'NAJTEŽE MI JE KAD SE SJETIM TIH MLADIĆA...' Ovo su ratne ispovijesti Dubrovčana koje lede krv u žilama

Autor: Ivona Butjer
Dubrovački dnevnik u povodu 1. listopada i 6. prosinca koji obilježavaju početak napada odnosno najžešći napad na jug Hrvatske, premda se mnogi slažu kako su najžešći napadi na Dubrovnik zabilježeni tijekom studenog, godinama donosi ispovijesti ljudi koji su prošli težak ratni put i koji su zaslužni što Dubrovnik ipak nije pao. Podsjećamo na neke od njih. 

Tadašnji ravnatelj Medicinskog centra Dubrovnik dr. Zoran Cikatić otkrio je kako je bilo raditi odgovoran posao u neljudskim uvjetima. Iako sigurna, bolnica je postala mjesto tuge i smrti zbog mladih ljudi koji su gubili živote. 

Bolnica na Medarevu je bila poprilično sigurna, no zbog toga je 'stara bolnica' bila gađana sa svih strana. Iako se početkom rata u bolnici na Medarevu nalazio samo dio odjela, ostali odjeli iz 'stare bolnice' su već na samom početku listopada, nakon što je započeo napad na Dubrovnik, prebačeni u novu bolnicu. Impresivno je što se cijela priča odigrala u manje od 24 sata!

Ipak, kobni 6. prosinca zapamćen je kao jedan od najžešćih napada na Dubrovnik od strane JNA, a bolnica je postala mjesto tuge, boli i smrti. Kako tvrdi dr. Cikatić, bilo je poprilično mučno.

'Toga dana je bilo najviše ranjenika. 61 osoba je ranjena, 20 ih je poginulo, a mi smo imali pet kirurga i tri ortopeda. Stres je sastavni dio liječničkog posla i mi se susrećemo sa smrću, bolestima, teškim ozljedama, to je takav posao. Međutim, u ratnom razdoblju to je još izraženije. Bilo je puno poginulih, ranjenih, bilo je puno tuge, boli... Najteže mi je kad se sjetim tih mladih momaka... Jako mučno je to sve izgledalo', emotivno je izjavio tadašnji ravnatelj Medicinskog centra.

Cijelu priču pročitajte OVDJE

Onako kako se ponekad i u najtmurnijem danu zna pojaviti tračak svjetlosti, tako je i u najgorem vremenu opsade Dubrovnika tijekom Domovinskog rata postojao tračak nade; žila kucavica koja je vrijedno radila i onda kad se sve činilo beznadežnim. Ta žila kucavica, koja je najaktivnije djelovala od rujna 1991. do svibnja 1992. godine zvala se Odred naoružanih brodova Dubrovnik.

Član Odreda Josip Koprivec prisjetio se ratnih dana i u razgovoru za Dubrovački dnevnik prepričao svoja sjećanja u kojima ima i sreće, i tuge, i boli, ali prije svega ponosa na jednu snažnu ekipu koja je imala i srca i hrabrosti održavati odsječeni Dubrovnik na životu.

„Tog 1. listopada 1991. godine brat me nazvao na telefon i pitao me – je li čuješ?. Pitao sam ga – što?. On je živio u Lapadu, a ja na Ilijinoj glavici. Sjeo sam na motor i pošao u Centar gdje smo se dogovorili kako ćemo izvući 'Svetoga Vlaha' i dovesti ga u Grad. Inače, 'Svetog Vlaha' smo držali skrivenog u šašu u ušću Omble. Aljoša i ja smo se uputili s autom i čekali smo 10-ak minuta da prestanu pucati. Potom smo izvukli 'Svetoga Vlaha' pa smo s njime pošli u Staru Mokošicu. Međutim, dok smo ga izvlačili, avion je preletio i bacio kazetne bombe. Gađali su nas u Staroj Mokošici, odakle smo pobjegli u Sustjepan i sakrili brod između dvije maune. Ne znam jesu li nas vidjeli ili ne, ali počeli su gađati sve bliže i vidjeli smo koja je ura. Brod smo vezali i pokupili stvari te pošli pješke u Gruž gdje smo prenoćili u crkvi sv. Križa. Ujutro, izvan zora, smo se vratili nazad i doveli brod koji je bio vezan ispred hotela Lapad,“ prisjeća se početka napada na Dubrovnik.

