'U bolnici nailazimo na situaciju koja se, u odnosu na stvarne okolnosti, mogla nazivati ružičastom. Ravnatelj bolnice Zoran Cikatić prikazat će nam strukturu koja je, čak i u onim okolnostima, i dalje bila nevjerojatno učinkovita. Svi odjeli, uključujući tri operacijske dvorane, bili su prebačeni u podrumski blok. Čini se da život bolnice nastavlja mirno teći,' dojmovi su koje je iznijela talijanska političarka Margherita Boniver u svojoj knjizi 'Dubrovnik, o cara' o ratnoj bolnici u Dubrovniku. Od tog razdoblja prošle su 24 godine, a Dubrovački dnevnik je u razgovoru s tadašnjim ravnateljem Medicinskog centra Dubrovnik dr. Zoranom Cikatićem otkrio nešto više o toj temi.

Naime, tadašnji Medicinski centar je uoči rata pokrivao sve zdravstvene djelatnosti koje se tiču bolnice, Doma zdravlja, hitne pomoći, stomatologije, laboratorija i slično, a sve to na području Općine Dubrovnik koja je tada obuhvaćala teritorij od granice s Crnom Gorom do granice s BiH odnosno od Vitaljine i Molunta pa sve do Trpnja, osim područja Orebića. Na tom području djelovalo je više od 1 200 djelatnika što, uz široko područje djelovanja, govori o obimu posla i odgovornosti. No, kako su uz te činjenice, ali i Domovinski rat u kojem je stradao i Dubrovnik, prilike u bolnici bile ružičaste s obzirom na ostale okolnosti u Gradu, kako je iznijela Boniver?

Kad se zatvore vrata, ne čuju se granate

'Tko god se našao na Stradunu za vrijeme bombardiranja i tko god je vidio razrušeni Grad, kao što je to vidjela i ona, znao je kako je u bolnici uistinu bilo mirno stanje što se tiče svega. U novom dijelu bolnice su se u početku nalazili odjeli ginekologija, rodilište, pedijatrija i dermatologija dok je drugi dio bolnice, tzv. Toranj, bio nedovršen. Kako sam i sam ginekolog, znao sam gdje se što nalazi, a bolnica je bila izgrađena po svim najvišim standardima one države, dakle s velikim atomskim skloništem, autonomnom vodom, električnom energijom, ventilacijama i u tom skloništu je bio dječji i porođajni odjel. To je bilo najsigurnije mjesto u Gradu. Kad bismo zatvorili vrata, granate se ne bi niti čule', prisjetio je dr. Cikatić koji tvrdi kako je u pozadini svega bila jako dobra organizacija.

Obzirom kako je bila riječ o novom objektu, on je tada imao tri kvalitetna agregata, od kojih su dva radila usklađeno tokom 24 sata pa je bolnica imala opskrbu električnom energijom tokom sva tri mjeseca dok su trajali napadi na Dubrovnik. Prema riječima dr. Cikatića, riječ je o agregatima koji su bili veliki poput brodskog motora zahvaljujući kojima su čak mogli i koristiti liftove!

Po pitanju vode, ogromnu ulogu su odigrali vatrogasci koji su noću punili spremnik vode koji se nalazio na brdu Petka. Kako tvrdi Cikatić, nije bilo previše vode, ali sasvim dovoljno za osnovne potrebe koje je imala bolnica.

Naravno, dobroj situaciji u ratnoj bolnici doprinijele su i pripreme koje su započele već u kolovozu '91. godine kad je Glavni sanitetski stožer RH na čelu s dr. Andrijom Hebrangom zapovjedio kako se sve zdravstvene ustanove u Hrvatskoj moraju pripremiti za eventualni rat uz naputke kako to i napraviti.

