izražavaju u bruto iznosima. Ljudi misle kad vide iznos od 3 tisuće eura kako je to neto iznos. Kad bih posjetila roditelje, poznanici bi mi znali reći kako je meni lako jer sam ja u Njemačkoj, mislili su kako imam neku bajnu plaću. No, nitko od njih nije znao kako na kraju mjeseca ljudi sebi ostave 300, 400 ili 500 eura što čuvaju za neka daljnja ulaganja. Recimo, ja sam od tog novca sebi platila školovanje. Paralelno s tim smo išli u školu, Darjan je krenuo od nule jer nije poznavao njemački jezik da bi na kraju završio nivo B2, a uz to je i radio. Ja sam paralelno završavala fakultet u Zagrebu i radila. Većinu ušteđevine sam trošila na prijevoz do Zagreba i natrag,“ izjavila je Ana.

Većina stanovnika područja bivše Jugoslavije u Njemačku ide raditi nešto napornije i loše plaćenije poslove. Radi se dosta naporno, za plaću se itekako treba potruditi, a situacija je daleko od idealne. Nijemci obično ni ne znaju razliku između Hrvatske, Srbije ili Bosne i Hercegovine jer za njih je to i dalje Jugoslavija. No, kako kaže Ana, narodi s područja bivše Jugoslavije u Njemačkoj pomažu jedni drugima i drže se zajedno.

„Muškarci obično rade cijeli dan, a ako su došli s cijelom obitelji, što je obično slučaj, žene rade po nekoliko sati kao čistačice jer netko treba biti i s djecom. Dječji doplatak će se po novom prijedlogu zakona, za koji nisam sigurna je li usvojen, smanjivati svim onim obiteljima koje nisu izvorno njemačke. Tamo nema mjesta za izlaske i česta druženja, radi se po cijeli dan, a obično su vikendi ti kada se ljudi mogu posvetiti svojima. Nijemci su radoholičari, ali nađu vremena i za uživanje. Hrvati obično naporno rade kako bi uložili u gradnju ili kupnju nekretnine u Hrvatskoj. Rijetko tko razmišlja o pokretanju nekog svog biznisa, očito ljudima ovdje nije usađena ta neka poduzetnička nit,“ kazala je Ana.

„Ovdje je prosječno radno vrijeme uglavnom osam sati, tamo je 10 i više. Duge su relacije koje se prelaze od mjesta boravka do posla, puno se putuje. Sasvim normalno je putovati 40 kilometara do posla,“ govori Darjan.

SLALI I PO 20 ŽIVOTOPISA DNEVNO!

Slobodno vrijeme kojega nisu imali na pretek obično su provodili vozeći bicikla uz Rajnu gdje su najviše razgovarali o tome da pokrenu nešto svoje.

„Moji roditelji su krenuli od nule, a stvorili su puno i oni su mi oduvijek bili uzor. Shvatili smo kako se u Njemačkoj nismo osjećali ispunjeno ni posve sretno. Darjan je rekao kako bi bio najsretniji ako bi jedino sam sebi polagao račune. Nijemci cijene rad, ali ne svi. Jednostavno, htjeli smo imati nešto vremena za sebe i za svoje obitelji,“ tvrdi Ana.

„Jednostavno, nisam se mogao zamisliti da narednih 40 godina radim za nekoga po cijele dane i da nam tako prođe život,“ nadovezao se Darjan.

Platili su nostrifikacije diploma i završili sve potrebne tečajeve i predavanja kako bi mogli konkurirati za bolje poslove. Na dnevnoj bazi su, kako kažu, slali i po 20 životopisa. Nakon tri mjeseca, koliko iznosi rok za odgovor od strane tvrtke, dobivali su odbijenice ili pak odgovore kako su prekvalificirani. Kako kažu, posla ima, ali prostora za napredak i nema previše.

„Ako imate diplomu, a u Njemačkoj konobarite četiri, pet godina, za njih ste vi konobar i neće vam dati bolju priliku,“ kazala je Ana.

