Na bolna sjećanja potaklo ga je skoro obilježavanje 25. obljetnice tragedije, a tek nekoliko dana ranije, 25. travnja 2017., teška  pomorska nesreća kod Šipana koja je vratila sjećanja. Njegov emotivni monolog pisan tog tužnog dana prenosimo u cijelosti.

Život je nepredvidiv, neke se stvari poklope same od sebe. Ipak, pričaju o teškom i mukotrpnom životu koji sagiba i melje čovjeka… Osjećamo prožetost tugom, nostalgijom, ljubavlju, čežnjom.

Jutro je! Iako je rano, probudio sam se i ležim na kočeti. Na blago ružičastoj mekoj posteljini, u mraku oko sebe. Osjećam da mi je duša jutros nemirna, sav sam nekako rastresen iako nisam doživio ništa posebno uzbudljivo, dirljivo. Osjećam da je danas dan koji je za erupciju izabrao baš mene.

Uzimam  mobilni i gledam vijesti na internetu. Ne vjerujem očima. Gledam opet, pa opet. „Pomorska tragedija kod Šipana, stradalo devet ljudi s nekog glisera.“ 

Svuda oko mene vlada grobna tišina koju tek pokoji ljubavni pjev žutokljunca u vrtu na košćeli iza kuće prekine, ali samo na tren. I opet je sve tiho, i ja sam i dalje sam. Pričam sam sa sobom tiho i oči mi suze.

Znam iz proživljenog da je smrt utapanjem jedna od najgorih smrti koje postoje - mučna, bolna, okrutna. A oni  koji prežive takvu tragediju, takvo iskustvo, doživotno nose neizmjerne  traume, jer se u psihologiji smatra da nema većih traumatskih događaja od utapanja. Pretpostavke su da  su veće avionske, ali tamo gotovo nitko ne preživi i sve se brzo odvije.

Palim svjetlo i gledam ukočena lica na zidovima svoje kamare.                                                                 

Njih to ne zanima. Oni žive svoj svijet.                                                                                                

Gledam crveni garofelj u vazi pokraj moje kočete.                                                                                    

Možda bi me on utješio, ali i njegovo rumeno lice počelo se sušiti, počelo je crniti.                              

Pokušavam se smiriti Bachom. Ali, Bach me još više uznemirava. Bas pa tenor, forte, fortissimo. Jeza me je obuzela.

Ne preostaje mi ništa drugo nego Mozartova 'Mala noćna muzika'. Piano, pianissimo, nježno sviraju violine i paze na mene da me ne uznemire. I smiješe mi se. Da, svaka violina mi se smiješi, svako gudalo me tješi. A bas je utihnuo. I sad se osjećam još bjednijim.

Godi mi da se oko mene sjati mnoštvo zvukova nježnih, blagih, tihih, veselih, opijajućih, samo zato da smire danas moju nemirnu dušu. 

Kome ću reći svoju bol, svoju tugu, od koga ću zatražiti utjehu, tko će me razveseliti?

Pitam sebe: Rade, zašto si tužan?  Čovjeku  ne priliči da stalno bude tužan!

Čini mi se da znam, i odgovaram sebi:  Zato što svijet izgleda tako razočaravajuće čim se spozna kako je tanko njegovo tkanje, kao iluzija grubo isprepletena, preko volje zašivena njezina poleđina.

Zato što samo tajna i zaborav to čine podnošljivim.

Zato što čovjek ne može bez sna koji ga svakodnevno odvlači iz stvarnosti.

Nemogućnost zatvaranja očiju pred stvarnošću jest tuga. Budnost je tuga.

Spoznaja, siroti Rade, jest tuga.

Zašto, pitam samoga sebe i istovremeno odgovaram:  Zato što vrijeme stalno prolazi.

Bacio sam kušin od sebe, uhvatio se za glavu, zatvorio oči. 

Želio sam misliti na nešto drugo, ali nisam si odgovorio na toliko postavljenih pitanja.

Pitam se po tko zna koji put gdje sad? Poslije ovoga noćas mogu naći utjehu u pustoši moje duše. Kao da čujem povike.  Zar  nitko ne čuje vapaje, zar nikoga nema da mi pruži ruku, da mi digne glavu koja tone?

Nervozno ustajem i sada stavljam  na YouTube svoju omiljenu melodiju: "Misa alpskih naroda".

Izlazim na balkon, gledam ispred Minčetu, Lovrijenac, preko njih more do horizonta, zelenu borovu šumu na Gracu, Lokrum, u daljini Supetar, Mrkan, Bobaru, zamagljeni Cavtat.

Ah, koja divna vizualna prirodna  simfonija.  