Svako jutro sastanak u 7:00 sati

'Ravnatelj Medicinskog centra Dubrovnik sam postao krajem srpnja 1991. godine, no biti ravnatelj me u krajnjoj liniji nije zanimalo. Ipak, pripremio sam službu što jest bila velika odgovornost, ali kada znate kako ćete to napraviti, onda ide puno lakše. Organizaciju sam vršio poput vojne hijerarhije. Dakle, tu postoji zapovjednik glavnog stožera, a to sam u ovom slučaju bio ja. Glavni stožer se sastojao od šefova službi i odjela. Kad okupite glavni stožer i date im zadatke, onda se oni moraju izvršiti. U tim, ratnim okolnostima to je za mene bilo poprilično lako jer nije bilo dileme. Držao sam se principa – ili ćete napraviti posao kako sam rekao ili nećete. Ako nećete, ne morate više dolaziti u bolnicu,' izjavio je.

Kako kaže, bilo je onih koji nisu htjeli. Jedan je djelatnik pobjegao, a dvoje ih nije došlo s puta, premda su, prema njegovim tvrdnjama, mogli doći obzirom kako su se svi specijalizanti vratili u Grad. Riječ je o troje liječnika i jednom tehničaru, no dr. Cikatić tvrdi kako je to zanemariv broj, posebno ukoliko se usporedi sa stanjem u Vukovaru gdje je zabilježen veći razlaz liječnika.

'Imali smo dovoljno ljudi, ali malo kirurga, a u ratu je najbitniji kirurg. Dakle, imali smo pet kirurga, a njih morate organizirati na način da pokrivaju sva tri ratna mjeseca tokom 24 sata,' izjavio je dr. Cikatić. Uz njega, kao ravnatelja Medicinskog centra, u glavnom stožeru su bili pomoćnik ravnatelja za medicinske poslove dr. Branko John, pomoćnica ravnatelja za administrativne poslove Marta Stamenić, šef ratne bolnice i svih kirurških službi prim. dr. sc. Stijepo Bogdanović i šef ostalih nekirurških službi dr. Nikša Sindik.

'Ta organizacija je jako dobro funkcionirala. Svako jutro je u 7:00 sati bio sastanak glavnog stožera, svih šefova službi i jedan kratki 'brifing' gdje smo se dogovorili što ćemo posebno raditi taj dan. Naglašavam posebno jer smo svakog dana generalno znali što ćemo raditi,' kaže dr. Cikatić.

Zadovoljan je bio i po pitanju zaliha lijekova, pribora za operacije, instrumenata i sanitetskog materijala jer su za ratno stanje one bile dostatne. Kako kaže, toga nije bilo previše, no napominje kako se rat nije vodio na području cijele Hrvatske. Veledrogerije su i dalje nabavljale robu, a stizala je i 'Slavija' kao i odred naoružanih brodova.

'Jednom ili dvaput se dogodio problem s krvnim derivatima i krvlju, no pomogli su nam Split, Rijeka, Zagreb tako da je i to u konačnici bilo riješeno. Kad bi došla 'Slavija', donijela bi i patate, plin, ali i naftu. Ne znam znate li, ali 'Slavija' je dolazila s punim rezervoarima nafte, a iz Gruža je išla skoro s praznim rezervoarima,' kazao je.

Važnu ulogu su odigrale i donacije, a posebno ona koju su prvom 'Slavijom' koja je prošla blokadu početkom listopada donijeli Liječnici bez granica. Sve što je donirano, bilo je nekorišteno, novo i sortirano u kartonskim kutijama po točno određenim šiframa tako da se točno znalo gdje se što nalazi. Bilo je tu lijekova, sanitetskog materijala, kirurških i traumatoloških instrumenata, potrepština, a od hrane je donirana sušena govedina, tunjevina i povrće u konzervama. Kako se prisjeća dr. Cikatić, jedan dio je raspoređen u hotelu Tirena gdje se nalazio dio bolesnika i ranjenika, drugi je pošao za Cavtat koji je bio okupiran godinu dana, a zalihe su bile dovoljne za gotovo svih 12 mjeseci okupacije, dok je treći dio bio raspoređen u bolnici. Od ostalih donacija, tvrdi dr. Cikatić, iskoristili bi od 10 do najviše 15 posto, a ostalo je bio 'škart'.

