OSLOBOĐENJE DUBROVNIKA – 18. listopada 1944. godine

Pred početak oslobođenja Dalmacije, početkom rujna 1944. godine Nijemci su zajedno s vojskom NDH Dubrovnik jako utvrdili i namjeravali ga s dosta vojske uporno braniti. Na drugoj strani, Titova partizanska vojska je nastojala osloboditi Dubrovnik među prvim gradovima. Sve je to bilo dovedeno u pitanje još ranije izraženim nakanama zapadnih sila, da dio vojske saveznika stacionirane u Italiji, početkom jeseni iskrcaju u rejonu Dubrovnika i tu se povežu s četnicima Draže Mihailovića. Smatrali su da će tako zadati snažan udarac NOP-u u okupiranoj Jugoslaviji i stvoriti uvjete za povratak dinastije Karađorđevića u Beograd te, konačno, uspjeti Dubrovnik otrgnuti od Hrvatske i staviti ga u sastav velike Srbije.

Za te je paklene planove maršal Josip Broz Tito saznao dok se s Vrhovnim štabom i drugim rukovodećim organima nove Jugoslavije nalazio na Visu, s kojega je 18./19. rujna 1944. Godine, preko Rumunjske, otišao za Moskvu. Tita je na Visu, a i kasnije, jako zaokupljao plan oslobođenja Dubrovnika i južne Dalmacijei problemi u vezi s tim. Znao je da će se njemačka balkanska grupacija, s dijelom snaga iz Grčke i Albanije, povlačiti preko Boke kotorske i Dubrovnika prema sjeveru. U tome ih je nastojao osujetiti, prisiliti ih na povlačenje preko istočne Bosne, kroz planine i teške prometnice, tu ih tući i postepeno uništavati. Dubrovnik je Titu trebao i radi osiguranja morskih prometnica i kopnene suradnje sa snagama u Bosni i Srbiji jer su se, primjerice, upravo preko Dubrovnika NOV i PO u Bosni, Crnoj Gori i Srbiji mogli najlakše snabdijevati.

Zato se Tito zalagao da se glavna ofanziva grupacija 8. dalmatinskog korpusa, a to su 26. divizija s 1., 11. i 12. dalmatinskom i 3. prekomorskom brigadom, 1. tenkovskom brigadom i Artiljerijskom grupom, ukupno oko 10.000 boraca, s Visa orjentira na oslobađanje srednje i južnodalmatinskih otoka, onda krenu na Dubrovnik i oslobode ga. S tim se, međutim, nije slagao Glavni štab NOV Hrvatske i štab 8. korpusa. Oni su smatrali da se Viška operativna grupacija prebaci u rejom Splita i Šibenika i krene preko Knina prema Zagrebu. Prije polaska za Moskvu Tito je na Visu imao povijesno značajni sastanak sa zapovjednicima i članovima Vrhovnog štaba. Na dnevnom redu je bilo oslobođenje Dubrovnika. Na tom sastanku Tito je dao nalog za razradu planova da se prvo oslobodi Dubrovnik i južna Dalmacija, istakavši pritom sve vojne i političke elemente takve orijentacije. Naređeno je da 26. dalmatinska divizija, poslije oslobođenja srednje i južnodalmatinskih otoka, zajedno s 29. hercegovačkom divizijom oslobode Dubrovnik. 

Tako, međutim, nije išlo. Tito, kako je već navedeno, odlazi u Moskvu odakle se vraća početkom listopada 1944. godine i odmah saznaje da Dubrovnik još nije oslobođen. Netko je na Visu kočio da 26. dalmatinska divizija krene na oslobađanje Dubrovnika (na Visu su sve do 22. listopada 1944. godine bili general Arso Jovanović i Aleksandar Ranković). Tito je 8. listopada 1944. godine poslao Rankoviću i Jovanoviću na Vis zapovijed da se bez odlaganja prema Dubrovniku pošalje 26. dalmatinska divizija, da u toj operaciji sudjeluje i 29. hercegovačka divizija te da se prema Dubrovniku pošalje najmanje pola 1. tenkovske brigade, jedan do dva topnička diviziona i da se angažiraju zračne snage, 1. i 2. eskadrila s Visa i iz južne Italije.

