Frano Cetinić legendarni je dubrovački ugostitelj, čovjek koji je kultni Talir vodio preko dva desetljeća. Kada se priča o Taliru, lakše je nabrojati tko ga nikad nije posjetio, nego obrnuto. Po njegovim legendarnim skalinama sjedali su domaći političari, sportaši, umjetnici, pa sve do svjetskih faca poput Vaclava Havela. Sve je svoje goste, bilo da je riječ o poznatim ili nepoznatim ljudima, Frano dočekivao kao da su mu članovi obitelji – upravo ta domaćinska atmosfera je ono što je Talir napravilo kultnim mjestom. Često se znalo govoriti, ako nisi bio u Taliru, nisi bio u Dubrovniku. Danas su rijetki kafići u Gradu gdje se posjetitelji osjećaju kao u vlastitom dnevnom boravku, ako ih uopće i ima.

-Lova – kaže nam Frano Cetinić – Lova je sve uništila. Iza rata se cijeli mentalni sklop življenja promijenio. Daj meni, meni, meni, samo meni! A nema toj pohlepi kraja. U moje vrijeme, bilo je puno betula, i svaka je imala dušu. Točno si znao gdje tko sjedi, koga ćeš sresti ujutro, popodne, navečer… To je bio način življenja, lokacija na kojoj su se razmjenjivale informacije.

Je li jedan od razloga zašto su kafići s dušom izumrli i pojava interneta, točnije društvenih mreža?

-Sigurno jest u nekoj mjeri i to pridonijelo, ali pohlepa je broj jedan. Danas ne moraš napustiti svoju fotelju kako bi znao što se događa s tvojim prijateljima i poznanicima. Sve imaš na društvenim mrežama, pa ti kafić više ne treba kao mjesto kolanja informacija – naglašava Cetinić.

Vjerojatno današnji ugostiteljski objekti nisu više dnevni boravci građanima i zbog visokih cijena, odnosno izumiranju običaja svaka treća/četvrta tura na kuću.

-Da, cijene artikala su otišle u nebo, rijetka su mjesta gdje se za desetak kuna može dobiti kafa. Nema više ni tih tura na kuću. Sve je to ista priča i plod pohlepe – kaže nam Cetinić koji nije mogao ni sanjati u kojem će smjeru ugostiteljstvo otići.

On je u toj struci od malih nogu. Prvo je radio u kafiću Fuzbal u Palmotićevoj ulici, da bi 1983. godine otvorio Talir. Mislio je da dolaskom demokracije i Hrvatske, stižu i sjajna vremena za ugostitelje, no prevario se.

-Tada sam mislio da će privatno poduzetništvo omogućiti zdravu konkurenciju ugostiteljskim objektima, te da će se međusobno boriti kvalitetom. Ali otišlo je skroz u drugi smjer. Danas, kafići nalikuju jedan drugom, bez duše su i s visokim cijenama. Također, klasičnih kafića skoro da i nema, jer su se ugostitelji okrenuli hrani, zbog veće marže i bolje zarade – objašnjava Cetinić.

Gradska kafana je isto izgubila dušu?

-Naravno da jest, pa ja uopće ne znam tko ju vodi. Ako vlasnik objekta nije tu prisutan, nema onda ni domaćinske atmosfere. Nema u današnjem ugostiteljstvu prijateljstva, zarada diktira sve – razočaran je Cetinić.

Jeste li se pokušali ikad širiti? Voditi još neke objekte osim Talira?

-Pokušao sam, ali sam vrlo brzo shvatio da to nema smisla ako ih mislim voditi na moj način. Što hoću reći? Ja, kao vlasnik, nisam mogao biti istovremeno u tri objekta, na tri mjesta i automatski se gubila domaćinska atmosfera kojoj sam težio. Stoga sam se odlučio isključivo posvetiti Taliru, gdje sam osim ugostiteljstva, držao i likovne izložbe – ističe.

Danas je to skoro nemoguće, posebno ne u objektima unutar zidina.

-Ja to onda nisam radio zbog sebe, nego zbog tih umjetnika. U ondašnje vrijeme, ugostitelji nisu mislili samo na sebe, nego kako pridonijeti društvu. Jedan od načina bila je organizacija izložbi. Ja sam bio prijatelj s tim slikarima, htio sam im pomoći, a ujedno sam volio to raditi. U današnjem konzumnom društvu lova gazi sve – svu romantiku, ljudski kontakt, pomoć… zato ćete danas jako rijetko vidjeti simbiozu ugostitelja i umjetnika – ističe Cetinić.

U zadnje vrijeme brojni ugostitelji imaju problema s radnom snagom. Kolika bi trebala biti plaća konobarima u Dubrovniku obzirom da se često radi prekovremeno i bez slobodnog dana?

-Ja sam već davno davao plaću 6 tisuća kuna neto. Cijene posljednjih godina divljaju, pa 100 kuna danas vrijedi puno manje nego prije 10 godina. Obzirom na sve to, mislim da bi konobari trebali imati plaću bliže 10 tisuća kuna, pa se ne bi toliko tražila radna snaga, nego bi se dobilo i na kvaliteti. Brojni ugostitelji znaju iskorištavati radnike, pa je normalno da oni odlaze u Europu gdje će imati bolje plaće – mišljenja je legendarni dubrovački ugostitelj.

Za kraj ga pitamo kako je uspio sačuvati zdravlje. Obzirom na njegovu filozofiju rada, odnosno domaćinsku atmosferu to zasigurno podrazumijeva da se s gostima nekad trebalo podružiti uz čašicu.

-To je istina što kažete, ali vrlo rano sam prestao piti. Igrao sam nogomet, to me spasilo. Gosti su znali da se bavim nogometom, pa su to poštovali i nisu me nagovarali na pića – zaključuje Frano Cetinić koji se i nakon zatvaranja Talira, bavi slikarskom galerijom u Čobranovićevoj ulici.

U onim rijetkim prigodama kada ide u kafić, naravno ode do Lučija, jedne od posljednjih oaza dubrovačkog ugostiteljstva kakvo je čitao život poznavao i gajio, a koje danas umire u globalizaciji i površnom konzumerizmu.

Maro Marušić