Preseljenje 'stare bolnice' u manje od 24 sata!

Bolnica na Medarevu je bila poprilično sigurna, no zbog toga je 'stara bolnica' bila gađana sa svih strana. Iako se početkom rata u bolnici na Medarevu nalazio samo dio odjela, ostali odjeli iz 'stare bolnice' su već na samom početku listopada, nakon što je započeo napad na Dubrovnik, prebačeni u novu bolnicu. Impresivno je što se cijela priča odigrala u manje od 24 sata!

'Već smo u samoj pripremi, prije nego što je do rata došlo, razmatrali opciju preseljenja. Stara bolnica je bila stalno granatirana, veliki broj ranjenika je dolazio i više nije bilo dovoljno prostora za njih u starom, skučenom hodniku u podrumu. Već 2. listopada smo kompletnu bolnicu, laboratorij, kuhinju, kompletnu rendgen dijagnostiku, kompletnu kirurgiju preselili na Medarevo, i to manje u 24 sata! Svi su radili i bili tamo po 24 sata dnevno; liječnici, medicinske sestre, administrativni i tehnički službenici, kuharice. Tamo smo bili sigurni,' kazao je dr. Cikatić.

Koliko je sama bolnica uistinu bila sigurna, najbolje govori podatak iz knjige 'Zdravstvo u Domovinskom ratu na širem dubrovačkom području, 1991. -1992., autora Stjepa Raguža, Marka Margaritonija, Srećka Ljubičića i suradnika, gdje stoji kako su zemljišne knjige Općine Dubrovnik u tajnosti prenesene i smještene u središte Tornja gdje su vrata bila zaključana lokotom i zavarena. Knjige su kamionetom Medicinskog centra osobno prevezli dr. Cikatić i direktor Zemljišnog ureda Pero Ljubić.

'6. prosinac bio je poprilično mučan'

Kobni 6. prosinca zapamćen je kao jedan od najžešćih napada na Dubrovnik od strane JNA, a bolnica je postala mjesto tuge, boli i smrti. Kako tvrdi dr. Cikatić, bilo je poprilično mučno.

'Toga dana je bilo najviše ranjenika. 61 osoba je ranjena, 20 ih je poginulo, a mi smo imali pet kirurga i tri ortopeda. Stres je sastavni dio liječničkog posla i mi se susrećemo sa smrću, bolestima, teškim ozljedama, to je takav posao. Međutim, u ratnom razdoblju to je još izraženije. Bilo je puno poginulih, ranjenih, bilo je puno tuge, boli... Najteže mi je kad se sjetim tih mladih momaka... Jako mučno je to sve izgledalo', emotivno je izjavio tadašnji ravnatelj Medicinskog centra.

Njegov radni dan se tokom ratnih mjeseci u Dubrovniku uglavnom svodio na 24-sati boravak u bolnici.

'Bio sam u bolnici cijeli dan, tamo sam radio, spavao ili nisam, ovisi kako kad... Otišao bih kod kuće kao i glavni kirurg, ortoped, traumatolog koji su također 10,15 dana bili po cijele dane u bolnici pa bi pošli vidjeti svoju obitelj, nakon čega bi se ponovno vratili. Nije se moglo drugačije, što zbog obima posla, što zbog rizika jer su granate stalno padale,' izjavio je.

Kako kaže, puno je vremena provodio s ministrima, i s onima s bijelim kacigama, i plavim, ali i s Crvenim križem.

'Ne sjećam se više ni koliko sam puta prošao tzv. Toranj, od prizemlja do vrha, kako bih pokazao svaku prostoriju i uvjerio ih kako u njima nema oružja. Samo sam ja znao kako sve to izgleda. Morao sam ih uvjeravati kako se gradsko smetlište nalazi iza bolnice. Grad je bio opkoljen, nismo imali gdje bacati smeće pa je smetlište bilo iza bolnice,' prepričava dr. Cikatić.

