Nakon što su ušli u grad obračunali su se s dijelom stanovništva. Na Orsuli su strijeljali najmanje jedanaest mladića. Nijedan nije bio stariji od dvadeset i dvije, ni mlađi od devetnaest godina. Od jedanaest poznatih žrtava, devetorica su Konavljani, listom braća i rođaci. Nitko od njih nije suđen, nikomu nije dokazana krivica. Nikoga se zapravo nije ni sumnjičilo za konkretan zločin: bilo je dovoljno da su bili Hrvati i da su, nekoliko mjeseci ranije, stupili u ustašku satniju koja je u Grudu došla u svibnju 1944. Nije sudjelovala u ozbiljnijim ratnim okršajima, pa se njezini pripadnici uglavnom nisu povlačili pred nadiranjem jugoslavenske armije.

Na otočiću Daksi pred Rijekom Dubrovačkom nekoliko dana kasnije, 25. i 26. listopada 1944. noću je smaknuto nekoliko desetaka Dubrovčana. Nitko ne zna točan broj. Neki spominju 46, a neki 79. Smaknuti su bez suda, a javnost je o tome obaviještena plakatima kojima se htjelo kazati kako su pogubljeni kao „ustaše, ustaški suradnici, suradnici okupatora“ i slično.

Dio povjesničara tvrdi da je ubojstava bilo i na drugim mjestima, te da sveukupni broj ubijenih Dubrovčana nakon ulaska partizana prelazi brojku od stotinu ljudi.

Inače, Titu se jako žurilo da oslobodi Dubrovnik. Naime, dio povjesničara smatra da je Draža Mihailović u dogovoru s Englezima htio osloboditi Dubrovnik, i pripojiti ga Velikoj Srbiji. Tito je bio brži, i na kraju je Dubrovnik završio u Hrvatskoj.

Naravno, prava istina se o oslobođenju Dubrovnika nikad neće saznati. Ovisno o povjesničarima koji naginju ovima ili onima, tako će se i njihovi istomišljenici uvijek pozivati. Istina je vjerojatno negdje u sredini.