DUBROVNIK MU JE AGRESOR Trebinjski 'branioci' uputili skandalozno pismo Frankoviću

Autor: Ivona Butjer Mratinović Autori fotografija: Olja Ljubišić
Gradska borilačka organizacija Trebinja na adresu državnog vrha, ali i prema gradskoj vlasti, točnije gradonačelniku Matu Frankoviću, ali i predsjedniku Gradskog vijeća Marku Potrebici, poslala je u najmanju ruku skandalozno pismo u kojem, ni manje ni više, uči Dubrovčane te podsjeća Trebinjce što se točno dogodilo 1991. godine, a koje je objavljeno i na nekim trebinjskim portalima.

U svom pismu, sasvim očekivano, mijenja uloge agresora i žrtve, Dubrovnik optužuje za napad na Trebinje, a pripadnike Trebinjske brigade proglašava 'časnim oficirima'.

„Činjenice kažu ovako, 1. listopada 1991. godine paravojne formacije hrvatske vojske su izvele mučki napad na pripadnike JNA. U tom napadu izvedenom artriljeriskom vatrom u području Ivanice, tadašnje teritorije općine Trebinje a iz područja Brgata i u području Osojnika gdje su mučki iz zasjede u vozilu ubili pripadnike JNA. Taj dan je ukupno poginulo 19 pripadnika JNA od kojih su većina bili naši sugrađani,“ navode između ostalog u svom pismu na samom početku.

'Branioci' Trebinja tako su sasvim 'slučajno' previdjeli jednu 'sitnu' činjenicu, a to je sveopći napad na Grad koji se dogodio tog 1. listopada 1991. godine. Tako su prešutjeli kako je tog 1. listopada, dakle već prvog dana napada, grad ostao bez struje i vode. Nije spomenuta ni činjenica kako je agresor zrakoplovima raketirao zgradu Centra za obavješćivanje, repetitor i relej na Srđu, što je izazvalo dodatnu blokadu – prekid telefonskih veza i oštećenje radijskih. Zaboravili su spomenuti kako su stanovnici Dubrovnika, među kojima brojna djeca, majke, stariji, tri mjeseca bez hrane, vode i struje ostavljeni na milost i nemilost hordi koje su gađale Dubrovnik i koje su najavljivale kako će 'obrijati bradu na Stradunu'. Sveopći napad na Dubrovnik i okolicu sveli su na relaciju Ivanica – Brgat, vjerojatno namjerno prešutjevši ono čemu svjedoče činjenice, brojne fotografije, dokumenti i videozapisi.

'Zaboravili' su spomenuti 27 poginulih dubrovačkih branitelja i 100 ranjenih u prvom tjednu napada na Dubrovnik, nego spominju tek pogibiju jednog vojnika, i to u kontekstu kako je preminuo 'svojom krivnjom', jer mu je eksplozivna naprava eksplodirala u ruci. Nisu spomenuli ni kako su prve granate ispaljene iz topova JNA i rezervista Hercegovačkog korpusa s položaja oko Trebinja, a pale su na uže dubrovačko područje, Bosanku, Srđ i Mokošicu.

Također, 'zaboravili' su napomenuti kako je napad koji je krenuo točno u 6 ujutro brojne Dubrovčane zatekao sasvim nespremne, u prvom redu jer veliki dio njih nije vjerovao kako bi netko baš toliko sišao s uma i gađao jedan Dubrovnik, stoljetne zidine, uništavao spomenike i sakralne objekte. No, prevarili su se i to su shvatili 1. listopada, dok su gledali svoj grad u plamenu, crkve, Arboretum u Trstenom koji je zapaljen 3. listopada. A 'branioci Trebinja' kažu kako Dubrovčanima 'ništa nije sveto'.

'Zaboravili' su spomenuti i osnivanje SAO Hercegovine 1991. godine, po uzoru na osnivanje SAO Krajine, inače paradržavice s većinski srpskim stanovništvom koju su osnovali usred tuđe države. Ova samoproglašena srpska autonomna oblast nalazila se u istočnom dijelu Hercegovine, nazivala SAO Istočnom Hercegovinom i SAO Starom Hercegovinom. Na njenom je čelu bio i njen idejni vođa Božidar Vučurević poznat po svojoj skandaloznoj izjavi o gradnji 'još starijeg i ljepšeg Dubrovnika', potom još skandaloznijoj kako mu je 'žao svake granate koja je promašila Dubrovnik', a koji je rat u BiH nazvao ratom u kojem su ratovali 'poislamljeni Srbi, pokatolčeni Srbi i Srbi koji su ostali Srbi'. Glavni grad oblasti, dakako, bio je Trebinje.

