Povodom Međunarodnog dana svjesnosti o prijevremenom rođenju za Dubrovački dnevnik Dita Lipanović je ispričala priču o svome malom heroju kada je u pitanju borba za život. Ona i danas protrne kada se prisjeti komplikacija koje je imala u trećoj trudnoći kada je nosila Vita. Kada je došla kod doktora na pregled, jer je sumnjala da nešto nije u redu, savjetovao joj je strogo mirovanje u 23 tjednu jer je porod krenuo i svim silama su se trudili zaustaviti ga. No, nakon nekog vremena, doktor putem ultrazvuka nije zabilježio otkucaje srca, nestalo je plodne vode i tako su pretpostavili da beba nije živa.

- Nakon savjetovanja s doktorom Miovićem odlučilo smo kako je najbolje obaviti porod te nakon toga kiretažu jer sve je ukazivalo da je priča gotova. U početku mi je bilo jako tužno, plakla sam dva sata bez prestanka, a onda sam stvari posložila u glavi i rekla sama sebi da imam dvoje žive i zdrave djece i eto da mi nije bilo suđeno treći put postati majka. Pripremila sam se na inducirani porod i rekla kako nakon toga idem dalje - prepričava Dita Lipanović koja je zapravo doživjela najveći šok nakon poroda.

- Učinilo mi se kako sam čula da je beba zaplakala, ali to uopće nisam očekivala pa nisam o tome ni razmišljala. Kako nije bio dovoljno razvijen, čak se nije ni očekivalo da će izaći u jednom komadu, a ako se to i dogodi, mislili su da će odmah izdahnuti. Pedijatrica je bila u rađaoni samo da ustanovi stanje, ali sve se preokrenulo u jednom trenutku. Nakon poroda su me izveli iz rađaone i čekala sam 45 minuta, nitko nije dolazio do mene jer su svi bili s njim - prisjetila se Dita kojoj je doktor Miović došao i rekao kako je beba stavljena na respirator.

- Rekao mi je "Mali je dobro, ide helikopterom za Split", a ja sam bila u šoku i pitala sam "Ma čiji mali?". Nije mi bilo jasno o kojoj bebi priča jer nisam očekivala da će uopće biti živ, ali on je disao kad se rodio što je bio znak da ima nade tako da je uspio - govori majka palčića Vita kojega su prebacili u KBC Split, a ona je ostala u dubrovačkoj bolnici iznenađena razvojem događaja.

- Mislim da mi je bio veći šok kad sam shvatila da je živ. Milijun pitanja se vrtilo u glavi - kako će se razvijati, hoće li imati posljedice... Tek nakon dva do tri dana došla sam sebi, ni danas se ne sjećam tog perioda jer sve se činilo nestvarim - kazuje Dita Lipanović koja je s djecom nakon što je otpuštena iz dubrovačke bolnice pošla na Korčulu gdje imaju obiteljsku kući jer joj je bilo bliže katamaranom ići do Splita. Putovala je skoro svaki dan u posjet svome palčiću koji je proveo ravno stotinu dana u bolnici.

- Svaki dan sam nosila mlijeko koje sam izdajala. Gledala sam ga onako sićušnog u inkubatoru kako se bori s brojnim infekcijama, povišenom temperaturom, sepsom... Sjećam se kako sam plakala kada sam ga ugledala prvi put onako maloga, spojenog na brojne cjevčice... Imao je samo 29 centimetara i 860 grama, ali ja sam znala da će sve biti u redu iako su me doktori stalno upozoravali - kazala je Dita Lipanović prisjetivši se jednog čudesnog trenutka u bolnici. Kako je Vito bio na respiratoru, a brojne druge cjevčice omogućavale su mu održavanje na životu, mama je primijetila kako je jedna jako nezgodno stavljena u nos.

- Nekako je mene zaboljelo kad sam ugledala kako mu to stoji u nosu dok je on ležao na trbuhu i mučio se s time. No u jednom trenutku, oslonio se na laktove i okrenuo glavicu na drugu stranu! Tad sam znala da će sve biti super i da će se on izboriti - govori Dita te dodaje kako Vito danas dobro napreduje te savjetuje drugim roditeljima da ulažu puno strpljenja i rada sa svojim palčićima kojima je, uz ljubav, to najpotrebnije.

- Njegov dlan je bio kao moj nokat i pitala sam se 'Bože, kako "ovo" može biti živo?'. Danas se pitam 'Bože moj mili, kako ovaj mali može biti toliko živ?' Nema stajanja sekunde, akcija traje dvadeset i četiri sata - zaključila je kroz smijeh Dita Lipanović, majka dubrovačkog palčića Vita koji je dokazao kako u malenom i krhkom tijelu kuca snažno srce dječaka koji je od prvog daha pokazao da je hrabri borac.