FRANO MAŠKOVIĆ 'Zahvatio nas je val neokonzervativizma, vrijeme je za novu seksualnu revoluciju'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Sandra Simunovic/PIXSELL
Dubrovački glumac Frano Mašković novi je Hamlet, a Shakespeareov tekst na Lovrjencu će postaviti redatelj Paolo Magelli. Glumac govori o tome što očekuje od ovih jubilarnih 70. Dubrovačkih ljetnih igara, kako mu je igrati pred svojom publikom te pojašnjava zašto Hamlet nikad nije bio aktualniji u Hrvatskoj.

U petak, 26. srpnja, na jubilarnim 70. Dubrovačkim ljetnim igrama bit će izvedena prva dramska premijera, “Hamlet” u režiji Paola Magellija, u kojem glavnu ulogu igra Frano Mašković. Rođeni Dubrovčanin sa stalnim angažmanom u Zagrebačkom kazalištu mladih, iza sebe ima respektabilan niz kazališnih, televizijskih i filmskih uloga, od kojih je možda najvažnija uloga Siniše Mesjaka u “Osmom povjereniku”.

U Magellijevoj režiji Hamlet je suvremeni intelektualac koji se ne snalazi najbolje u moralno neprihvatljivom svijetu mediokriteta u kojem živimo. Ostatak ansambla čine jaka glumačka imena: Klaudija glumi Milan Pleština, Polonija Nikša Butijer, Horacija Ermin Bravo, Laerta Ivan Colarić, Gertrudu Nina Violić, Ofeliju Anđela Ramljak, Guildensterna Enes Vejzović, Rosencrantza Pjer Meničanin i Fortinbrasa Ranko Zidarić, piše Nacional.

Predstava igra na mitskom Lovrjencu i imat će šest izvedbi. Budući da je povijest “hamletovštine” na Lovrjencu duga nekoliko desetljeća, započela je izvedbama Veljka Maričića i Jurice Dijakovića davne 1952., nastavila sedamdesetih s legendarnim Radom Šerbedžijom i Zvonimirom Zoričićem, devedesete Hamleta je igrao Ivo Gregurević, dvijetisućite Goran Višnjić i posljednji, Luka Dragić, u predstavi iz sezone 2009.-2010., Mašković ima težak zadatak proći test usporedbi sa svim glumačkim velikanima koji su se prije njega na istom mjestu okušali u naslovnoj ulozi Shakespeareova najpoznatijeg djela.

Radi se naporno u teškim uvjetima na Lovrjencu i oko njega, a o tome kako će formirati svoj lik, na koji način je ovaj “Hamlet” suvremen, kako je raditi s Paolom Magellijem i kakvu reakciju publike očekuje, Nacional je razgovarao s Franom Maškovićem nekoliko dana nakon svečanog otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara, u idiličnom okruženju, u uvali podno Lovrjenca.

NACIONAL: Probe su počele u Zagrebu.

- Naravno, Magelli je počeo raditi sa mnom još u svibnju i to u velikoj pokusnoj dvorani kazališta Komedija. Sve scene su već tamo postavljene, sada ih samo prilagođavamo prostoru. Cijela predstava je zapravo gotova. Sada samo moramo probati tehničke detalje, ulaske, izlaske, sve ono što mi je kao glumcu u kazalištu zapravo najnapornije.

NACIONAL: Je li to uključuje da znate tekst?

- Tri četvrtine teksta. Počeo sam ga učiti puno ranije jer ga doista ima puno. Radimo prema Gerićevu prijevodu, no Željka Udovičić Pleština koja je dramaturginja prilagodila ga je i uredila. Neki dijelovi su sjajni, no neke je trebalo ipak dorađivati. Žao mi je da se ne nalazi novca kako bi se napravio jedan suvremeniji prijevod. Naime u današnje vrijeme, u situacijama u kojeg mi “Hamleta” dovodimo, taj jezik je doista previše arhaičan i jednostavno ne funkcionira.

NACIONAL: Uvijek me pomalo strah kada se kaže da će se dati “suvremena interpretacija” Shakespeareova teksta jer to može biti izvedeno na razne načine. Kakav je Magellijev “Hamlet”, u kom smislu je suvremen, koliko u toj priči ima današnjice i kosi li se s originalnim tekstom?

