Pripremio: Rado Radić

Danas sedamdesetogodišnji čovjek nesaničar, provodim veliki dio svojih noći u obnavljanju uspomena iz prošlosti, koje postaju posebno živima kad neki miris ili okus nehotice obnove u mom sjećanju davno minuli doživljaj.

Moje sjećanje počinje na vrijeme koje sam kao dijete, dječak, provodio s mojima u selu Imotici u kući Radića. Već dugo, otprije puno godina, malo po malo izranja iz zaborava sjećanje na obiteljsku kuću, vrt, crkvu, selo i njegovu okolicu. I onda sve što je vezano za ove pojmove. A ono najvažnije od tih pojmova kroz godinu je vrijeme Adventa, vrijeme predbožićnih i Božićnih blagdana. Vrijeme Božića, vrijeme rođenja Isusa Krista!

Svjesni kako danas živimo u klimi općeg otuđenja, u vremenu kada se minoriziraju sve  kršćanske i ljudske vrijednosti, kada smo posvećeni sami sebi i okrenuti isključivo vlastitim interesima i materijalnim vrijednostima.

A sve manje primjećujemo smisao temeljnih ljudskih i civilizacijskih vrijednosti koje su utkane u dubinu našega bića i koje su temelj naše civilizacije, vrijedno se prisjetiti i ovom  prilikom na te imotičke i primorske vjernosti svojoj/našoj višestoljetnoj tradiciji.

Na vrijeme sveopćih, zajedničkih i seoskih blagdana, posebno biblijskih Božićnih blagdana to blagdansko vrijeme od sv. Kate do sv. Tri Kralja (vodokršća), nakon toga vrijeme Poklada, vrijeme korizmeno i najsvečanije vrijeme, vrijeme Uskrsa.

Nastanak, razvoj kulta i slavljenja navedenih blagdana i svetkovina u Imotici i Primorju ima vrlo dugu kršćansku prošlost koja je izrasla iz još starijih, nama nerazjašnjenih vremena i događaja, kojima je najčešće nemoguće dosegnuti ishodišta.

Ljudi su od početka, pa tako i naši preci ustanovili da je slavlje dio životne sveukupnosti. Znali su da nam slavlje puni srce i dušu, da nam ono potvrđuje ljepotu i svrhu življenja, da slavljem okrunjujemo nešto lijepo i drago. Znali su da je slavlje veliko u svojoj bitnosti, pa ma kako skromno bilo. Zbog tog saznanja su željeli da slavlje bude iznad svega svečano i da takvim treba ostati. Znali su ako nešto slavimo, valjalo bi slaviti s razlogom i znanjem.

U Imotici, u Primorju vrlo lijep i drag običaj, koji odumire, i trebalo bi nešto učiniti da sve slavljeničke blagdane vratimo na mjesto koje su nekada zauzimali. Upravo me slavlje i nagnalo na promišljanje o tim „našim blagdanima“, o njihovu značenju i značaju. Prije nego i osobno ponovo uronimo u smisao slavljenja „naših blagdana“, upoznajmo bogatstvo naše primorske tradicije, osobito one sakralne i kulturološke kojom se ponosimo, koja je neotuđivi uljudbeni čimbenik našega postojanja. A potom se zapitajmo: slavimo li svaki blagdan znanjem i razumom ili u trenutku nadjača zavodljiva privlačnost dionizijskih svečanosti. Zapitajmo se zašto u današnje vrijeme 'sve to' postaje žrtvom čovjekove raskalašenosti i požuda za najprizemnijim potrebama? Zašto baš to?

Neka  nas u ove dane, u to vrijeme svjetla, jelke i razni ukrasi još jednom potaknu na običaje i tradiciju Primoraca, na više društvenih kontakata, s tim da bi se svi skupa trebali potruditi da tako ostane i nakon blagdana. Osobno bi mi bilo drago to vidit', doživit', tim više što u našoj primorskoj tradiciji svi ti blagdani su imali topli obiteljski karakter, nekako je svijet bio više zajedno i imalo se više obzira jedno prema drugom, zaboravljale su se loše stvari i nesporazumi, bar za neko vrijeme. Isto tako neka nas uvijek podsjete da među nama ima onih koji su imali manje sreće pri raspodjeli životnih karata ili nisu znali ili htjeli povinovat se nekoj prividnoj društvenoj sili; i njima su isto tada blagdani, koji bi im trebali predstavljati radost i veselje. Pomozimo im tada nekim malim znakom pažnje, ako ne ništa lijepom riječju i čestitanjem odsrca – neće nas koštati puno, a njima će to bit k'o da im je ne'ko poklonio ko' zna što. Ko'što već jednom napisah, ništa nije vrijedno onog ljudskog, koje je na kraju najbitnije.

