OTKRIVAMO POZADINU VLASNIŠTVA VALAMARA Kako su Dubrovčani izgubili Babin kuk

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Zvonimir Pandza/PIXSELL
Valamar se danas u zemljišnim knjigama vodi kao vlasnik javnih površina na Babinom kuku uključujući park u kojem su generacije Dubrovčana odrastale igrajući stolni tenis i mini golf

Ne biste vjerovali, ali, prema podacima iz zemljišnih knjiga, tvrtka Valamar Riviera skupa sa svojim tvrtkama kćerima, poput primjerice Elafiti Babin kuk d.o.o., vlasnica je ogromnog djela Babin Kuka. Iako se još uvijek po sudovima vode brojni sporovi oko vlasništva parcela po Babinom kuku, kako s Gradom Dubrovnikom, tako i s privatnim tvrtkama i osobama, to ne mijenja činjenicu da je Valamar na papiru vlasnik gotovo cijelog poluotoka. Valamar tako u svom vlasništvu ima ogromno neizgrađeno područje u i oko ceste koja se penje prema tvrđavi na brdu Babinog kuka. Naravno i s druge strane glavne ceste, ogromne parcele uključujući parkinge, tenis terene i druge površine su u vlasništvu Valamara.

Najluđe od svega što i glavna cesta koja prolazi Babinim kukom, u biti ide kroz vlasništvo Valamara. Na papiru, cesta je još uvijek u društvenom vlasništvu (kao i sporedne ceste po Babinom kuku), ali kao nosilac prava vodi se Hotelsko-turistički centar Babin kuk, odnosno pravni prednik Valamara, a također i oko cesta se vode sudski sporovi, pa je teoretski moguće da i glavna prometna cesta na Babinom kuku, skupa sa sporednima, u budućnosti bude vlasništvo Valamara! I ne samo to, već i park na Babinom kuku, gdje su brojne generacije Dubrovčana odrastale igrajući stolni tenis i mini golf, također su u vlasništvu spomenute hotelske korporacije. Ostale zelene, neizgrađene zone – slične onoj koja ide do tvrđave - koje se u GUP-u vode kao zelene i rekreacijske zone su također u vlasništvu Valamara.

Kako je moguće da je privatna hotelska korporacija vlasnik javnih površina usred grada, i da, teoretski, ako želi, može, zabraniti dolazak Dubrovčanima u park gdje su generacije odrastale igrajući se i uživajući? Već vidimo na njihovom primjeru parkinga da su podignuli rampe, te da Dubrovčani više ne mogu bez naplate dolaziti igrati tenis, niti ostaviti vozilo kada idu na kupanje s obitelji.

Da bismo rasvijetlili kako su javne površine došle u privatno vlasništvo, moramo se vratiti u Jugoslaviju, na sami početak gradnje hotela po Babinom kuku. Ljude tog vremena nisu mučila pitanja vlasništva kao nas danas, jer je tada sve više-manje bilo društveno vlasništvo. Tako da u to vrijeme nije bilo previše problema oko davanja javnog zemljišta za gradnju hotelskog centra. Bilo to u vlasništvu Općine Dubrovnik ili neke firme, na kraju je isto – sve je to društveno vlasništvo.

Općina Dubrovnik potpisala je 1971. godine s tvrtkom Minčeta export-import, pravnim prednikom poduzeća Babin Kuk i Valamara, ugovor o davanju zemljišta na korištenje kako bi se izgradio turističko-hotelski kompleks s 5000 ležajeva. Kada se izgradnja završi, Minčeta export-import dužna je napraviti parcelizaciju zemljišta, a tamo gdje izgradi smještajne kapacitete, vlasništvo će upisati na svoje ime.

Međutim, članak 7. ugovora jako je važan za našu priču. Evo što piše u tom članku.

-Minčeta export-import obavezuje se izgraditi javne puteve i javne zelene površine prema Detaljnom urbanističkom planu i glavnom izvedbenom projektu Babin kuk. Nakon izgradnje obavezuje se isparcelizirati zemljište i posebno izdvojiti zemljište na kojemu su izgrađeni javni putevi i javne zelene površine od zemljišta na kojemu su izgrađeni hotelsko-turistički objekti i drugi prateći sadržaji. Namjenu ovih površina Minčeta ne može mijenjati, niti ih može otuđiti bez prethodne suglasnosti Općine Dubrovnik. Minčeta se nadalje obavezuje, da će ovo zemljište, koje će predstavljati javnu površinu i javne puteve prenijeti na Općinu Dubrovnik besplatno, kada to budu dozvolili odnosi između Minčete i kreditora izgradnje Babin kuk – stoji u ugovoru, koje su potpisali direktor Minčete Antun Roko Lujak i Ante Vetma iz Općine Dubrovnik.

Bez obzira što su u ugovoru Općina Dubrovnik i Minčeta lijepo i jasno regulirali i kazali da će izgrađene javne površine, poput parkova, rekreacijskih zona i slično, te javni putevi biti, kada se izgrade, besplatno vraćeni građanima Dubrovnika, to se na papiru nikada nije dogodilo.

Jasno je i zašto – tadašnjim rukovodiocima činilo se da sistem nikada neće pasti, pa što bi žurili s parcelizacijom i upisivanjem vlasništva, kada je sve to ionako u društvenom vlasništvu i svi građani Dubrovnika ga, bez problema, mogu koristiti bez obzira je li u zemljišnim knjigama piše da je vlasnik Općina Dubrovnik ili Minčeta.

Nisu ni slutili da će jednog dana doći rat i promjena sistema, te da će društveno vlasništvo u privatizaciji i tranziciji postajati privatno o čemu ćemo više pisati u sljedećem nastavku.

Ono što znamo činjenično je da, iako je u ugovoru između Općine Dubrovnik i tadašnje Minčete jasno stajalo da će sve javne površine poput parkova i slično, kao i sve ceste biti u vlasništvu Dubrovčana, danas to nije tako.

Valamar se u zemljišnim knjigama vodi kao vlasnik, a Grad Dubrovnik na sudu potražuje davno izgubljenu imovinu, koja je oduvijek bila javna i koja nikako nije trebala prijeći u ruke privatnika, iako se upravo to na kraju dogodilo.

Kako smo već rekli, o svemu tome više u sljedećim nastavcima.

Maro Marušić

Popularni Članci