Okrećem se, pogled mi pada na veliki kameni križ na Srđu povrh naših kuća na Kapelici.                       Uvijek stoji, uvijek  prkosi, uvijek je tu!

Ovaj Križ, kojega sam toliko jutara u ratu s balkona gledao… I jutros ga dugo promatram i osjetih blagu toplinu na svome licu. 

Bio je to odgovor na moja pitanja. Znao sam i prije da je Bog taj koji me može utješiti, ohrabriti. Znao sam, ali ovaj put sam i osjetio. Sada mi je jasno zašto sam danas toliko rastresen i očajan,          a onda odjednom obavijen blaženstvom, osjetim smirenost moje duše, moje savjesti. 

                                                                                                                                                    Da, u subotu, 6. svibnja  je, (zar već) 25. godišnjica  najveće pomorske nesreća kroz povijest na Jadranu, s popisanim putnicima!

Potaknut ovom noćašnjom nesrećom kod Šipana, vraćam se sjećanjem na tu proživljenu tragediju nakon dvadeset pet godišta, sada sa sijedom, prorijeđenom, progrušanom kosom, kao priviđenje s drugoga svijeta, 'kom svakog časa noga kleca'.

Trebalo bi o toj tragediji nešto napisati. Iz pijeteta prema poginulima. Trebalo bi napisati život, dobar i loš, kakav je god bio, ali ljepota življenja ne trpi  crne dane iz prošlosti. To se baca. Ali, kako baciti ono što je dio tebe?

Kako zaboraviti na spomen, kad zbor učenika pjeva o „danu kada su ih iznevjerili oni kojima su vjerovali". Kako zaboraviti kad nas ispraća zbor židovskih robova iz trećega čina Verdijevog Nabukoa: „Leti, misli moja na zlatnim krilima /Pozdravi obale Jordana i srušene tornjeve Ciona / Zemljo tako lijepa i izgubljena / Uspomene drage i kobne.“

Kako početi, od kuda?

Bijeg nikada nije pomogao, ali često se smije najglasnije pa prevagne nad svime što se nudi i onda bježimo. Sad. Upravo sad. Ali, neću pobjeći, neću bježati, zbog istine, bez koje sve ovo ne bi imalo smisla.

Sjećam se, bio je dan onakav kakve i smrt voli - nizak, neproziran, mokar. Mukli. Bio i prošao, kao što uostalom sve prolazi.

Gledajući ponekad, taj prizor ovjekovječen kroz fotografije, nekako mi misli lete, odjure brže nego ih uspijem uhvatiti za repić i povući natrag, tako da samo njihove siluete odzvanjaju nečujno u pokušaju da se sjetim.

Da se sjetim kad je sve eksplodiralo u kaosu mora, željeza, drveta, ljudskih tjelesa. U kaosu rata, života... Deseci napalm situacija, svaka za sebe s bezbroj velikih i sitnih uboda u dušu. Gubitak, gubitak, gubitak, moj, tuđi, zajednički. A sve u samo nekoliko minuta.

Suočiti se sa smrću oči u oči, gledajući kako  ćete se potopiti, da ćete umrijeti, znajući da poslije toga  nema NIČEGA, jedna je od najtežih stvari u čitavom spektru ljudskih osjećanja, ako ne i najteža. Toliko strana samoj srži ljudskog poimanja svega. I malo ljudi ima priliku da ih ikad uopće spozna i osjeti: jer većina su ili vjernici, ili umru naglo,  bez da im dođe do glave, ili već na neki treći način uvjere sami sebe u neku četvrtu stvarnost. Ukratko - ostanu s nadom do kraja.

A bez nade, pogledati pod morem vječnom ništavilu u oči, to je nešto! Takvi su bili moji tada svi pod morem proživljeni trenuci, koji su mi bili veliki kao vječnost! A nas je zahvaljujući Bogu preživjelo 86, a 10 ih se nažalost utopilo.

Da se sjetim što sam uopće osjećao, tada kad sam ispod površine ugledao dvije djevojčice dugih „rasplinutih“ kosa kako se pokušavaju „plivajući“ spasiti i silno sam želio i trebao nešto napraviti, a nisam mogao, bio sam prikliješten prozorom. Htio sam pomoći toj djeci, tim anđelima, a jedva sam spasio sebe.

A što osjećam sada? Posebni ljudi (djeca) svojim odlaskom iz naših života ostavljaju posebno veliku prazninu.

I zbog toga, nažalost, dio života, dio misli mi je pokopan ispod jednog malog drvenog križa s dva buketa bijelih ruža, kilometrima negdje daleko, iznad kojeg lebde nevidljiva slova molbe za oproštenje što nisam došao spasiti ih, prije nego je bilo kasno.