Tijekom rujna 1944. godine 26. dalmatinska divizija je oslobodila Brač, Šoltu, Korčulu, Mljet i najveći dio Pelješca, a u borbama prema prema Stonu angažira se samo 1. i 11. dalmatinska brigada koje će se nešto kasnije, nakon oslobođenja Dubrovnika, obračunati s 369. legionarskom divizijom kod Vukova klanca. Naime, tek 15. listopada 1944. godine, sedam dana poslije Titove zapovijedi da se oslobodi Dubrovnik, štab 29. hercegovačke divizije izdao je zapovijed za oslobođenje Dubrovnika. Gledano s današnje povijesne distance, može se zaključiti da je vrhovni komandant Tito bio u pravu kada je tražio brže oslobađanje Dubrovnika te da je neko, na svoj način i mimo toga Titova stajališta, drugačije vidio oslobađenje Dubrovnika, prepuštajući ga 29. hercegovačkoj diviziji. Istina, prema Dubrovniku je od Konavala krenula 2. dalmatinska proleterska brigada iz Pomorske operativne grupe 2. crnogorskog korpusa, a na dubrovačkom su području bili Dubrovački i Konavoski partizanski odredi zatim jedinice Zapovjedništva grada Dubrovnika i drugi manji sustavi.

U rejonu Dubrovnika bilo je oko 4.000 njemačkih vojnika i vojske NDH i to: 369. puk 369. legionarske (hrvatske) divizije, 9. posadna brigada vojske NDH (zapovjednik pukovnik Stijepo Zuecha), postrojbe 9. ustaške brigade, drugi sustavi topništva, mornaričkog pješaštva, dijelovi 1. divizije torpednih čamaca itd. Oko Dubrovnika i u gradu bila su dva topnička puka najviše dalekometne artiljerije, postavljene od Molunta, po Konavlima i oko Dubrovnika te na otocima ispred grada. Svim ovim njemačkim i ustaško-domobranskim snagama zapovijedao je njemački pukovnik Krammer, a zapovjednik 369. njemačkog pješačkog legionarskog puka, pukovnik Ficher, bio je u Metkoviću kod zapovjednika 369. legionarske divizije. Nijemci su oko Dubrovnika i u samom gradu imali toliko brojne snage jer su i oni imali informacije da će u rejonu Dubrovnika doći do povezivanja četnika Draže Mihailovića s desantnim snagama anglo-američke vojske iz južne Italije i da će se nakon toga Dubrovnik predati velikoj Srbiji.

Zato borba za Dubrovnik nosi obilježje krupnih vojno-političkih sadržaja, kao rijetko koja bitka vođena u NOR-u uopće. Pitanje je bilo: čiji će biti Dubrovnik, hoće li ostati hrvatski ili će postati srpski? Za jedino pravo razriješenje – oslobođeni hrvatski Dubrovnik - krupnu povijesnu misiju odigrao je upravo maršal Tito svojom vojničkom i političkom lucidnošću i upornošću u ostvarivanju zamišljenog oslobođenja Dubrovnika. Tako su borci NOV i POJ zapravo pomrsili planove o velikoj Srbiji i oslobodili hrvatski Dubrovnik. Promatrajući realno razvoj događaja, može se zaključiti - da ga nisu pravovremeno oslobodili Titovi partizani, Dubrovnik bi za Hrvatsku bio izgubljen.

Tvrdnju – da nije bilo Titovih partizana koji su ga pravovremeno oslobodili, Dubrovnik bi za Hrvatsku bio izgubljen – temeljimo i dokazujemo slijedećim tijekom povijesnih događanja.

Nakana četnika Draže Mihailovića da se s jedinicama zapadnih saveznika povežu na području Dubrovnika aktualizirana je u proljeće i ljeto 1944. godine kada je četnički major Vojislav Lukačević, kao izaslanik Draže Mihailovića, bio u Londonu 20 ožujka 1944. godine na vjenčanju kralja Petra II. Karađorđevića s princezom Aleksandrom, kćerkom grčkog kralja Aleksandra. Na svadbi je Lukačević nosio uniformu kraljeva ađutanta u činu majora, a došao je u London preko Kaira u pratnji britanskog pukovnika Baileya, koji se bio u štabu Draže Mihailovića. Lukačević je u Londonu dobio upute da se vrati u Hercegovinu i povede akciju za “oslobođenje” Dubrovnika. Kad se vratio u štab Draže Mihailovića počeo je okretati leđa Draži i s potpukovnikom Bačevićem (sve ratni zločinci zbog krvavih zločina nad Hrvatima i antifašistima u Hercegovini) sačinio plan za “oslobođenje”, a zapravo osvajanje Dubrovnika. Njima se pridružio i major Ostojić, zapovjednik četničkog korpusa u Sandžaku.