'OTAC MI JE POSLAO LINK NA VIJEST DUBROVAČKOG DNEVNIKA'

Već su bili umorni od traženja novog, boljeg posla kako bi sebi osigurali kvalitetniju budućnost u Njemačkoj, no onda se dogodilo nešto sasvim neočekivano. U lancu neizvjesnosti, želje za mijenjanjem situacije i želje za napretkom, otac je Ani poslao link na vijest Dubrovačkog dnevnika o suradnji velikih dubrovačkih agencija Direct Booker i Dominatto koje se na tržištu privatnog smještaja bave full property managementom. Inače, tvrtke su ostvarile milijun noćenja, preko 100 tisuća rezervacija i imaju oko 150 zaposlenih djelatnika.

„Vidjela sam kako dubrovačka ekipa zaista dobro radi, ali i kako dijele franšize. Poslala sam upit i vlasnik tvrtke Direct Booker Nikola Grubelić mi je nakon dva dana odgovorio kako nudi franšizu za Zagreb i Istru. Kako nismo poznavali navedeno tržište, odbili smo ponudu. Zapravo sam imala viziju kako bi to bilo odlično pokrenuti na Makarskoj rivijeri gdje je turizam dosta razvijen, a to tržište jako dobro poznajem. Takva vrsta jedne cjelovite usluge tamo zaista nedostaje. Nakon 20 dana, Nikola je poslao novi e-mail o tome kako su odlučili dati franšizu za Makarsku rivijeru. To je bilo kasno navečer, cijelu noć nismo mogli zaspati od uzbuđenja i tu su počele one slatke muke,“ prisjećaju se Ana i Darjan.

Otkazali su poslove i stan u Njemačkoj te se puni entuzijazma i vjere u budućnost – vratili u Hrvatsku krajem godine. Ekipa Direct Bookera ih je ugostila u Dubrovniku, a kod tvrtke im se, kako kažu, svidjelo što su u njoj prepoznali vrijednu i mladu ekipu koja ima viziju i na tržište unosi nove stvari i trendove. Kako kažu, ne radi se tu samo o klasičnoj prodaji nego o full property managementu koji klijentima nudi jednu cjelovitu uslugu.

„Dubrovački poduzetnici Nikola Grubelić i Nino Dubretić, vlasnici Direct Bookera, primjer su kako se u Hrvatskoj itekako može uspjeti, uz rad, trud, kreativnost i inovativne ideje. Tvrtka raste iz dana u dan, a kada prođete kroz njihove urede vidite nasmijana lica radnika što puno govori. Važno je znati kako u Hrvatskoj ima i takvih priča, a ne samo onih negativnih, o kojima mediji najčešće pišu. Iseljavanje je u Hrvatskoj postalo jedan svojevrstan trend. Ljudima je puno lakše pobjeći u svijet, mada i ovdje ima prilika za uspjeh,“ kažu Ana i Darjan.

Mladi je par još ovaj tjedan u fazi obuke, a kroz naredni tjedan bi trebali krenuti s poslom. Pred njima su, stoga, novi izazovi kojima se itekako vesele.

„Svjesni smo kako će se nekome ovo možda činiti čudno. Svjesni smo kako će nam možda netko reći kako nismo normalni jer se vraćamo onda kada svi idu. Ali to nas nije briga, jer da smo mislili o takvim pričama, nikad se ne bismo pokrenuli na bilo koji način, a ovako smo stekli nova iskustva i vještine te proširili vidike. Domaći ljudi govore kako treba vidjeti svijeta, a da nikada nisu vidjeli plaže na Braču ili se spustili u Dubrovnik. Obično dođu u Njemačku i misle kako su osvojili cijeli svijet, a ne znaju kako tek tada za njih počinje život koji je često jako nemilosrdan. Najlakše je pobjeći,“ zaključuju Ana i Darjan koji su se ipak odlučili za Hrvatsku.