Dio misli je zakopan i na nekom drugom groblju, na kojem su također položene bijele ruže maloljetnosti zgažene tuđom nepažnjom, neodgovornosti, nepromišljenosti? Ili zlom…!?

Tri maloljetne tragedije u manje od deset minuta, tri anđela, Nikolina, Andreja, Romano i, još mi je ostalo suza i tuge za sedam hrabrih i nesretnih „putnika- vitezova“, koji su se u mukama popeli na nebo.

Osjećam se sada na balkonu kao drvo na vjetrometini usred oluje. Čujem kako krckaju grane, vidim kako se povija lišće, osjećam kako se čupa korijen. Ali kad otvorim oči, još sam tu. Stojim. Hodam.

I danas se pitam odakle mi snaga u prsima, otkuda mi hrabrost u rukama, kakav je taj osmijeh ispod očiju koji nosim u javnosti, jer kad se sjetim; boli, boli, boli u duši.

Nema tuge, nema žaljenja, nema straha, nema nade, nema ni želje, a ni očekivanja. Berem dane jedan po jedan, pa kako bude, kad bude, ako bude, i što god bude. Uzimam sve što Bog da, jer jedino tako mogu naprijed.

I evo, od tada trajem u tom smradu i kalu ovoga civiliziranoga, asfaltiranoga svijeta, u ovoj silnoj bujici pokvarenosti, ljudske taštine, zlobe, razvrata, bluda, droge i čega sve ne. 

Opstao sam zahvaljujući nečijim mudrim riječima: “Rasporedite snagu i zdravlje tako da trajete”.

To je nešto najdivnije što sam čuo. I najistinitije. Jer lako je bljesnuti, treba izdržati, trajati, a u životu je to jako teško. Mogao bi ovako u nedogled, ali nema smisla, nije vrijeme, nije. Ili...

Župnik će u katedrali na misi za stradale u Koločepskom kanalu propovijedati možda o Makabejki koja je vjerujući u Boga podnijela ubojstvo sedmorice sinova u jednom danu. Slavenskim mitomanima biblijsko je bilo malo, pa su Majci Jugovića žrtvovali još dvojicu.

Aurora je, nažalost u tragediji „žrtvovala“ desetero.

I danas, nakon 25 godina se pitam koliko su istinite priče da ste nas namjerno potopili? Zašto? Zašto ste, ako je istina,  namjerno išli ubiti 100 ljudi? Zašto 10 utopljenika, od kojih troje djece? Zašto žrtve? Ali ih nije bilo dosta svakodnevno u i okolo Dubrovnika ? Ostaje najbitnije pitanje – a tko ste to Vi?  Gdje ste danas? Što ste sve uzeli Hrvatskoj? Za koje zasluge?

Zato vas gospodo Optužujem što sam tada pod morem proveo 'puno minuta' spašavajući se od smrti, istovremeno  gledajući djecu kako umiru, sam.  Svjedočio sam ljudskoj, tuđoj i mojoj drami, tragediji koja se odvijala pred mojim očima. Pokušavao sam dvjema djevojčicama, tim anđelima  pomoći kad je velik dio svijeta u Gružu samo gledao i nije poduzimao ništa. Nažalost, nisam uspio, jedva sam  spasio sebe.

Znate li gospodo, da je  Krist umro i uskrsnuo i za te anđele i ljubi ih više nego mene i vas?

Zato shvatite, postanite  svjesni, ako ste njih i njihove obitelji unesrećili, da ste i Kristovo srce ranili.

Nemojte misliti da ćete biti spašeni. Ostat ćete vječno  poniženi i osramoćeni. Skupite se i otiđite,  kleknite u suzama pred njihovima, poljubite  ih i ispričajte se iskreno obiteljima, jer ćete jedino tako Kristovo srce koje ste ranili zacijeliti.

Možda ovo nije Priča za druge, čini mi se da je ovo pisano za mene, za moju biografiju, nakon toliko godina, da sam sebi kažem ono što znam - da je teško, ali da može biti i gore. Da je dugo, ali da vrijeme prolazi. Vrijeme će malo zaliječiti bol, a smisao se mora naći za dalje. Moj smisao se nastavlja ovdje, s obitelji, s mojima.

Ali što je s tim obiteljima, što je s Antom, gdje je, koliko ima godina, što radi, kako se nosi s gubitkom majke i brata?

Nedugo nakon tragedije, druži se s nama, i kaže mom nećaku: Šime, imaš li ti mamu!

- Imam Ante, zašto pitaš?

- Ja nemam, imam samo sliku!

Imao je tada oko 5-6 godina, ali Šime nije znao da su njegovi stradali.

Neka je svim tim našim  stradalim suputnicima pokoj vječni i laka im njihova hrvatska zemlja!