Po uputama iz Londona, oni su pokrenuli četnike iz Srbije, Sandžaka, Bosne i Hercegovine prema Trebinju i Dubrovniku. Akcija je započela početkom rujna 1944. godine, a ukupno je prema Dubrovniku krenulo oko 4.500 četnika. Poslije sastanaka u Rudom i u Kalinoviku, Lukačević je s četnicima krenuo u Nevesinjsko polje, potom u pravcu Stoca i Ljubinja, a onda prema Trebinju i bliže Dubrovniku. Iz Londona je dobio informaciju “o predstojećem iskrcavanju britanskih i američkih trupa u rejonu Dubrovnika”, a kružile su i informacije o iskrcavanju “jugoslavenske vojske izvan otadžbine, pod zapovjedništvom generala Petra Živkovića, na području Boke kotorske”. Lukačević usmjerava svoju akciju prema južnoj Hercegovini i morskoj obali na sektor Trebinje - Cavtat – Dubrovnik i sa svojim postrojbama 22. i 23. rujna 1944. godine napada postrojbe 369. njemačke legionarske divizije na željezničkim postajama Poljice, Diklići, Jasenica, Hum, Uskoplje. Lukačević je tvrdio da je “zarobio 350 Nijemaca, jedan tenk i jednu bateriju”, dok bojnik Zvonimir Šporčić, zapovjednik Župskog oružništva u Dubrovniku, 27. rujna 1944. godine piše “da su imali samo jednog mrtvog i tri ranjena”. Ovo je bila jedina borba četničkih postrojbi protiv Nijemaca u 1944. godini. Nijemci su tada odbacili četnike prema Trebinju, a poraženi Lukačević zatražio je pomoć od partizana. Tito je odbio četničke zahtjeve, a štab 29. hercegovačke NOU divizije je Lukačeviću odgovorio: “s izdajnicima nećemo pregovarati”. Lukačevićeve četničke postrojbe pobjegle su zatim preko Popova polja gdje su poraženi od 2. dalmatinske PNOU brigade. 

Tek kada su NOV i POJ oslobodili Dubrovnik, Tito je odobrio iskrcavanje dijela britanskog 211. topničkog diviziona i komandosa iz Floyd force. Britanske su snage stigle do Bileće, gdje im se Lukačević predao, ali su ga morali predati partizanima. Suđeno mu je za ratne zločine i pogubljen je u Beogradu u kolovozu 1945. godine. Tako je završena kombinatorika četnika Draže Mihailovića i britanskih snaga oko Dubrovnika. Najteži udarac Lukačevićevim četnicima zadao je 2. i 5. bataljon 2. dalmatinske PNOU brigade, pod zapovjedništvom načelnika štaba brigade majora Bruna Vuletića (rodom iz okolice Sinja), kod sela Poljica u Popovom polju. Borba se vodila 4. i 5. rujna 1944. godine, četnici su bili brzo razbijeni pa su u panici jurnuli preko mosta na Trebišnjici prema Ljubinju. Kako je među njima bilo dosta civila – žena, staraca i djece – Vuletić je zapovijedio obustavu napada i pustio civile da krenu prema Ljubinju, ali se niti jedna četnička postrojba nije izvukla preko rijeke Trebišnjice. Ovim su četnici Draže Mihailovića doživjeli potpuni poraz, U borbi su poražene i njihove nakane da Dubrovnik priključe velikoj Srbiji. Ostaci četnika su se razbježali, neki su krenuli prema Kalinoviku i istočnoj Bosni gdje su potpuno potučeni od postrojbi 29. hercegovačke NOU divizije.