'Preskočili' su u svom pismu i palež, pljačku i ubijanje na dubrovačkom području do svibnja 1992. godine, kao da se nikada nisu ni dogodili. Kažu u svom pismu 'kako su hrvatski vojnici ginuli na teritoriju tuđe države', negirajući tako branitelje Dubrovnika koji su pali na Srđu, na Strinčjeri, Nuncijati, Žarkovici… Zar su to, po njima, teritoriji neke druge države? Naravno kako nijedan trebinjski vojnik nije stradao na području Dubrovnika. Nije jer nisu ušli u Grad. A nije da se nisu trudili. Točno je i to kako je agresorska vojska uistinu ginula, primjerice u Sustjepanu ili na Osojniku. Je li to teritorij SAO Hercegovine ili Hrvatske? I što su onda to 'branili'  na teritoriju Hrvatske?

U svom pismu iznijeli su tek jednu istinitu rečenicu. „Rat je nešto najgore što može zadesiti bilo koga, nešto gdje nema pobjednika samo gubitnika,“ napisali su, između ostalog. I to je jedina istina iznesena u cijelom pismu. Nema pobjednika, nema gubitnika, ali postoji agresor i postoji žrtva. Dakako, postoje uvijek i sive zone i pojedinačni zločini, ali oni nikada ne mogu relativizirati opću ocjenu rata, ne mogu relativizirati status žrtve, kao ni agresora. U posljednjem ratu na Dubrovnik je izvršena agresija. Dubrovnik je žrtva. Zna to cijeli svijet. Zna to Europa. Znaju to turisti koji dolaze u Grad. Znaju to sudovi koji su osuđivali one koji su napali Dubrovnik, a od kojih su neki čak i priznali krivnju. Zna to svatko, samo ne znaju pojedinci koji u čast nečega što su počinili i što je klasificirano kao agresija grade Memorijalni muzej, čime je Trebinje valjda postao jedini grad na svijetu koji na taj način odaje počast teroristima, pljačkašima i osvajačima tuđeg teritorija.

Podsjetimo i na to kako je haaški sud u optužnici protiv Strugara, Jokića, Zeca i Kovačevića potvrdio tj. decidirano tvrdi da su snage JNA pod njihovim vodstvom izvršile opći napad na dubrovačko područje, mada stoji i to kako je tragedija što gotovo nitko nije osuđen za razaranje Grada. Naime, DORH je od ukupno 183 kaznene prijave za napad na Grad obustavio postupke za njih čak 178! Osuđen je jedino Željko Soldo, zamjenik zapovjednika 3. bataljona 472. trebinjske brigade na zatvorsku kaznu u trajanju od 10 godina, no isti je pomilovan. Također, zapovjednik tog bataljona Vladimir Kovačević Rambo 2007. godine je prepušten Srbiji koja je optužnicu odbacila zbog njegovog psihičkog stanja. Zapovjednik osiguranja logora Bileća Branko Ljubišić zbog zlostavljanja zarobljenika osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od 14 godina. Sve navedeno Srbiju čini prvom na svijetu koja je osuđena za razaranje kulturne baštine u ratu. 

Sve navedene činjenice je potvrdio i odobrio i sam UN, nakon pomnih provjera, što je najbolje vidljivo na primjeru izložbe 'Dubrovnik, grad s ožiljkom' autora Julijane Antić Brautović, Mata Brautovića i Gorana Cvjetinovića koja prikazuje ratna stradanja grada. Nakon što je otvorena u njujorškom sjedištu Ujedinjenih naroda, njen se postav trenutno nalazi u Lazaretima gdje svi oni koji ne znaju dovoljno o napadu na Dubrovnik mogu naučiti nešto o njemu iz izložbe i iz stvarnih činjenica, umjesto da falsificiraju povijest.  

Vrijedi spomenuti kako su ovakva pisma koja dodatno podižu tenzije na relaciji Dubrovnik-Trebinje ne samo neinteligentna, nego ujedno i opasna, ako se u obzir uzme činjenica kako brojni Trebinjci danas dolaze u Dubrovnik trbuhom za kruhom. To su normalni ljudi, radnici koje ne zanima ideologija, nego ih zanima život dostojan čovjeka. U Gradu normalno žive i normalno rade, druže se s lokalnim stanovništvom i u njemu ostvaruju egzistenciju. To je nešto što im kraj u kojem su se rodili i u kojem su odrasli nažalost ne može pružiti. A trebao bi moći. Stoga bi možda 'braniocima Trebinja' bilo pametnije da se pozabave time da naraštajima koji dolaze osiguraju pristojnu budućnost kako ne bi morali bježati u jednu 'agresorsku sredinu',  umjesto da prekrajaju prošlost lažima i šire mržnju i netrpeljivost.

Popularni Članci