Tužna je to slika s gruškog kolodvora, ali ujedno i slika koje nam govori koliko smo svi ustvari, kako je zapisao pjesnik, "na istu kapaljku Boga". Jer, uistinu, od hirovite strasti sudbine nitko nije aboliran.

Jasno, možemo se zapitati kako je ova osoba tu dospjela, koja li ju je nevolja spopala, uz koju čovjek bolno strada, baš pred našim očima. Zapitat ćemo se možda je li ova klupa tek prigoda da se umorne kosti odmore, dat ćemo si još i više na mašti, valjda da bi prizor bilo lakše podnijeti.

Ne treba osuđivati, baš zato jer je tanka je granica između onoga što nazivamo urednim životom i svim njegovim stranputicama, prelijevanjima kroz razne rubove koji nas mogu dovesti onamo gdje smo jednom to najmanje očekivali. 

Čovjeku sa slike ne vidi se lice, koje li simbolike, valjda baš jer se u njemu svi mi zrcalimo pomalo.

Odista, od najluksuznije vile do ove klupe pored kolodvora tek je jedan korak. Ali, onaj veliki, nemjerljiv s prirodom, kojega sami ne osjećamo sve onda dok ga ne počnemo i živjeti. Zato, koliko god da je humanist tek pojam iz davno ispričanih bajki, ne treba ismijavati ili se rugati, sve u pozama samozadovoljstva u vlastitoj konzervi komfora, jer život ima neka jebena pravila, izvan sreće i naposljetku izvan sudbine.