Tako je na cijelom dubrovačkom području nestalo četnika. Oni su tu inače legalno bili prisitni od 1941. godine dovedeni od Talijana uz suglasnost vlasti NDH. Dubrovnik je odahnuo, nema više četnika po dubrovačkim ulicama, ni četničke slave i pjesme po dubrovačkim hotelima i gostionicama. Nestala je i Dubrovačka četnička četa, kao i Dubrovački četnički korpus. Sve su ih porazili i u panični bijeg natjerali dalmatinski i hercegovački partizani. Englezi su se, također, povukli iz Dubrovnika, istina, spašavajući pod svojim okriljem neke od četničkih ratnih zločinaca. (o tome više riječi u drugom tomu ove edicije)

ČETIRI BITNA MOMENTA

Ovaj, potpuni poraz četnika, a time i četništva u Dubrovniku, Cavtatu i okolici, imao velike povijesne domete, presudne za noviju povijest Dubrovnika, njegovog okružja i Hrvatske. U prilog tome su četiri bitna momenta:

1. Za daljnji tijek NOR-a – poraz četnika i četništva u Dubrovniku – bili su presudan faktor za Titovu Jugoslaviju, posebno pak za Hrvatsku, jer su se baš tu, u Dubrovniku, imale spojiti najreakcionarnije snage zapada u kolaboraciji s izdajnicima i pomagačima okupatora – četnicima Draže Mihailovića, predvođenim dinastijom Karađorđevića iz Londona. Oni su činili sve da osujete narodnooslobodilački rat u Jugoslaviji i ostvarenje njegovih vojnih i političkih ciljeva. 

2. Titovi partizani su oslobođenjem Dubrovnika potpuno zgazili ideju Garašanina (koju je pola stoljeća kasnije pokušao oživotvoriti i Milošević) o velikoj Srbiji i da Dubrovnik kao srpski pripada velikoj Srbiji. Zasluga je Titovih partizana, ne samo u tome što su već tada Garašaninove ideje bačene na smetlište povijesti, nego su slobodu donijeli baš hrvatskom Dubrovniku i njegovoj okolici, prvo u sastavu Narodne, a poslje Socijalističke Republike Hrvatske u okviru federativne Jugoslavije. 

Kada su u nedavnoj prošlosti, početkom posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća i tisućljeća, ponovno oživjeli fašističko-četnički, Miloševićevi velikosrpski apetiti prema Dubrovniku i okolici, u okviru obrane Dubrovnika, suvremene i suverene Republike Hrvatske, upravo na temeljima odlučujućeg obračuna partizana s četnima, odlučno su te velikosrpske apetite porazili hrvatski branitelji u Domovinskom ratu 1991. – 1995. godine. Tako je čin koji se dogodio oslobođenjem Dubrovnika 18. listopada 1944. godine spojen u cjelinu antifašističke borbe s činom koji se zbivao 1991. godine kada su neke nove četničke horde krenule u ponovni osvajački pohod na Dubrovnik. S istim ciljem, kao i četnici Draže Mihailovića tijekom drugog svjetskog rata, ovoga puta su na djelu bili njihovi nasljednici, četnici iz Srbije i Crne Gore u agresiji na Dubrovnik i okolicu 1991. i kasnije do 1995. godine.