Advent /Došašće

U kršćanskoj predaji Advent (latinski adventus) ili Došašće razdoblje je pripreme vjernika za jedan od najvećih kršćanskih blagdana, Božić. Započinje nedjeljom koja pada najbliže 30. studenom, blagdanu Sv. Andrije, traje četiri tjedna i završava na Badnjak. Obuhvaća četiri nedjelje koje prethode Božiću u spomen na četiri tisućljeća koliko je, prema Bibliji, prošlo od stvaranja svijeta do Kristova dolaska.

Advent, razdoblje pripremanja za proslavu Kristova rođenja prisutno je još od 567. godine i duboko ukorijenjeno u kršćanskoj tradiciji. Adventski vijenac plete se od zimzelenog lišća ili grančica. Tako je pleten da nema početka ni kraja pa označuje Boga koji je vječan. U vijenac su usađene četiri svijeće; one označuju četiri godišnja doba, odnosno četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak, a ne samo četiri adventske nedjelje.

Etnologija Adventa ili Došašća u Hrvatskoj, pa i u Primorju obiluje neobično maštovitim narodnim običajima, ritualima i ceremonijama koji su se ponavljali, ali i mijenjali kroz stoljetnu povijest. U želji da se što dostojnije i što ljepše obilježi Kristovo rođenje, tjednima su trajale pripreme za Božić. Molilo se i postilo, ali i družilo, zabavljalo i veselilo. Prizivalo se obilje i proricala budućnost (jedno od tih - lopatica od 'božićnog ovna').

Prve nedjelje Došašća se pali prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri. Priznajući da zdravlje i moralna snaga svakoga naroda zavisi od toga koliko mu je zdrava obitelj kao osnovna ćelija društva. Zahvaljujući toj moralnoj čvrstini obitelji, Primorci su se održali protiv svih nepovoljnih političkih i ekonomskih prilika u kojima su stoljećima živjeli. Dakako da je u tom održanju i samobitnosti važnu ulogu imala i tradicija, čuvanje obiteljskih narodnih običaja koji se događaju u obitelji i unose ljepotu u život rodbinske zajednice te jačaju njezinu međusobnu povezanost, privrženost i ljubav.

Između ostalih tradicijskih blagdana, među Primorcima osobito su stoljećima dragi oni za vrijeme Adventa, kao što su Djetinjci (Djetići), Materice, Očići, blagdani koji se slave posljednje tri nedjelje Došašća, prije Božića. To su narodni običaji, ali isto tako i crkveni blagdani, kojima se brižno njegovala tradicijska kultura darivanja u vrijeme Božića, točnije u vrijeme Došašća/Adventa, povezano s mnogim povijesnim okolnostima.

Tako je darivanje početkom godine bilo poznato još u vrijeme Rima (u 4. je stoljeću početak nove godine postao datum Kristova rođenja), a nazivalo se strenae, po boginji Strenji. Slavljenje Djetinjaca, Materica i Očića su bili neizostavni dio vremena Došašća ili Adventa u našim selima duž Primorja i sigurno su slavljeni i prije dolaska Primorja (Tera nuove) u sastav Republike. Dokaz tome i kršćanstvu u Primorju od samih početaka, je i crkva Sv. Stjepana iz 6.-7. stoljeća (najstarija u Dubrovačkoj biskupiji) tada u Imotici, danas u Topolom.

Mnogi ne znaju da su se ovi blagdani (Djetinjci, Materice, Očići) slavili ne samo u Primorju, nego i u Sinjskoj krajini, u Dalmatinskoj Zagori, a ponegdje i u Hercegovini i diljem sjeveroistočne Hrvatske i Vojvodine.

Djetinjci, Materice, Očići 

Prošlog vikenda je bila prva nedjelja Adventa, u iduću nedjelju je druga i tad su Djetinjci. Na drugu nedjelju Došašća su Djetinjci, na treću Materice i na četvrtu Očići i onda Božić. Ova tri poglavito dječja blagdana padaju mjesec dana pred Božić. 

