Za početak, kako ste?

- Dobro sam, vrijeme leti, uskoro ću krenuti s tenisom. Trenutno sam ovdje u Dubrovniku par dana na odmoru s obitelji, pokušavam najbolje izvući iz ovih dana i planiram se vratiti svom normalnom životu uskoro.

Prošli ste četvrtu operaciju lakta prije par mjeseci, kako vam napreduje oporavak?

- Sada će uskoro proći šest mjeseci od operacije, zasad je sve u redu, stalno sam u kontaktu s liječnikom i pokušavam napredovati u cijelom procesu na vrijeme, iako nema nikakvog ograničenja. Napredak ovisi o svakoj osobi individualno, traje od 9 do 18 mjeseci, tako da se nadam da ću se nekad tijekom sljedeće godine vratiti na turnire, a točno vrijeme ne znam ni sama.

Problemi s laktom su zapravo krenuli rano, već u 12. godini?

- Tako je, meni su problemi počeli s 12 godina, možda čak i ranije. U početku nisam znala što mi je, igrala sam s bolovima. Dijete sam bila pa nisam obraćala pozornost, bolilo me, ali nisam pridavala pažnju tome niti sam to smatrala nečim ozbiljnim. Bila sam na tabletama protiv bolova da mogu igrati mečeve, da ne razmišljam o tome. Nakon toga sam prošla dosta pretraga i s 15 godina su mi ustanovili dijagnozu. Tada sam trebala imati prvu operaciju, ali sam htjela prvo završiti godinu pa nekad sljedeće godine kada krenem na veće turnire uzeti vremena za to sanirati i operacija je bila 2014. krajem siječnja. Oporavila sam se, tri i pol godine su prošle bez bolova, a onda sam se 2017., tad sam imala 19 godina, jedno jutro probudila na turniru u Kanadi i nisam mogla ispružiti ruku. Tu su krenuli i nedavni problemi koje nikako da riješim.

 'UVIJEK MI JE TENIS BIO PRVI I JEDINI IZBOR'

 Ustvari vam je 2017. krenula idilično…

- Jest, krajem 2017. sam bila 20. na svijetu zbog uspješne 2016. i prve polovice 2017. Tada je u rujnu bila druga operacija i nisam se nikako dosad oporavila da mogu igrati bez boli duže vrijeme.

Kakve su prognoze što se tiče tenisa, imate li u planu uskoro ponovno zaigrati?

- Nekako sam stalno odgađala, planirala sam krenuti prije mjesec dana. Sad zadnja odluka je da ću krenuti 2.9., ali to je mali tenis. Trebam prvo krenuti s lijevom rukom pa sa spužvastim lopticama i raditi lakše stvari ispočetka. Ustvari se trebam vratiti i polako doći do stopostotne spremnosti, a za to će trebati nekoliko mjeseci sigurno.

Vama je osim fizičke spremnosti potrebna i psihička, ipak ste cijeli život posvetili tenisu. Kako ste psihički podnijeli situaciju s laktom?

- Definitivno nije bilo lako. Ali kao što sam rekla, bila sam djevojčica kad je sve to krenulo, tako da sam sve u hodu rješavala. Nije me tada puno to doticalo, za par mjeseci bih se oporavila i igrala bih, a sada već je to ozbiljno pitanje i ne zna se hoće li se moći riješiti, hoće li biti dobro kad se vratim. Otišla sam na operaciju, nisam znala što će biti, to je bila zadnja opcija. Psihički je teško, moraš imati opciju B, a ja u školi nikad nisam imala nešto što mi se sviđalo da bi se time bavila, uvijek mi je tenis bio prvi i jedini izbor, ali ako dođe do toga da se ne bude moglo riješiti, svakako ću se snaći.

'DA SAM BILA DOMA I PLAKALA, NIKOME NE BIH NIŠTA DOBRO NAPRAVILA'

Osim u izazovima s laktom, veliku ste snagu pokazali i prije šest godina kada se niste predali dok Vam je sestra Antonia bila teško bolesna, još ste s većom snagom igrali…

- Jest, to je bilo kad sam imala 14 godina. Bilo je iznimno teško, ali ja sam tad bila po turnirima, sa svojim trenerima. Antonija je bila u Dubrovniku pa je poslije tek došla u Zagreb, tako da se ne sjećam baš cijelog tog perioda. Mislim da su me moji roditelji dosta štitili od svega toga, vidjela sam je par puta u bolnici, ali za njih je bilo puno teže nego za nas jer nam nisu htjeli pokazati sliku stvarnog stanja. Za to vrijeme sam samo pokušavala ne misliti o tome i igrati turnire, da sam bila doma i plakala ne bih nikome ništa dobro napravila. Danas je sestra odlično, radi, studira...

Sjećate li se trenutka kad ste odlučili da će vam tenis biti životni poziv?

- Sjećam se. Imala sam deset godina i došla sam jedan dan iz škole i rekla da to želim. Sestra Andrea se selila u Zagreb zbog tenisa, a roditelji su me pitali želim li to stvarno raditi, jer ako želim, za to nemam mogućnosti u Dubrovniku i morat ću se i ja odseliti u Zagreb. Rekli su da oni neće biti s nama, ali će stalno dolaziti i da su tu za mene i da me podržavaju, ali ipak odseliti s deset godina nije mala stvar. Mogla sam otići i baviti se tenisom ili ostati u Dubrovniku i vidjeti što ću sa školom, morala bih se onda opredijeliti za nešto drugo. Moja odluka je bila da odem u Zagreb, drugo nije dolazilo u obzir.

Tko vam je najveća podrška osim obitelji?

