Inače, Dubrovački dnevnik je o ovoj temi već pisao, prije svega kroz prizmu bivše predsjednice Olge Muratti i sadašnjeg predsjednica Jadrana Barača. Pak, Granić je ponudio svoje mišljenje s politološkog aspekta.

U cijelosti i bez izmjena prenosimo riječi prof.dr.sc. Ivice Granića koje je on napisao za Dubrovački dnevnik.

"Politička ljevica na krajnjem jugu, prije svega dubrovački SDP, svakako proživljava političku agoniju. Zbog čega je to tako, koji su uzroci? Je li moguće 'krizu političke ljevice' u Gradu sagledavati izvan konteksta globalne krize 'lijeve ideje’ ili nije? Ja bih kazao - i da i ne! Da, jer nikako nije moguće zamisliti kako bi 'globalna kriza političke ljevice' mogla zaobići Hrvatsku i Dubrovnik. Ne, jer 'lokalna vodstva' bilo koje političke stranke, inicijative, platforme i tako dalje, ipak ponešto više preferiraju 'prije svega osobu' nego kada je riječ o nacionalnoj ili globalnoj razini. Također, iskustvo nas uči, 'koliko si jak u Zagrebu, toliko si jak i na terenu'. Ništa od ovoga ne ide na ruku dubrovačkom SDP-u. Posebice jer je stranka na nacionalnoj razini 'zaronila' toliko nisko da se opasno približila najnižem rejtingu s početka 90-ih godina, kada su 'partijom' suvereno upravljali predsjednik Račan i šef zagrebačkog SDP-a Milan Bandić. 

Vjerojatno je sve skupa rezultiralo činjenicom da je dubrovačka politička ljevica poprilično marginalizirana, no 'krivca' se ipak ne bi smjelo tražiti isključivo na lokalnoj razini. Ili je, u najmanju ruku, odgovornost podijeljena. S tim da bi, na koncu konaca, trebalo definirati što je to uopće i tko predstavlja političku ljevicu u Dubrovniku? Dakle, moglo bi se kazati kako se otvorilo ključno pitanje, je li riječ o krizi stranačkog vodstva, bilo lokalnog ili nacionalnog, ili o krizi političkog sadržaja globalno? Da malo pojasnim svoje stavove.

U zadnjih godinu dana, od 'historijskog' sastanka i pokušaja spašavanja 'vojnika Davora' u Ogulinu, stranka je 'zaronila' 10. – 15. posto, tako da sada možemo govoriti o realnom rejtingu 13. – 16. posto na nacionalnoj razini. Loš trend uvijek se 'prelijeva' i na lokalnu razinu gdje se, uglavnom, i multiplicira. To smatram prvim problemom kada govorimo o krizi dubrovačkog SDP-a, kao kolateralnoj žrtvi. Inzistiranje na 'bedastoćama' i bezidejnosti poput 'moramo poraditi na boljoj komunikaciji s članstvom', zatim bespredmetno i beskrajno kritiziranje 'radi kritiziranja' političkih oponenata, i tako dalje, rezultirali su krizom. Bernardić se doživljava kao biljojed u džungli prepunoj mesoždera, te je pravo pitanje ima li on uopće šanse u borbi s ‘veprovima’ poput Šeksa, Plenkovića, Đakića, Božinovića, ali i s 'mangupima u vlastitim redovima'. Naravno da se može govoriti i o 'olakotnim okolnostima' obzirom da ‘lijeve platforme’ loše stoje u cijeloj Europi. U Francuskoj su učvrstili se na osam posto, u Britaniji Laburisti 'dišu na škrge' vjerojatno i zbog Brexita, u Italiji su poprilično marginalizirani, u ostatku Europe poput Poljske, Češke, Slovačke, Njemačke, Mađarske… ljevica više praktički i ne postoji. No, to nikako ne bi smjelo biti 'opravdanje' kada govorimo o krizi  političke ljevice, praktički na svim razinama, u Republici Hrvatskoj.Vrijeme im je trgnuti se ozbiljno, jer bi trajni gubitak političke ljevice, kao takve, značio svojevrsni povratak u totalitarni sustav iz kojega smo izišli prije tridesetak godina.

Na žalost, ovo nije najgore što se može dogoditi političkoj ljevici u Europi, posljedično i u Hrvatskoj, pa na koncu konaca i u Dubrovniku. Predviđam, a trend je već ponegdje i započeo, kako bi se njihovi birači, uslijed 'općeg potopa', mogli okrenuti nezavisnim kandidatima ili grupacijama, počesto čak i ridikuloznim. Jer, osnove političke komunikacije govore 'kada su veliki slabi, mali postaju veliki', dakle kada jedna politička opcija ili platforma izgubi utjecaj, identitet, ili dio identiteta, njihovi birači neće automatizmom prijeći u susjedni tabor nego će se okrenuti 'alternativi'. Poput kojekakvih deideologiziranih pojedinaca, na primjer francuskog predsjednika, zatim 'pokreta pet zvjezdica' u Italiji, zatim i 'šarenila lijevih ideja i pokreta' koji su godinama potresali Grčku. Ili pokreta 'Živi zid' u Hrvatskoj, kojeg građani prije svega doživljavaju više kao nekakvo 'protivljenje recentnom političkom establishmentu' velikih stranaka nego kao nekakvu ozbiljnu političku platformu. Znači, građani su svjesni činjenice ako bi 'Živi zid' došao u poziciju upravljanja, da bi to bilo pogubno zbog suludih političkih ideja koje zastupaju, od zagovaranja izlaska iz EU-a do ukidanja HNB-a. Ali im svejedno, barem po anketama, daju povjerenje, što je krajnje bizarno. Do problema dolazi kada takvi pojedinci ili grupacije, kao obnašatelji dijela vlasti, moraju parole koje uzvikuju transferirati u konkretne političke ideje, programe, strategije.

