"Nadovezujući se na raspravu o pripuštanju pričesti političara koji su, suprotno naputku biskupa, glasovali za Istanbulsku konvenciju, smatram nužnim nakon svega, zbog određene nedorečenosti koja je ostala i koja dopušta različita tumačenja koja nisu nikad dobra, dati dva pojašnjenja.

Prvo je da, iako Crkva doista nikoga ne želi isključiti iz svog zajedništva nego želi biti otvorena svima tražeći putove pomirenja, ipak postoje neka moralna pitanja, poput abortusa i eutanazije, koja ne samo subjektivno nego i objektivno isključuju iz crkvenog zajedništva, a time i pričesti, one koji ih, suprotno crkvenom naučavanju, javno odobravaju i promoviraju.

Drugo je da nisu sva moralna pitanja iste težine kao pitanja abortusa i eutanazije i da u nekim pitanjima, za primjer možemo uzeti pitanja koja regulira Istanbulska konvencija i koja su bila temelj svih naših prijepora proteklih mjeseci, i među katolicima može postojati legitimna raznolikost mišljenja.

Da bih potkrijepio ove dvije tvrdnje, a tim i objasnio zašto i dalje držim da oni koji su glasovali suprotno od naputka biskupa tim nisu objektivno prekinuli svoje crkveno zajedništvo – naravno oni se subjektivno sami trebaju u savjesti ispitati je li se to dogodilo – u nastavku donosim važan tekst na kojima ih temeljim. Riječ je o odgovoru kardinala Josepha Ratzingera, tadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere, kardinalu Theodoru E. McCarricku, tadašnjem nadbiskupu Washingtona i predstojniku povjerenstva za „unutarnju politiku” Biskupske konferencije Sjedinjenih Američkih Država, a tiče se katolika političara koji su se javno zalagali za pravo na abortus i eutanaziju i zbog čega im je bila uskraćena pričest. Ovaj odgovor je objavljen u prvom tjednu srpnja 2004., a ja ga ovdje donosim u svom prijevodu.

Kardinal Joseph Ratzinger,

prefekt Kongregacije za nauk vjere

1. Pristupiti primanju svetu pričesti treba biti svjesna odluka, utemeljena na razložnoj prosudbi u odnosu na vlastito dostojanstvo za to, usklađeno s objektivnim kriterijima Crkve, postavljajući pitanja kao što su: „Jesam li u punom zajedništvu s Katoličkom Crkvom? Jesam li odgovoran za teški grijeh? Jesam li upao u kazne (npr. ekskomunikaciju, zabranu bogoslužja) koje mi zabranjuju primiti svetu pričest? Jesam li se dostojno pripremio posteći barem sat vremena?" Praksa neselektivnog pristupanja svetoj pričesti, jednostavno kao posljedica onoga biti prisutan na misi, zloupotreba je koja se mora ispraviti (usp. Instrukcija „Redemptionis Sacramentum ”, br. 81, 83).

2. Crkva uči da je pobačaj ili eutanazija teški grijeh. Enciklika „Evangelium Vitae”, s obzirom na sudske odluke ili civilne zakone koji odobravaju ili promoviraju pobačaj ili eutanaziju, kaže da postoji „teška i precizna obveza suprotstaviti im se prigovorom savjesti. [. ..] U slučaju suštinski nepravednog zakona, kao što je taj koji odobrava pobačaj ili eutanaziju, nikada mu se nije dozvoljeno pokoriti, niti sudjelovati u širenju mišljenja u korist takvog zakona, niti za njega glasovati"(br. 73). Kršćani „su pozvani, zbog teške obveze u savjesti, formalno ne surađivati u takvim činima koji su, premda dopušteni civilnim zakonodavstvom, u suprotnosti s Božjim zakonom. Doista, s moralnog stajališta, nikad nije dopušteno formalno surađivati u zlu. [...] Ta suradnja nikad ne može biti opravdana, ni pozivanjem na poštovanje slobode drugoga niti oslanjanjem na činjenicu da građanski zakon predviđa i zahtijeva“ (br. 74).

3. Nemaju sva moralna pitanja istu moralnu težinu kao pobačaj i eutanazija. Na primjer, ako se katolik ne bi slagao sa Svetim Ocem o primjeni smrtne kazne ili o odluci da se vodi rat, on se zbog tog razloga ne bi smatrao nedostojnim pristupiti svetoj pričesti. Dok Crkva potiče civilne vlasti da traže mir, a ne rat, i na vršenje diskrecije i milost u primjeni kazne na kriminalce, može svejedno biti dopušteno uzeti oružje da bi se otjeralo agresora ili pribjeći smrtnoj kazni. Može postojati legitimna raznolikost mišljenja također među katolicima o vođenju rata i primjeni smrtne kazne, ali ne može ni na koji način u odnosu na pobačaj i eutanaziju.

4. Osim prosudbe pojedinaca o njegovom vlastitom dostojanstvu za pristupanje svetoj pričesti, djelitelj svete pričesti se može naći u situaciji u kojoj on mora odbiti podijeliti svetu pričest nekome, kao u slučaju proglašenog izopćenja, proglašene zabrana bogoslužja, ili tvrdokorne ustrajnosti u očito teškom grijehu (usp. kan. 915).

5. Što se tiče teškog grijeha pobačaja ili eutanazije, kada je formalna suradnja postala očita (podrazumijeva se, u slučaju katoličkog političara, njegovog vođenja izborne promidžbe i glasovanja za zakone koji dopuštaju pobačaj i eutanaziju), njegov se pastir (župnik) treba s njim sastati, poučiti ga o naučavanju Crkve, obavijesti ga da ne smije pristupiti svetoj pričesti sve dok ne prekine objektivno stanje grijeha, upozoravajući ga da će mu u protivnom biti uskraćena euharistija.

6. Onda kad „ove mjere opreza nisu imale učinka ili nisu bile moguće”, a osoba u pitanju, s tvrdokornom ustrajnošću, pristupi svejedno da bi primila euharistiju „služitelj svete pričesti je mora odbiti podijeliti” (usp. Izjava Papinskog vijeća za tumačenje zakonodavnih tekstova: „Sveta pričesti i rastali i ponovno civilno vjenčani katolici”, 2000, br. 3-4). Ova odluka, pravo govoreći, nije sankcija ni kazna. Niti služitelj svete pričesti donosi presudu o subjektivnoj krivnji osobe; nego reagira na javnu nedostojnost te osobe primiti svetu pričest, zbog objektivne situacije grijeha.

N.B. Katolik bi bio odgovoran za formalnu suradnju u zlu, i tako nedostojan pristupiti svetoj pričesti, ako bi namjerno glasao za kandidata zbog njegovog pozitivnog stava o dozvoljenosti pobačaja i /ili eutanazije. Kada katolik ne dijeli pozitivni stav nekog kandidata za pobačaj i/ili eutanazija, nego glasuje za tog kandidata iz drugih razloga, to se smatra daljnjom materijalnom suradnjom, koja se u prisutnosti razmjernih razloga može dopustiti", napisao je Uzinić.