- Tu je moj tim, s nekima sam duže, s nekima kraće. S njima sam češće nego s roditeljima, kad putujem i kad sam u svom ritmu. Tako da imam dosta ljudi koji su mi sustav podrške kada ne mogu biti s obitelji i mislim da je za psihičku spremnost najvažnije biti okružen takvim ljudima.

'OD STRANE KLADIONIČARA ME ZNA DOČEKATI SVAŠTA NA DRUŠTVENIM MREŽAMA'

Jeste li imali ranije i imate li sada nekog teniskog uzora?

- Uvijek isti – Roger Federer. Zauvijek će ostati čini mi se. Bila je i Kim Clijsters dok je igrala pa je rodila, vratila se i osvojila US Open, to je bila jedna jako lijepa priča. Imala sam ju prilike upoznati i raditi neko vrijeme s njom i to je bilo odlično iskustvo. Za Federera čekam da postanem slavnija pa da možemo biti prijatelji (smijeh).

Jeste li morali žrtvovati neke stvari koje su radili vaši vršnjaci, u školskim danima i je li vam to teško padalo?

- Definitivno sam morala žrtvovati. Imam prijateljice iz osnovne škole, jedine s kojima sam ostala u odličnim odnosima. Ti neki izlasci, druženja, izleti, maturalne zabave, to ništa nisam imala, ali kada stavim na vagu što sam sve prošla i iskusila, opet bih izabrala ovakav put.

Ljudi Vas prepoznaju na ulici, kako se nosite s tom popularnošću i jeste li imali neko negativno iskustvo zbog toga?

- Više negativnih iskustava doživljavam na društvenim mrežama kroz komentare i poruke. Pogotovo od strane kladioničara, kada izgubim meč, svašta me dočeka na društvenim mrežama. Nekako pokušavam to ne gledati, a što se tiče ljudi na ulici, to ovisi o rezultatu koji sam postigla. Ako sam neki veliki uspjeh napravila, bilo bi me po medijima i onda su me svi znali, a sad kad me nema toliko, sve to manje izraženo i lakše je podnijeti kad me nema toliko.

'OMILJENI MEČ 2016. US OPEN PROTIV RADWANSKE'

Sportski život karakterizira visoka razina discipline, kako je održavate?

- To je moj život. Ja sam se naviknula tako živjeti i ne znam ni za kakav drukčiji način života i ne bih ga htjela znati jer bih onda uspoređivala što je bolje. Naviknula sam se, shvatila da je to moj posao i da volim to što radim, a to malo tko može reći. 

Imate li dana kada vam se ništa ne da raditi?

- Naravno da imam dana kada mi se ništa ne da, ne da mi se ni ustati iz kreveta kad sam umorna od svega, ali mislim da su ti dani, kad ipak ustanem i sve prebrodim, na kraju najbolji i najproduktivniji.

Koji vam je omiljeni meč u karijeri?

- US Open 2016. protiv Agnieszke Radwanske, osmine finala, kad sam igrala na najvećem teniskom stadionu na svijetu Arthur Ashe. Bio je noćni meč, došla je mnogobrojna publika i pobijedila sam Radwansku koja je tad bila u top 10.

Od jedanaeste godine živite u Zagrebu, možete li uopće usporediti život u Zagrebu i Dubrovniku, kakva su vam sjećanja na rodni grad?

- Sve što znam je do desete godine, vrlo malo, par razreda osnovne škole. Ničeg posebnog se ne sjećam, jedino da sam bila više s roditeljima, ali u Zagrebu sam imala svoju rutinu, red, rad i mir i lako sam se naviknula.

'NE PLANIRAM SE VRATITI ŽIVJETI U DUBROVNIK'

Planirate li se nekad vratiti živjeti u Dubrovnik?

- Nadam se da ovo neće moji roditelji čitati (smijeh). Iskreno ne, mislim da je za mlade ljude i ostvarivanje karijere Zagreb puno bolji. Tko zna kamo će me život odvesti u budućnosti, ali u Dubrovniku se vidim možda u mirovini, od pedesete godine pa nadalje.

Proputovali ste mnogo zemalja, više nego što većina ljudi može zamisliti. Koja vam se najviše svidjela?

- Najdražu zemlju baš i nemam. New York mi je poseban grad, to bih preporučila svima koji mogu da pođu vidjeti, ali ne bih mogla živjeti tamo. Svidjeli su mi se Bahami, Maldivi i Tokio je zanimljiv, drukčija kultura i sve je drukčije, a lijepo je vidjeti raznolikosti.

'POSLJEDNJA OPERACIJA JE BILA ZADNJA OPCIJA'

Prije par mjeseci ste rekli kako razmišljate o odustajanju od teniske karijere, je li se nešto promijenilo?

- Ova posljednja operacija je bila zadnja opcija, ako me opet zaboli kad se vratim, više nema rješenja. Liječnik me prije zadnje operacije pitao vidim li se da nešto drugo radim u životu jer je znao da je ovo ozbiljna operacija, neki se nikad ni ne vrate igrati nakon nje. 80 posto su šanse za oporavak ako se zna da je to problem, a sa mnom se ne zna da je to problem, pa su manje šanse, ali na mlado je pa se nadam da ću moći igrati bez boli. Ako ne, u tom trenu ne znam što bih se odlučila.

 Što se tiče plana B, biste li i u tom slučaju ostali u sportu?

- Nikad ne reci nikad, ali da mogu birati ne bih bila trenerica. Mislim da nisam taj tip, ali definitivno bih ostala u sportu, možda kroz neku biznis stranu, to je opcija. Ili jednostavno, vratiti se i tati pomoći, ali ne želim o tome misliti, želim se fokusirati na tenis trenutno.

Ana Buratović/Portal Oko