- Originalni tekst je ostao, od prve do zadnje rečenice. Doduše, malo je skraćen jer bismo inače trajali četiri i pol sata, a ja mislim da ćemo se ovako uspjeti smjestiti u neka dva i pol. No svaki taj klasik koji se radi u trenutku u kojem se radi je moderan. Vrijeme u kojem se igra nužno ga određuje. Mi polazimo od činjenice da je danas teško napraviti neku pobunu, da smo svi prisluškivani, nadgledani ili kontrolirani na različite načine. Ili se “ne bi šteli mešati”, što je tako tipično za Hrvate. Ta inertnost, to nehtijenje da se nešto učini je problem sam po sebi. Jer dok god imamo neke mrvice za nahraniti djecu, popiti dva pića i kavu i platiti neko jadno ljetovanje od pet dana u preskupim apartmanima, mi ćemo se pokriti ušima i nećemo poduzimati ništa. Bit ćemo zadovoljni i praviti se da bolje ne postoji. Što nije istina. Mislim da Hamlet vjeruje da bolje postoji, ali ga sve moguće okolnosti dovedu do toga da odluta u neko svoje ludilo. Općenito, u današnjem svijetu je jako teško biti normalan. Mi u Dubrovniku imamo za to izreku – nema normalnih, ima samo nepregledanih.

- NACIONAL: Kako vam je raditi s Magellijem? Je li zahtjevan, viče li na glumce, dopušta li vam neke slobode?

Cijeli taj proces je “magellijevski” i on i Željka Udovičić Pleština su napravili odličnu dramatizaciju. Posao je ogroman, ali je i veliko veselje. Magelli je sjajan. On i ja kliknuli smo negdje 2003., na mojoj trećoj godini Akademije, kad me zvao da budem u njegovoj “Grižuli”, predstavi na Igrama u kojoj sam glumio vilenjaka i cijelo vrijeme skakao po borovima i prelazio preko konopa na visini od 8 do 12 metara. Tu smo se prepoznali – on mene kao glumca, ja njega kao režisera s kojim volim raditi. Iznenadio sam se kad me zvao, ali naravno da mi je bilo drago. On uvijek u podjeli ima ljude koje voli, pa kad malo i podvikne i ako dođe do neke konstruktivne svađe, to je uvijek prijateljski.

- NACIONAL: Koliko vam je činjenica da ste rođeni Dubrovčanin otežala ili olakšala ovu ulogu? Vjerujem da su Dubrovčani ponosni što će njihov sugrađanin zaigrati na Lovrjencu, a s druge strane i očekivanja su veća?

Pa pritisak i da i ne. Ovo je moj grad, tu sam rođen, tu sam odrastao, igrati Hamleta u Dubrovniku bilo kome nije lako. No kad šetam Stradunom, vidim da su ta očekivanja “pinku” veća nego od bilo koga drugoga tko bi tu ulogu igrao. Sva sreća da su probe na Lovrjencu i da je izoliran od grada, pa ne dolaze “špijunirati” na probe. Ali će zato generalka biti vatreno krštenje.

- NACIONAL: Hoće li biti nekih eksplicitnih aluzija na suvremena zbivanja, ili će se ipak ostaviti publici da analogije pronalazi sama?

Apsolutno ćemo sve prepustiti publici. Mi radimo “Hamleta”.

NACIONAL: Usporedbe s nekim velikim glumačkim prethodnicima same će se nametati, od Rade Šerbedžije, preko Gorana Višnjića do Ive Gregurevića… Hoćete li proći taj test? Jeste li imali prilike vidjeti snimke tih predstava?

- Kada se bavite ovim poslom usporedbe su neminovne. No kazalište je po meni prvenstveno stvar ukusa i estetike. To kakvo kazalište ili glazbu netko voli, više govori o nekoj osobi nego bilo što drugo. Naravno da će biti ljudi kojima se ta predstava i ja u njoj neće svidjeti, neki će je obožavati. Kad sam bio mlađi, usporedbe su mi bile puno veće opterećenje. Neke od Hamleta koje ste nabrojali, poput Višnjića ili Dragića gledao sam uživo, pogledao sam i neke snimke, no zapravo mislim da to nije pametno raditi. Jer, htio-ne htio, uđe ti u podsvijest neka interpretacija ili gesta, nešto što je kolektivan doživljaj Hamleta. A zapravo je on isto tako samo čovjek od krvi i mesa, tu priču treba demistificirati. Trebaš ga samo provući kroz sebe, u njegovim problemima prepoznati svoje i što je najvažnije, napraviti lik koji će biti živ. Pa čak ako i pogriješiš u tome.

Ostatak intervju možete pročitati OVDJE.

Popularni Članci