3. Zdravom je razumu nemoguće shvatiti da je1941. godine vlada NDH Ante Pavelića dala suglasnost i odobrila da u Dubrovniku i na čitavom okolnom području legalno borave i djeluju četnici Draže Mihailovića, oni isti zlikovci koji su klali i ubijali hrvatski narod u cijelom razbodlju drugog svjetskog rata. Istina, to je, prije svega, bilo pod “sponzorstvom” talijanskih i njemačkih okupatora, jer su oni podržavali svakoga tko je bio na njihovoj zločinačkoj okupatorskoj strani, a protiv Titovih partizana i NOP-a. Ipak, za takvo stanje povijesnu odgovornost svakako snosi ustaška vlast NDH. Taj zločinački čin protiv hrvatskog dubrovačkog puka ne može se pravdati izgovorima da ustaške vlasti nisu znale kako svo vrijeme okupacije Dubrovnik dobrim dijelom drže četnici Draže Mihailovića. Da su ustaške vlasti sve to dobro znale potvrđuju izvještaji dva ustaška špijuna, koji su u to vrijeme ilegalno radili u Dubrovniku i skoro svakog dana javljali UNS-i (Ustaškoj nadzornoj službi) u Zagreb o “neshvatljivom stanju u gradu, gdje harače četnički krvoloci, slobodno dolaze četnički vojvode Trifunović, Jevđević i drugi, tu sastanče i mjesecima borave u dubrovačkim hotelima”. Ustaški su špijuni javili UNS-i u Zagreb i to “da se pročetnički orjentirani dubrovački gradonačelnik dr. Ivo Karlović, koji je prije Drugog svjetskog rata radio u Ministarstvu unutarnjih dela Kraljevine Jugoslavije i nosio srpske i četničke oznake na svom automobilu, slobodno kretao po četničkoj teritoriji u Hercegovini i Crnoj Gori”. Sve su, dakle, znale ustaške vlasti u Zagrebu ali nisu ništa poduzeli da se iz Dubrovnika istjeraju “krvnici hrvatskog naroda” – četnici Draže Mihailovića i da se uhiti i kazni gradonačelnik Dubrovnika dr. Ivo Karlović. Njega su uhitili tek partizani, među prvima je suđen i, kao dokazani ratni zločinac, pogubljen na Daksi u listopadu 1944. godine (o tome više u drugom tomu ove edicije). Ni druge institucije, ni osobe na vlasti u Dubrovniku, od 1941. – 18. listopada 1944. godine nisu na bilo koji način ustale protiv četnika u Dubrovniku. Naprotiv, neki su i surađivali s četnicima i pored toga što su dobro znali koliko je Dubrovčana i drugih Hrvata stradalo od četnika Draže Mihailovića. Na pitanje - zašto to tako bilo? – odgovor je jednostavan - po izdajstvu svoga naroda, ciljevima, zvjerstvima i zločinima, vlasti ustaške NDH i ustaše mogle su zapravo četnicima dati ruku i pored toga što su zbog međusobne bolesne etničke mržnje bili zakleti smrtni neprijatelji. Tu su nepremostivu etničku mržnju naizgled, eto, prevladali u slučaju Dubrovnika jer se višim pokazao interes i zajednički cilj borbe protiv narodnooslobodilačke vojske Titovih paritazna i izdajničko služenje okupatorima.

4. Nije slučajno da se u doba Miloševićeve vladavine i poslije, naročito kroz sredstva informiranja u Srbiji, na sav glas isticalo kako je “Dubrovnik uvijek bio srpski, a 1991. godine pokrenut je ratni pohod na dubrovačko područje jer su u drugom svjetskom ratu u Dubrovniku bili četnici i držali taj grad koji je pripadao Draži Mihailoviću, makar su četnicima u gradu boravile i ustaše i domobrani, a s njima – četnicima – je surađivala i cjelokupna ustaška vlast Dubrovnika”.

Poznata je ta suradnja vojske i vlasti NDH s četnicima Draže Mihailovića. Bili su pod istim gospodarom – talijanskim i njemačkim okupatorom. Zna se da je Ante Pavelić na kraju rata odobrio srpskim, bosanskim, hercegovačkim i crnogorskim četnicima da mogu slobodno prolaziti kroz teritorij NDH u bijegu prema Austriji i Italiji kuda su odstupali i kninski četnici ratnog zločinca popa Đujića. Međutim, pravi je izuzetak to što se događalo u Dubrovniku da vojska i vlast NDH godinama zajedno borave, surađuju, vesele se mukama i ubijanju antifašista u jednom hrvatskom gradu. U svojim pisanijama o srpskom svojatanju Dubrovnika, u tome su, uz ostalo, uporišta nalazila beogradska sredstva informiranja, od sredine osamdesetih prošlog stoljeća pa sve do današnjih dana. “Dubrovnik je srpski, mi smo ga držali u drugom svjetskom ratu” – pisali su početkom devedesetih prošlog stoljeća i srpski povjesničari i akademici u publikaciji koju je godinama izdavala Srpska akademija nauka i umentosti – SANU. Ništa se bitnog nije promijenilo ni nakon odlaska Slobodana Miloševića u Den Haag. Možda će se neko zapitati je li to moguće. 

Međutim, povijesna je istina da su ustaše u vrijeme Drugog svjetskog rata u Dubrovniku i okolici imale svoga najvećeg saveznika i suradnika upravo u četnicima Draže Mihailovića i to u tolikom obimu kolaboracije kakva se ne može sresti nigdje drugdje. Za povijest Dubrovnika i hrvatsku povijest te se činjenice ne mogu i ne smiju zaobići. Koliko god nekima te istine bile neugodne i bolne, narodu treba reći da su vlasti NDH, Pavelić i njegove ustaše za vrijeme Drugog svjetskog rata zapravo dali Dubrovnik četnicima Draže Mihailovića, a da su ih i jedne i druge, i okupatore zajedno s njima, do nogu porazili Titovi partizani, otjerali ih i ostvarili slobodu u hrvatskom Dubrovniku.