Nedjelju dana poslije Djetinjaca, iduće subote, nailazi veliki dječji blagdan Materice. Ti slatkiši jesu glavno obilježje ovih blagdana. Torbe i posude s narančama, rogačima, suhim smokvama, orasima, mjendulima, bombonima i crvenom jabukom, u koju su zabodeni suhi smrekovi prljci/štapići na koje su nanizane suhe smokve s orahom na vrhu i takvih od četiri do šest zabodenih u jabuku, a takav ukras se nazivao „kolenda“i stajao je na istaknutom mjestu u kući do Sveta tri kralja. To su bili glavni  pokloni ovih dana. Sutradan, djeca su obilazila svoje starije rođake u obitelji i selu.

Djetinjci 

su praznik kada bi djeca, malim darovima, trebala obradovati svoje roditelje. Pogrešno je mišljenje roditelja da od djece ne treba tražiti nikakvu žrtvu. Naprotiv, treba ih navikavati da isto tako i oni o Djetincima obraduju svoje roditelje. U primorskim obiteljima se to i događalo, prema mogućnostima.

Materice

Zanimljivo je kako su se Materice u pojedinim obiteljima i hrvatskim regijama različito dočekivale pa su u pojedinim krajevima kroz prošlost bile najveći kršćanski praznik majki i žena, blagdan majčinstva i drži se da je to najsvečaniji i najradosniji dan prije Božića posvećen majkama i ženskom svijetu. Muškarci čestitaju ovaj blagdan. 

Obilježavanje ovog dragog blagdana u bogatoj tradiciji Hrvata u Dubrovačkom primorju, i o tradiciji i značenju Materica, Primorci su davno  ustvrdili da su Materice blagdan majčinstva iz kojega izvire dostojanstvo svake žene. To je dan zahvale onim ženama koje su voljele život pa su zato s radošću prihvaćale taj velik, zapravo najveći Božji dar – život u osobi svakog pojedinog djeteta. Nema većega dara nego što je život.

Taj dar u suradnji s Bogom daruju nam naši roditelji, a na poseban način majka. Jer je čovjek zapravo tijelo od tijela majčina i zato se to jedinstvo neda ničim izbrisati. Najkraće rečeno, materice su dan kada velikoj majčinskoj ljubavi treba reći iskrenim srcem - hvala! To je najdublje značenje Materica. Za Materice bi se majka još ranije postarala da svoju djecu obraduje poklonima, svatko prema svojim mogućnostima. U nekim kućama se Materice slave u nedjelju ujutro, a po nekim domovima u subotu uvečer.

Bilo da se slavi blagdan ujutro ili uvečer, djeca će nekim užem, uzicom blago vezati noge svoje majke, a ona će se svojoj djeci otkupiti darovima i raznim slatkišima. Majke su toga dana bile posebno izdašne te darivale, kako svoju, tako i ostalu djecu, raznim darovima koje su imale. Toga je dana svaka majka u traverci morala nešto imati. Najčešće je to bilo voće, i to suhe smokve, orasi, mjenduli, oskoruše, nekada naranče ili bomboni proizvedeni od šećera, nama starijima poznati kao cukarini.

Djeca nisu u momu selu posebno odlazila u tuđu kuću po 'otkupni dar', nego su najčešće bila pozivana od rodbine ili bi dobila svoj dio pri slučajnom susretu. Pokoji bombon, orah ili nešto drugo, namijenjeno djeci, a djeca su znala da će od majki, toga dana dobiti kakav slatkiš kojega nije bilo često, pogotovo ne svaki dan.

Na kućnim vratima djeca bi ponekad zapjevala:

 «Dobro jutro domaćice
čestitamo ti materice,
mi smo došli preko gaja
da nam dadneš šaku bajma.»

Toga dana djeca bi poranila i unaprijed pripremljenim konopom, koncem, šalom, maramom ili kaišem na prepad zavezali svoju majku, za noge, na isti način, kao što su njih majke vezivale na Djetinjce. Majka se pravi da ne zna zašto je vezana. Djeca joj čestitaju praznik, a majka onda dijeli djeci poklone, i na taj način se otkupi.

Na isti način bi se vezale i sve udate žene, koje bi se driješile poklonima djeci: kolačima, ili nekim drugim slatkišima. Praznik Materica se u novije vrijeme svečano proslavlja i u nekim našim crkvama, naročito po gradovima. Pobožne žene u dogovoru sa svećenikom pripreme prigodnu akademiju s programom, u kome sudjeluju djeca s prikladnim recitacijama i pjevanjem, a onda djeca vezuju prisutne starije žene. One im se driješe poklonima i pripremljenim paketićima, knjigama, križićima itd. Negdje se organizira posjeta bolnici, naročito dječjim odjeljenjima, gdje se djeci nose pokloni, što daje ovom prazniku puni kršćanski smisao.