Cijelu priču pročitajte OVDJE

Kako bi trebao izgledati život jednog prosječnog 16-godišnjaka? Prije svega – sasvim bezbrižno. Druženja, zafrkancija s prijateljima, prve ljubavi, prvi izlasci. Jedan prosječan 16- godišnjak trebao bi proživljavati najljepše i najbezbrižnije razdoblje svog života, no nisu svi imali tu sreću.

Dubrovački dnevnik porazgovarao je s maloljetnim braniteljima Grada. Robert Anđušić, Riki Milun, Mihajlo Vuković i Dino Čanić sa samo 15 odnosno 16 godina su školske klupe zamijenili puškama, a toplinu doma borbenim položajima kako bi se borili protiv onih koji su ih iz tog mladenačkog sna prerano probudili; koji su preko noći iz dječaka bili prisiljeni postati muškarci i koji su prije nego što su uopće postali punoljetni, branili svoje obitelji, svoje prijatelje i svoj Dubrovnik.

„To je za mene jedan tragičan događaj iz zaleđa Dubrovnika. Tad sam već bio zapovjednik odjeljenja kad sam u Grad doveo prijatelja i suborca Pera Lučića koji mi je gotovo poginuo na rukama. To se dogodilo na jednom položaju gdje je on nastradao nesretnim slučajem, u pitanju je bila prostrjelna rana kroz stomak. Puno puta smo iz brda izvlačili ranjene i mrtve,“ prisjeća se Anđušić, a njihovu ispovijest pročitajte OVDJE

Konavljanin Miho Bokarica koji je za vrijeme Domovinskog rata bio član Centra za obavješćivanje Dubrovnik za Dubrovački dnevnik je iznio svoju ratnu priču.

Ako čujete izviđača s Pobrežja kako govori: "Gađaj aute samo s jedne strane, pusti drugu", ako daju poziciju lapadskog igrališta i kažu „Evo, sad ti ide, gađaj ga“, ako čujete uvečer, kad ponestane granata i kad predaju izvještaje svojima poviše i kažu: „Ostalo je sto granata“, a ovaj mu na to odgovari: „Rastegni da traje cijelu noć“, onda o čemu imate tu razmišljati? Imate luđake, ljude koji žele rat. U jednom momentu shvatite kako je to jedna pljačkaška horda koja je polupijana, puna nekakvih četnika, probisvijeta. Profesionalna vojska se drugačije ponašala jer oni su znali za Ženevske konvencije, a ove nije bilo briga za ništa. I onda preko tih sistema možete čuti njihovu komunikaciju. Onda možete čuti kako sin zove tatu koji vrši agresiju na dubrovačko područje da mu donese video ili radio iz Dubrovnika, da ima dobrih stvari za uzeti u Konavlima i da nešto donese doma. Kad imate taj mentalni sklop, ne raditi nego ukrasti, to je onda uistinu jadno. To je onda dno dna, jer na taj način ne bi smjelo funkcionirati nijedno društvo,' tvrdi Bokarica. 

Cijelu priču pročitajte OVDJE

Zanimljivo je i samo nevjerojatno, neupitno povjerenje koje su građani u to vrijeme imali prema Radio Dubrovniku. Svaka njihova informacija se uzimala kao relevantna te je postojala snažna spona između radija i slušatelja. Njihov ratni radio bio im je izvor informacija, svojevrstan putokaz te zvuk nade koji ih ni u jednom trenutku nije iznevjerio.

Jedan od novinara Radio Dubrovnika koji su stalno bili na prvoj liniji pomaganja i informiranja građana svakako je i Slobodan Nano Vlašić koji je s Dubrovačkim dnevnikom podijelio svoja ratna iskustva iz pespektive novinara, ali i svoje osobne, emotivne perspektive.

'Imali smo mi i gorih dana što se tiče napada, ali taj 1. listopada je bio najgori jer smo tada znali da je sve gotovo. Te sirene koje smo čuli ujutro i bombardiranja su uništile nadu. Počela je ta bolesna, smrtonosna igra,' izjavio je Vlašić. 

