KONAVOSKO ČUDO Priča o glazbenoj divi: Tereza je fenomen ovdašnjih prostora, čak joj ni godine ništa ne mogu
"Mlada Dubrovkinja prvo se riješila Milve i Mine, svojih velikih uzora. Glas je trebalo obuzdati, a i vlasnicu. Potrudila se, kao mrav. Čudo od temperamenta i strasti, kome svaka pjesma kao da je bila posljednja - ograničilo se na šlagere.
Naučila je da svira flautu i govori francuski. Zatim je nastala bajka o neuništivoj kraljici kojoj su se brojale svaka spora, pora i bora. No, no... kraljica Tereza (i majka u isto vreme) verovala je u sudbinu i nije dozvolila da je išta uznemiri. Privatne i poslovne akcije završavale su hepiendom. Jer, bit će onako kako je ona, Tereza, prorekla. Ne zanima je prokleta politika, za Tita veli da je bio pravi gospodin i da se osam ljudi teško mogu složiti - jer su ljudi. Da se kojim slučajem Tereza Kesovija one godine zatekla u Brestu, onako nasmijana, ozarena, očarana - as always - Prever bi prevario Barbaru, a i kiša bi prestala", uvod je iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989., za priču o Terezi Kesoviji. Intervju s Terezom za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je sredinom 1987. godine, prenosi portal xxzmagazin.com
S Terezom - još od onih fantomskih godina - nema zezanja!
Dok su njene kolege s kojima je u to revolucionarno vrijeme počinjala estradnu karijeru, danas ili muzejski primjerci dinosauruskog smjera, ili makar savjesni socijalistički penzioneri, Tereza je s lakoćom spremna čitavoj generaciji današnjih i sutrašnjih koleginica biti i mama i konkurencija, zavisno od prilike i raspoloženja.
Zbog znanstveno provjerenog podatka da u karijeri koja traje od 1959. godine nije bilo vidljivijih padova, Tereza je fenomen ovdašnjih prostora usko specijaliziranih za nagle uzlete i još naglija propadanja. Takvu dugovečnost nikako ne vrijedi objašnjavati snagom i prodornošću njenog glasa, onom serijom nagrada, koje, inače, ne broji, milijunima prodatih ploča, karijerom u Parizu ili specifičnim „dubrovačkim genima"; bliže istini bilo bi jerovanje da je Tereza sve to - i plus nešto više, nešto što znaju samo ona i njeni poštovaoci, ujedinjeni pod devizom „zajedno smo jači".
Čak joj ni godine, priznajem, ništa ne mogu. Nekih pet desetljeća nikako ne pristaju toj vitkoj figuri, licu bez puno bora ili temperamentu koji je sav u pokretu, gotovo nezaustavljivo riješen da sugovorniku dokuči onu slatku tajnu uspjeha. Svjedok te trijumfalne karijere je i vila na Tuškancu, prekrasno namješten stan u kome nijedan detalj ne govori o samozaljubljenosti domaćice u sebe i svoje djelo. Nema zlatnih ploča na zidu, nema diploma, pohvala. Tu je, za svaki slučaj, klavir, a nađe se i gitara, tek da fotoreporteri ne budu razočarani.
Smirenost okoline kao da je u prirodnom skladu s Terezinom pričom u životu koja se stalno okončava - srećom što je sve baš tako i nikako drukčije. U tu cjelinu ulazi i njen suprug, nekad slavni vaterpolista Ronald Lopatny, i sin Alan Ungar, na kog je mama, s razlogom ponosna.
Ali, u tim životnim detaljima, bez obzira na ganutljivost teme, nema patetike. Terezin glas može vam ići na nerve, njene ploče možete mrziti do mile volje, i šire, imate sva ustavna prava da budete ljubomorni na čitav njen uspeh - ali joj nikako ne možete poreći da je već skoro tri desetljeća tamo gde bi neki bili presrećni da budu samo dan-dva: na samom vrhu!
Čak ni u ovim suludim muzičkim, ekonomskim i političkim vremenima kad je pristalice teško razlučiti od protivnika, Tereza nema frku s publikom. Njeni koncerti su stalno isto posećeni, njeni albumi su redovno zlatni, a kad poželi - bez velikog napora - Tereza umije i da pobjedi na nekom festivalu, tek da konkurenciji dokaže da mladost i muzika nisu uvijek najbolji prijatelji.
Zato je sasvim nezahvalno prognozirati dokle ćemo se družiti. Dokle to Tereza bude htjela!
Ostatak pročitajte na portalu Xxzmagazin.com