U posljednjim danima Austro-Ugarske, prije njezina potpunog sloma, jedan dio austro-ugarske vojske povlačio se iz Albanije prema Hrvatskoj i Sloveniji. U povlačenju vojska je prolazila kroz područje dubrovačkog kotara i sam grad Dubrovnik, donosi Gradoplov.

Naime, prvih dana mjeseca studenog 1918. prema izjavi kapetana Prodanovića u Dubrovnik je stiglo oko 120 automobila i kola s raznim materijalom vlasništvo 47. pješadijske divizije iz Tivta.

Među tim automobilima su bila i četiri u kojima se (prema izjavi zapovjednika kolone poručnika Olbricha) nalazio novac bivše operativne blagajne austro-ugarske vojske u Skadru.

Jedan od automobila u kojem je također bio novac pokušao je pobjeći prema Trebinju što mu nije uspjelo, vraćen je u Dubrovnik, a Luko Bona naredio je poručniku Prodanoviću da automobile čuva straža.

Novac iz automobila istovaren je pred komisijom. Prilikom predaje novca blagajnik Moser izjavio je Prodanoviću da nedostaje 8 sanduka. U dokumentima nema točnih podataka o ukupnoj vrijednosti zaplijenjenog novca.

Po svemu sudeći dio novca prisvojen je i nije predan nadležnim organima. U sudskom postupku ispitan je veliki broj svjedoka. Presudu sud nije izrekao, a Kraljevim ukazom broj 9033, na današnji dan, 22. veljače 1921. postupak je bio obustavljen.

Tim ukazom osumnjičeni za pljačku novca austro-ugarske vojske bili su abolirani. Rezultat afere bio je taj da osumnjičeni nikada nisu uspjeli dokazati svoju nevinost ali im to nije smetalo da u Dubrovniku sve do 1926. zadrže ključne državne i političke funkcije.

Veliku ulogu u raskrinkavanju namjera osumnjičenih iz dubrovačke milijunaške afere i najistaknutijih kritičara postupaka vlasti imao je dr. Ljubo Leontić, pristalica tada grupe izvan stranaka u Dubrovniku, inače gorljivi jugoslavenski integralist i njegov list “Rad” koji je najzaslužniji što je razotkrio motive obrane osumnjičenih, dokazujući im da oni nakon što su protuzakonito abolirani čitavom događaju žele dati političko obilježje što on nikako nije bio.

Nako što je on u svom listu “Rad” digao glas protiv tih zloupotreba, 1. siječnja 1922. u Dubrovniku je tiskan prvi broj lista Dubrovnik. List je bio glasilo Narodne radikalne stranke u Dubrovniku (NRS).

Mnogi od pokretača lista “Dubrovnik” bili su umiješani u dubrovačku milijunašku aferu, pa nije čudno što ih je taj list branio i zastupao njihovu rehabilitaciju. Jedan od njih bio je i Božo Hoppe koji je u to vrijeme imenovan upraviteljem pošte i telegrafa u Dubrovniku. U glasilu “Rad” od 6. travnja 1922. godine Leontić piše članak “Obaranje državnog autoriteta-prostitucija javnog morala”.

U članku reagira na odluku vlade u Beogradu o imenovanju Bože Hoppea za upravnika pošte u Dubrovniku. Leontić izražava čuđenje što se na takvo mjesto imenuje osoba koja je bila u istražnom zatvoru i koja je spašena aktom milosti /abolicijom/ a ne aktom pravde. Na ovaj članak reagira list “Dubrovnik”. U broju od 19. travnja 1922. godine, pod motom “Onima kojima je tuđe poštenje najmanje sveto” brani Hoppea, navodeći da se Leontić služi neistinama jer napada poštenu osobu, želeći tim napadom optužiti i stranku kojoj Božo Hoppe pripada.

Dubrovačko Narodno vijeće zaplijenilo je novac Pflanzer Baltinove armije. Osumnjičeno je bilo više članova Narodnog vijeća za nezakonito prisvajanje novca. Nakon provedene istrage, sud je tridesetoricu oslobodio sumnje, dvanaestorica nisu bila oslobođena ali ih je kralj Aleksandar kasnije posebnim ukazom abolirao. Nastali su sukobi koji nisu ostali u lokalnim okvirima, već su se polemike vodile u tisku Beograda, Zagreba, Splita i Sarajeva, a o njima je raspravljala i Narodna skupština. 

Izvor: Gradoplov