S POVIJESNE DISTANCE

Borbe za konačno oslobođenje Dubrovnika počele su na osnovu Titove zapovijedi od 8. listopada 1944. godine. 1) Operacijom je zapovijedao štab 29. hercegovačke divizije (10., 11., 12. i 13. brigada), a podčinjene su joj snage 2. dalmatinske proleterske brigade, iz sastava Primorske operativne grupe 2. crnogorskog korpusa, te Dubrovački partizanski odred i Konavoski partizanski odred, iz Grupe južnodalmatinskih otočkih odreda 8. dalmatinskog korpusa. Na Mljetu se nalazio V. pomorsko-obalni sektor, a zapadno od Osojnika jedinice Komande mjesta Dubrovnik i političko rukovodstvo Dubrovnika i dubrovačkog okružja. Ukupno su pertizanske snage brojile oko 5.000 boraca i zapovjednog kadra.

Štab 29. hercegovačke divizije sačinio je operativni plan oslobođenja Dubrovnika u kojem je izraženo težište djelovanja od Trebinja, preko Ivanice i Brgata na Dubrovnik, točno na pravcu gdje su se nalazile glavne njemačke snage iz 369. puka 369. legionarske divizije. Na ovakav plan operacije oslobođenja Dubrovnika s respektirajuće povijesne distance mogu se dati dva prigovora.

1. Nema operativnog opravdanja da se udarom od Trebinja napadnu glavne njemačke snage i svakako je trebalo izbjeći načelo “udarom čelo na čelo”, tim više jer su bile mnogo bolje mogućnosti udara na bokove njemačko-ustaške grupacije Dubrovnika. Jedna jača grupacija imala se koncentrirati zapadno od Dubrovnika, prema Slanom i Zatonu, a druga istočno od Dubrovnika, od Konavala i Cavtata i odmah, izvan utvrđenih položaja, neprijateljske snage staviti u okruženje i tučenje. Da se tako postupilo Nijemci i ustaše se ne bi imali kuda povući, a preko mora su im bili mali izgledi jer je na Mljetu bila flota ratnih brodova V. POS-a, a u blizini su bili i saveznički ratni brodovi. Konačno, izvlačenje Nijemaca preko mora nije niti bilo ostvarivo jer su već bili slobodni Mljet, Lastovo i Pelješac a prometnicu kod Stona, Neuma i Vukovog klanca držale su i kontrolirale 1. i 11. dalmatinska brigada 26. divizije. Znači, Nijemce bi se tuklo u pokretu na dosta dugačkom putu od Dubrovnika prema Stonu. Izvlačenje na sjever nije dolazilo u obzir, jer je oko Trebinja bio slobodan teritorij, a svako uvlačenje u planinske masive sjeverno od Dubrovnika također, za njemačko zapovjedništvo, iz istih razloga nije dolazilo u obzir. No, operacija oslobođenja Dubrovnika i okolice izvedena je kako je planirano pa je tako je, iz nama nepoznatih razloga, prokockana jedna izrazito pogodna operativna šansa da se okupatorsko-izdajnička vojska u potpunosti dotuče.

2. Nadalje, stiče se dojam da je štab 29. hercegovačke divizije, ponajviše iz političkih razloga, vezanih uz budućnot Dubrovnika, poslao svoje glavne snage od Trebinja na Ivanicu, Brgat i Dubrovnik. Postoji podatak da štab 29 hercegovačke divizije nije obavijestio dalmatinske postrojbe, koje su se po Titovoj zapovijedi imale uključiti, o planu i namjerama za oslobođenje Dubrovnika. 2) Svakkao da su u pitanju bili neki drugi motivi, jer su operativni uvjeti obavezno zahtijevali primjenu bočnih udara s glavninom snaga, a na čelu staviti samo snage za vezivanje protivničke grupacije utvrđene na Drijenu, Ivanici i Brgatu.