'Umalo smo iskopali grobnice'

Također se prisjetio i situacije tijekom studenog, tijekom još jednog žestokog napada na Grad, kad je u bolnici bio veći broj poginulih pa su došli i na ideju iskapanja grobnica pored bolnice.

'Stalno smo bili tu i vidjeli smo puno ranjenika, puno poginulih... Nekoliko dana tokom studenog bombardiranje je neprestano trajalo i bilo je više poginulih koje nismo mogli odvesti na Boninovo. Nije bilo frižidera pa smo ih nekoliko dana držali u jednom prozračnom prostoru, ai bilo je poprilično hladno. Stoga smo došli na ideju da iskopamo grobnice u blizini bolnice i pokopamo ih tamo što smo namjeravali napraviti. Međutim, bombardiranje je prestalo pa smo odvezli tijela na Boninovo,' kazao je.

Danas, nakon 24 godine, tvrdi kako svaki život ima ogromnu vrijednost i kako je cijena bila velika no kako svakako slobodu dugujemo upravo mladićima koji su dali život kako bi spasili svoje obitelji, prijatelje i sugrađane.

'Svaki ljudski život ima ogromnu vrijednost. Dubrovnik je imao tu sreću što, zahvaljujući toj mladosti koja je dala svoje živote, nisu ušli u Grad. Da se to dogodilo, vjerujem kako bi situacija bila gora nego u Vukovaru. Ti ljudi su obranili svoje majke, sestre, prijatelje i svih nas. Mi taj rat nismo tražili, ali izgleda da je tako moralo biti, ukoliko želite slobodnu Domovinu,' smatra dr. Cikatić.

Liječnici tuđe živote drže na dlanu

Nakon Domovinskog rata, dr. Cikatić se posvetio svom dugogodišnjem radu u Općoj bolnici Dubrovnik, nakon čega je otvorio svoju privatnu ordinaciju u Lapadu. U ordinaciji mu je lijepo raditi, no tvrdi i kako mu nedostaje rađaonica.

'Zadovoljan sam ovdje, inače ne bih tu bio tako dugo. S druge strane, dugo sam bio i u dubrovačkoj bolnici te mogu reći da mi rađaonica poprilično nedostaje. Svako novorođenče i svaki porođaj za mene je nešto prelijepo premda se i u njoj događaju traume i napetosti. Međutim, da biste vodili rađaonicu, morate biti neka vrsta mahera. Morate imati to nešto u sebi kako biste osjetili i dobro procijenili kako će teći porođaj kad prvi put pregledate ženu,' kazao je.

Njegovu ljubav prema poslu koji radi po svemu sudeći su prepoznale i same pacijentice pa se, prema njihovom izboru, i ove godine našao na listi najboljih hrvatskih liječnika.

'Recept je zapravo vrlo jednostavan, a glasi primum non nocere. To je osnovni princip liječništva, a znači 'u prvom redu, ne naškodi pacijentu'. Svaki liječnik bi trebao znati da, kad pacijent uđe u njegovu ordinaciju, on traži pomoć. Stoga ga treba prihvatiti kao posebnu jedinku i pružit mu maksimum svog znanja. Zato je važno stalno se usavršavati pomoću seminara, edukacija i biti u toku s najnovijim događanjima u medicini. S pacijentom je potrebno komunicirati, sve mu pojasniti običnim, jednostavnim jezikom i izbjegavati polumedicinsku terminologiju. Nažalost, moji kolege za takvo što nekada nemaju dovoljno vremena jer su preopterećeni. Zamislite jednog kirurga koji odradi dvije, tri operacije što je izuzetno stresna situacija i potom dođe u ordinaciju gdje ga čeka 20 ili 30 ljudi. Nažalost, nemaju dovoljno vremena,' kazao je dr. Cikatić.

Njegova misija se od ratnih dana pa sve do danas nije promijenila, a to je spašavanje ljudskih života. Kako kaže, odgovornost je ogromna. Kao da nečiji život držite na svom dlanu.

Ivona Butjer