Zaključno, kao što niti predsjedniku Bernardiću izgovor ne smije biti globalni padajući trend, tako niti lokalnom dubrovačkom čelniku, gospodinu Baraću, ne smije biti opravdanje 'Davor Bernardić' i 'Zagreb'. Pa nije samo 'Davor Bernardić' jedino 'nužno zlo' koje se događa hrvatskoj ljevici kao dijelu europskog trenda slabljenja lijeve misli.

Po mom dubokom uvjerenju čelništvo dubrovačkog SDP-a, kao realno najjača snaga lijevog političkog spektra u Gradu, ako druge platforme, poput 'Andra Vlahušića', HNS-a, GLASA, HSS-a, uopće i postoje, ne bi smjelo slikovito rečeno, 'kasniti za vremenom', te time počiniti pogrešku koju čini zagrebački 'stariji brat'. Dakle, maknuti se od 'historijskih tema' a više, ili čak isključivo, forsirati komunalne teme. Lokalna politika odnosno izbori na zapadu se čak i nazivaju 'komunalni izbori'. Osim toga, moraju krenuti krajnje agresivno, glasno, njima treba, slikovito rečeno, hajka a ne kampanja. Ostaviti iza sebe 'sve ono što je bilo' i hrabro krenuti naprijed. Naravno da je sadašnja politička kriza dubrovačkog SDP-a i produkt sektašenja, klijentelizma, nepotizma, loše selekcije, loših političkih procjena i koalicija, općenito nesnalaženja stranačkih čelnika ili vodstva u zadnjih desetak godina, ali koga to više briga. Odavno je 'pet do dvanaest'.

Vrijeme je da politička ljevica odraste i makne se od staromodnih ideološko - političkih matrica 20. ili čak 19. stoljeća. Zašto ne bi, recimo, projekat oporavka nacionalnog SDP-a započeo baš iz Dubrovnika? Puno je puta u hrvatskoj povijesti Dubrovnik bio lučonoša najboljih i najmodernijih trendova, od arhitekture, diplomacije, trgovine … naravno sve do politike. 'Dubrovački republikanizam' lučonoša je bio i ugrađen je čak i u temelje američke demokracije, zašto ona jedna inicijativa stvaranja modernog SDP-a ne bi krenula baš iz Dubrovnika?

Naravno, pitanje je imaju li lokalni čelnici za to snage, znanja i odlučnosti. Također, morali bi se maknuti od tzv. nasljeđa Titoizma i komunizma, jer to više nikoga ne interesira, a to je i prevelik 'teret' koji, u konačnici, nisu obvezni nositi. Uostalom, i u svom slavnom romanu 'Pobunjeni čovjek' Albert Camus je postavio političku formulu s kojom se ljevica muči sve do današnjega vremena: 'Rob na početku želi pravdu, a na kraju kraljevstvo’. 

Za većinu ljudi pojmovi ljevice i desnice ne znače danas veliku stvar. Izgubile su svaki ideološki sadržaj i jedna i druga. S tim da je ideologija kod ljevice tradicionalno imala veću težinu, ona je htjela mijenjati društvo, radikalnija ljevica i sam sistem. Sadašnje tendencije idu u drugome pravcu: moderna socijaldemokracija je prihvatila politički kompromis, ne ide više za tim da 'ruši kapitalizam', nego da ga 'kontrolira', i time dovela u pitanje, kako bi rekli naši anakroni socijalistički teoretičari, samu 'filozofsku bit ljevice'. Evo, za početak bi to mogao apsolvirati gospodin Barać. 

Živimo u kriznim vremenima općenito. U Kini postoji simbol za riječ 'kriza'. Koji se sastoji od dva ideograma. Zajedno, oni znače 'krizu', no odvojeni, prvi znači opasnost, a drugi šansu. Kriza je, rekli bi mi koji se bavimo komunikologijom, vrijeme izazova za 'prave vođe'. Ili, na muci se poznaju junaci, rekli bi naši stari. Vođe i nisu potrebne u stabilnim situacijama, ali njihova je uloga presudna u vremenima promjena. Dakle, i gospodin Bernardić, i gospodin Barać, svaki na svome levelu, imaju veliku šansu. Za kraj ispričat ću vam jednu šalu. Dvojica trgovaca cipelama stižu u Afriku da bi ispitali tržište. Nakon što su skupili prve informacije, javljaju se svatko svojoj središnjici. Prvi se nesretnim glasom požali da je njegova posjeta bila uzaludna. Nema tržišta za cipele, svi su bosi, nitko neće kupiti naše proizvode. Drugi trgovac oduševljeno se javlja svojima i kaže: Odlične vijesti! Svi su bosi, ovo je ogromno tržište za nas. Prvi trgovac u istoj situaciji vidi krizu, drugi vidi šansu. Eto vas…" - napisao je politički analitičar prof.dr.sc. Ivica Granić.