Odnos snaga – 5.000 partizana, a 4.500 njemačko-ustaških vojnika, pružao je mogućnosti za bolji manevar i postizanje odlučujućeg poraza njemačko-ustaške grupacije. U svakom slučaju, težište manevra snaga 29. divizije trebao je biti zapadno od Dubrovnika, na sektoru Slano – Zaton gdje se nalazio 2. i 5. bataljon 2. dalmatinske brigade i Dubrovački partizanski odred, jer se, realno promatrajući, baš tamo moralo očekivati izvlačenje njemačko-ustaških snaga iz Dubrovnika. To jest, Nijemci i ustaše morali bi tada napustiti Ivanicu i Brgat i ranije krenuti prema Zatonu, Slanom, Stonu i Metkoviću, jer su, čim su partizani zauzeli Hvar, Brač, Šoltu, Korčulu i Pelješac, imali zapovijed da se ne brane krajnje uporno i da napuste jadransku obalu i otoke. Međutim, zapadno od Dubrovnika nalazila se manja grupacija 2. dalmatinske i Dubrovački partizanski odred, a oni nisu mogli zaustaviti Nijemce u povlačenju iz Dubrovnika. Za osvrt je i angažiranje 13. hercegovačke brigade, ojačane jednim bataljonom 12. hercegovačke brigade, duž Popova polja prema Metkoviću To je pravac koji nije tražio toliko snaga 29. hercegovačke divizije kada su se kod Neuma već bile iskrcale 1. i 11. dalmatinska brigada 26. dalmatinske divizije i krenule prema Stonu, Oštrikovcu i Vukovom klancu. Postigao bi se daleko veći učinak da su objedinjene snage 2. dalmatinske i 13. hercegovačke brigade i da su se svom silinom obrušile na prometnicu Dubrovnik – Zaton – Slano. Tada bi se teško koja njemačko-ustaška postrojba uspjela probiti iz Dubrovnika.

MOGLO JE I RANIJE

Istočno od Dubrovnika, u Konavlima, se našla glavnina 2. dalmatinske brigade (1., 3. i 4. bataljon) i Konavoski partizanski odred. Oni su također bili preslabi da brže oslobode Konavle, Cavtat i Župu dubrovačku pa preko Dupca, s istočne strane, uđu u Dubrovnik. U povoljijoj situaciji, oni bi, uz brže ostvarenje postignutog, ugrozili i pozadinu njemačke vojske utvrđenu na Drijenu, Ivanici i Brgatu.
Zbog svega toga, a i drugih razloga, može se reći da su partizanske jedinice bile nepripremljene za vođenje frontalne borbe, koju su nametnuli Nijemci, pa je dubrovačka operacija predugo trajala i nije postigla uništenje dubrovačke njemačko-ustaške grupacije. Oko Ivanice i Brgata vodila se borba od 16. do zaključno 18. listopada, potrošilo se dosta vremena i trpilo borbene gubitke. Nijemci su znali da će 29. hercegovačka divizija s glavninom snaga krenuti od Trebinja preko Ivanice na Dubrovnik, pa su položaje jako utvrdili i branili brojnim topništvom. Isto se dogodilo i glavnini 2. dalmatinske brigade koja je Konavle oslobodila 15. listopada, a Cavtat dva dana kasnije – 17. listopada, dok je Dubac zauzet tek 18. listopada. Istina, ova je dalmatinska grupacija prva ušla u Dubrovnik 18. listopada, ali se to realno moglo dogoditi znatno ranije da su bili bolje organizirani i taktički vođeni pa samim tim i jači.

Osvrt na djelovanje zapadne grupacije – 2. i 5. bataljona 2. dalmatinkse brigade i Dubrovački partizanski odred – upućuje da su i oni bili preslabi za zadatak koji su dobili. Utrošili su dosta vremena dok su oslobodili Orahov Do (tri su dana trajale borbe za ovo mjesto), a tek 17. listopada izbili su na cestu Dubrovnik – Zaton – Slano, kada se glavnina njemačko-ustaških snaga već izvlačila iz Dubrovnika. Nema podataka zašto je Nijemcima uspjelo da iz Dubrovnika morem izvuku 1.300 vojnika u Slano. Bilo je mogućnosti da se njemački brodovi, kada su prolazili od Zatona prema Slanom, napadnu i potope jer su se u blizini nalazile flote naoružanih brodova V. POS-a, a moglo je djelovati i naše obalnog topništvo!?