'Po nama su se ljudi ravnali što će uopće napraviti. Govorili smo kada će i gdje biti voda, humanitarna pomoć i slično. Tako je bilo i 6. prosinca 1991. godine kad je Radio Dubrovnik odigrao veliku ulogu u gašenju požara. U to je bio uključen i gradonačelnik Andro Vlahušić. Preko nas su pozvani ljudi da dođu gasiti požar. Kad su počeli pristizati naši sugrađani iz svih dijelova Grada i kad se skupilo i previše ljudi, što je moglo predstavljati i opasnost, obaviještavali smo ljude da ne dolaze. U svakom trenutku smo bili upravo to; vodili smo neku vrstu organizacije javnog života Grada. Kad bi ljudi izlazili iz skloništa, obično bi jedan od njih prvo izašao da ne bi svi trošili bateriju pa bi on ostalima govorio što se događa,' tvrdi Vlašić koji naglašava kako je ponosan na svoje kolege i sebe samoga što je sav taj posao koji je znatno otežan u ratno vrijeme izvršen izrazito profesionalno.

Priču o ratnom Radio Dubrovniku pročitajte OVDJE

„Životinje su tada bile vrlo popularne pa smo imali Tigrove, Pume, Kune, a mi smo bili Pande. Zašto Pande? Jer sam tražio određenu simboliku. Pande su posebne i rijetke, to su medvjedi koji žive samo u Kini. Takvi smo bili i mi,“ riječi su dr. Vicka Mihaljevića, pukovnika Hrvatske vojske i načelnika Saniteta Zapovjedništva obrane Dubrovnika koje je kazao u svojoj ratnoj ispovijesti za Dubrovački dnevnik. 

Ratna dubrovačka bolnica odradila je ogroman posao po pitanju pomaganja ranjenicima, no Sanitet ih je do bolnice dovozio i prevozio dalje, ako je bilo potrebe. Vrlo često, pod kišom granata i opasnom uvjetima. Ekipa Saniteta bila je na terenu, uz vojsku, a Mihaljević ih je raspoređivao, nagledao i opskrbljivao materijalima i vozilima. Prvo zapovjedništvo je bilo na području današnjeg Ureda za obranu, no lokaciju su zbog granata ubrzo promijenili, pa su se premjestili u prizemlje Mirovinskog osiguranja. Potom su se prebacili u hotel Zagreb, a nakon oslobađanja Mokošice u Kupare. Kako kaže Mihaljević, svo vrijeme su funkcionirali kao obitelj.

„Svo zlo se tog dana prema Dubrovniku pokušalo spustiti. Nema gdje nisu padale granate. Bio sam zadužen za vojsku i moja zadaća nije bila baviti se civilima. No, još od ranog jutra su zvonili telefoni od strane ljudi koji su tražili pomoć po Gradu. Svi telefoni su iz bolnice bili okrenuti prema Zapovjedništvu. 'Visi' nam Srđ u tom trenutku, Sustjepan se jedva drži, ako uđu u Grad, gotovi smo. U nekom trenutku sam samo ustao, uz mene i Zlatko Čerjan, a pridružio nam se i vozač zapovjednika Nojka Marinovića. Uzeli smo neko vozilo kako bismo se prebacili do bolnice. Kad smo došli gore, vidjeli smo kako su sva sanitetska vozila bila tamo. Kazali su – doktore, nismo krivi, rečeno nam je da ne izlazimo vani dok padaju granate. Uzeo sam ključeve od auta, ja sam sjeo u jedno, momak u drugo vozilo i tog jutra smo dobrim dijelom išli po Gradu i kupili ranjene i poginule civile. Nije to bio naš posao, ali ljudi su molili za pomoć. Vapili su. Među poginulima je bio i Pavo Urban, našli smo ga ispod zvonika. Kad bismo doveli ranjenike u bolnicu, imam osjećaj kao da je cijela bolnica čekala. Nikome ne prebacujem, ali u to teško vrijeme smo radili i svoj i tuđi posao, nismo imali pomoć kakvu smo trebali imati, a danas se to ni blizu tako ne prikazuje,“ tvrdi Mihaljević.

Njegovu ispovijest pročitajte OVDJE

Popularni Članci