Željko Kovačević i Žarko Dragojević o Orlandu: Bilo je to vrijeme bez mobitela kada smo sanjali, voljeli i bili voljeni

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Facebook
Udruga mladih Orlando ovih dana slavi svoj 19. rođendan koji je popraćen bogatim trodnevnim programom.

Jedan od nositelja kulture mladih u Dubrovniku, Udruga mladih Orlando, u godina svoga postojanja zabilježila je niz koncertnih, filmskih, fotografskih, performativnih, kazališnih, književnih i mnogih drugih sadržaja. Prošle godine veselo su proslavili punoljetnost, ali i ove godine zabave ne nedostaje što je pohvalno u kontekstu održavanja sjećanja na sve one lijepe trenutke za Udrugu.

Kako se ljudi vole prisjećati svoje mladosti i skoro u potpunosti ih idealizirati i romantizirati, zamolili smo dvojicu Dubrovčana koji su svoju ranu mladost proveli u Orlandu da se za Dubrovački dnevnik prisjete provedenih trenutaka. Obojica su naklonjeni glazbi i imaju bendove s kojim povremeno, ali predano sviraju. Prema njihovom riječima stječe se dojam kako je Udruga mladih Orlando ostavila duboki utjecaj u njihovom kasnijem djelovanju. Što su zapisali Željko Kovačević iz benda Mystica i Žarko Dragojević iz Embassy 516 pročitajte u nastavku.

ŽELJKO KOVAČEVIĆ (MYSTICA)

"Teško je na pragu tridesete sjetiti se onog osjećaja kad sam prvi put zakoračio u Orlando. Bila je jesen, možda i zima, neka pretjerano distorzirana gitara je urlala glasnije od kiše. Za Orlando su takozvani "autoriteti" onih dana mladima pričali da je grotlo zla, jazbina drogeraša i zgubidana. Tu se kupuje karta vlaka za propalu budućnost. Ima toga i danas, nije nova priča, samo umjesto interneta, nas su upozoravali roditelji. Gutala se knedla svakim korakom uz one kamene skaline, ali... Sreća je uvijek pratila hrabre, naučio sam u literaturi gospodina Tolkiena. Brzo se ispostavilo da ljude koje redovito upoznajem nisu demoni, već samo ljudi koji hodaju drugačijom stazom. To je staza u kojoj mladi uče razmišljati svojom glavom sljedeći svoje ciljeve i snove u kojoj glavnu ulogu nema razrednik ili roditelj. Nazvati nas gomilom bio je točan izraz. Ali gomilom ČEGA?, tad sam se pitao. Danas znam. Bilo nas je muzičara, slikara, kolekcionara stripova, šah majstora, ljubitelja filma, sakupljača ploča, pitura, zidara, šankera, barmena, programera, matematičara. Pamtim tipa koji je znao otvarati pivo očnom jabučicom. A gdje je enormna količinu rockera, gvožđara, HIP-HOP umjetnika koji su tekstom znali predvidjeti mentalni sklop dana koji tek dolaze. Nemam način da nas sve pobrojim, pa nek bude dovoljno.

Obveza je bilo malo, svijet sitniji nego danas. Bilo je vremena za sve, a istini za volju, maherski smo ga iskorištavali. Zuckerberg i društvene mreže bili su predmet Zvjezdanih staza, neki drugi svjetovi. Kako mulci pamte svoje djetinjstvo u beskrajnim praznicima i predugom ljetu, tako sam ja pamtio svaki izlazak u Orlando. Većina zabave kod mene se svodila na rock/metal koncerte, bezimene gitarijade.

Postavite si pitanje. Ima li Dubrovnik danas uspješnih muzičara? Odgovor je vrlo vjerojatno pozitivan, ali ono što se često zaboravlja su korijeni koji sežu sve do trošnih prostorija Morske zgrade gdje 2/5 utikača po sobi funkcioniraju. Tamo gdje su prozori imali kartonska stakla, a umjesto dodira rashladne klime između dvije pjesme skakalo se u duboko modro more. Ono isto koje i ove sekunde udara u obalu podno parka Gradac.

Netko skloniji datumima sve će ovo bolje dočarati, nije trenutak da iz ladice vadim sve ulaznice koje čuvam zadnjih 15 godina. Činjenica ostaje, Orlando je izradio puno ljudi, i to od glave do pete. Oblikovao je percepciju i shvaćanje okoline na osebujan način nimalo manje važan od vrijednosti koje nam se serviraju od rođenja, nametnutih ambicija i očekivanja. Tamo smo sanjali, voljeli i naposljetku... Bili voljeni."

ŽARKO DRAGOJEVIĆ (EMBASSY 516)

"Početak milenija u Dubrovniku je bio gorko - slatko razdoblje. Teret prošlosti je polako krenuo blijediti, a generacija nas klinaca na početku srednje škole je tražila prostor gdje i kako se izraziti te pronaći sebe. Oni malo stariji dečki i cure su se krenuli boriti, kako za sebe tako i za nas mlađe koji nismo tada bili spremni i dovoljno odgovorni voditi neki oblik male zajednice. Početna inicijativa je prerasla u udrugu mladih Orlando, a centar svega je postao Klub Orlando u kojemu smo provodili dane i noći na raznim kulturnim događanjima.

To vrijeme bilo je neopterećeno i nezasićeno mobitelima ili sličnim oblicima komunikacije. Pomalo romantično je bilo doći u kojem god satu u udrugu te pronaći ekipu koja je uvijek nasmijana i spremna za razgovor o glazbi, filmu, kazalištu i svemu ostalome. Djeca su polako postajala ljudi, a alternativna i mainstream scena iz regije i Europe je dolazila u naš mali grad te stvarala i živjela pred našim očima.

Mnogo inspiracije i utjecaja je ostavio ponajviše niz kvalitetnih bandova i pristupačnih kreativaca. Neki od nas su i sami krenuli istim putem i zadržali se u tom idealističkom pristupu. U njemu stvaranje znači život, a život znači zaboraviti na dnevne probleme i prepustiti se onome gdje se najbolje osjećate. Bilo to s gitarom, kamerom, kistom, fotoaparatom, naliv perom... Ono što smo naučili i što smo zadržali u sebi je neiskvareni poriv za stvaranjem i prenošenjem svega što jesmo na druge ljude oko sebe.

Postojale su i mnoge stigme s kojima se uvijek morala nositi ekipa iz Orlanda. Sve te stvari i kontekst lošeg svijetla (od strane sugrađana) je bio još veći motiv da pokažemo kako ima nas koji vrijedimo malo više od tih trošnih i vlažnih zidova u kojima stvaramo i družimo se iz dana u dan.

Iz perspektive danas situiranog čovjeka od 30 godina mogu reći kako sam sretan da je moje odrastanje bilo vezano posljednjih petnaestak godina uz udrugu Orlandu. U njoj sam osobno prošao najbolje i najgore životne trenutke, ali najbitnije od svega zadržao sam djetinju zaigranost. I sad ovaj tekst tipkam na tabletu, prisjećam se kako je novi album mog banda Embassy 516 većim dijelom sniman upravo u prostoru kluba Orlando. Tamo je band posljednjih deset godina rastao, stvarao i postao prepoznatljiv na sceni šire od Dubrovnika.

U Orlandu nismo imali mnogo, ali ono što smo imali i još uvijek imamo je više od svega što će neke nove generacije proživjeti. Na tome treba biti zahvalan i sačuvati barem dobre ljude oko sebe."

A.Čakić

Popularni Članci