Po oslobođenju Dubrovnika, 18. listopada 1944. godine, postrojbe 10. i 12. brigade 29. hercegovačke divizije nisu krenule u gonjenje odstupajuće njemačko-ustaške dubrovačke grupacije, nego su se zadržali u Dubrovniku. To je ponajmanje bilo iz vojnih potreba, a zasigurno više iz političkih nakana. Tek je 20. listopada štab 29. hercegovačke divizije zapovijedio svojoj 12. brigadi da krene u gonjenje bježećeg neprijatelja. No, to je onda već bilo kasno i nedjelotvorno. Tek poslije bitke na Vukovom klancu, 23. listopada 1944. godine, spojile se u djelovanju 12. hercegovačka brigada s 1. i 11. dalmatinskom brigadom 26. divizije. Bitka za Vukov klanac i poraz koji je tu imala njemačka 369. divizija, prema svim povijesnim dokumentima, djelo je 1. i 11. dalmatinske brigade. Pojava 13. hercegovačke brigade u Popovom polju, imala je, istina, tek manjeg odraza na ishod bitke kod Vukovog klanca.

bog svega iznijetog, i pored povoljne operativne situacije i stanja na dubrovačkom frontu, njemačko-ustaška dubrovačka grupacija nije uništena. Glavnina se izvukla i kasnije pojavila kod Mostara i Širokog Brijega gdje se sukobila s divizijama 8. dalmatinskog korpusa početkom veljače 1945. godine. Naime, u borbama za Dubrovnik ubijeno je i zarobljeno 350 neprijateljskih vojnika, od čega je samo 2 dalmatinska brigada zarobila 280 domobrana. Nema podatakla o gubicima 29. hercegovačke divizije, spominje se samo da je 10. i 12. hercegovačka brigada imala u borbama za Drijen, Ivanivu i Brgat 66 poginulih i ranjenih. Taj se podatak mora uzeti s oprezom jer su gubici morali biti veći obzirom na žestinu borbi koje je ta brigada vodila. 3) 

Ovim se očito da je dubrovačka napadna operacija narodnooslobodilačke vojske i partizanskih ordeda, uz vojni, imala i dosta političkog sadržaja, za razliku od drugih operacija koje su tada vodile dalmatinske divizije 8 korpusa u ofenzivi za oslobođenje Dalmacije.
Po zapovijedi Vrhovnog štaba NOV i POJ, Dubrovnik je po oslobođenju stavljen pod operativnu nadležnost 8. dalmatinskog korpusa. Crnogorski 2. korpus upućen je prema Boki kotorskoj i Mostaru, ali istočno od rijeke Neretve. Promatrajući ih prema njihovoj pripadnosti dalmatinskim, hercegovačkim ili crnogorskim divizijama i korpusima NOVJ, šarolikost jedinica koje su u operaciji oslobodjenja stigle u Dubrovnik, postepeno se smanjivala jer je većina počela je napuštati grad. Dubrovnikje u operativnim pogledu bio u nadležnosti 8. dalmatinskog korpusa, ali je, kao i ranije, grad i njegovo okružje i dalje bilo pod rukovodstvom NOP-a Dalmacije, a došli su Okružni NOO, Okružni komitet KPH i SKOJ-a te druge antifašističke organizacije. Štab 8 korpusa za novog zapovjednika grada postavio je početkom prosinca 1944 godine majora Bogdana Pecotića. U Dubrovniku je bio štab V. POS-a, kao i komanda Dubrovačkog vojnog područja sa sudbenim organima i sa zadatkom kažnjavanja počinitelja zločina koji su zarobljeni ili su na druge načine uhićeni i suđeni. (o tome više riječi u drugom tomu ove edicije.)

Na kraju se postavlja pitanje zašto štab 29. hercegovačke divizije, u čijoj je zapovijednoj domeni bilo oslobođenje Dubrovnika, nije tijekom višednevnih borbi za oslobođenje grada ni u čemu planski i usmjereno (kako se vidi iz dostupne pisane dokumentacije) angažirao i koristio za djelovanje one pripadnike vojnih snaga neprijatelja – domobrane, oružnike, rizničare i njemačke časnike koji su se tada htjeli okrenuti, da i iz pozadine njemačko-ustaškog fronta povedu borbu protiv svojih. U povijesnoj dokumentaciji nema odgovora na to pitanje. Poznato da su za NOP u Dubrovniku radili pukovnik vojske NDH Stjepan Zuecha i još neki. Istina, neki su od njih bili angažirani u zaštiti grada od planiranog njemačkog rušenja, ali nije bilo organiziranog oružanog otpora iz grada.