Ako je predmet filozofije svijet i njegov smisao, onda bismo mogli reći da je predmet umjetnosti refleksija, odnosno estetsko promišljanje toga svijeta. Upravo je taj estetski doživljaj ono glavno kod stvaranja umjetničkog djela i njegovog poimanja, dok je umjetnik sebi svojstvena individua koji je sposoban da proizvede tako lijepo djelo kojemu će se ljudsko oko diviti i uživati u njegovoj ljepoti. Stoga sa sigurnošću možemo reći da je veza između filozofije i umjetnosti vrlo bliska; umjetnost oslobađa filozofiju kad je posrijedi svijet nadosjetilnog i obrnuto, filozofija oslobađa umjetnost od njezine zatvorenosti u oblasti osjetilnog. Prema francuskom filozofu Alainu Badiou, umjetničko djelo kao događaj, kao afirmativna pukotina u dijalektici tijela i njegova traga te kao pukotina između subjektovog dosega u tijelu i transcendentnog svijeta s onu stranu tijela, zapravo je u svojoj biti nedovršeni iskorak u formuli svijeta gdje dotada nemoguća forma (neforma) postaje moguća, prepoznatljiva i ostavlja svoj trag u tijelu umjetničkog djela. Sukladno tome, umjetničko djelo produkt je umjetnikova stvaralaštva koje se kao autohton i osobito kreativan proces ne može definirati samo ljudskim radom, već i svojom prospektivnom dimenzijom vremena i prostora obavijenim imaginacijom umjetnika koji je sve svoje misli, želje i htijenja kistom ovjekovječio na platnu. Neiscrpna imaginacija, posvemašnja maštovitost i filozofski diskurs upravo se može uočiti u novom ciklusu slika dubrovačkog umjetnika Fehima Vukotića.

Radovi predstavljeni na ovoj izložbi najjednostavnije bi se mogli okarakterizirati kao „čista radost slikanja“, što podupire i njegov inovativni, nepretenciozni naslov – Boje moga Grada. Ono što vidimo i jesu upravo šarene slike koloristički razigranih kompozicija utemeljene na igri dvaju elemenata – poteza i boje. Jer boja je „živa“ – ona emanira mnogobrojnim energijama, tonovima i valerima, dok svježina njegova gusta namaza naprosto fascinira! Motivi rodnoga mu Grada obavijeni žarećim toplinama boja u suprotstavljanju žive i „dišu“ u prizmi disperzivne figurativnosti i simbolske predmetnosti. Svi radovi snažno su nadahnuti kolorističkim ekspresionizmom, dok se u pogledu perspektive i kompozicije slikar poziva na neku vrstu reda okomica i dijagonala te zrakasto raspoređenih linija čime se stvara dojam iznenadne zaigranosti, ali i motivske vezanosti umjetnika uz njegov životni prostor. Prepuštajući se golom instinktu, umjetnik je realizirao priču o stanjima i raspoloženjima izraženima kroz vividni kolorit i brze, ali smirene poteze kista. Fehim izvrsno barata bojom, tonom i odnosima boja, nerijetko posežući za komplementarnim parovima crvene i plave, žute i ljubičaste te narančaste i modre, kako bi ih „utopio“, odnosno uspio uklopiti u nove kolorističke sklopove jednog nadasve modernog likovnog senzibiliteta.

Ekspresija je naglašena upravo tom kromatskom eksplozijom boja, ali i karakterističnim potezima stvarajući neku vrstu kaotičnog sklada čime te slike sadržavaju nešto inovativno i autentično, istovremeno dajući publici drukčiju perspektivu Grada koji je ujedno osnovni motiv i stimulans njegovog umjetničkog stvaralaštva. Motivi Vukotićevog slikarstva postojani su, jasni i stabilni. Sve što Dubrovnik ima počevši od Straduna, Orlandovog stupa, gradskih zidina, kule Minčete (koja je gotovo prisutna na svakoj slici), Zvonika pa sve do gradskog porta u kojem usidrene miruju koloristički „vesele“ barčice neodvojivi su dio umjetnikova života, vidno transponirani u drugi oblik gotovo nadrealističke stvarnosti Grada koji ostaje njegovom vječnom inspiracijom. Koloristička vedrina u simbiozi s precizno izvedenim geometrizmom uvlače nas u pozitivnu atmosferu prema životu i umjetnosti otkrivajući neraskidivi lanac: Grad – ljubav – život – duša. Stvarajući čvrsto oblikovane strukture izbalansiranog kolora novih, začudnih kompozicija, Vukotić je postigao vlastitu slobodu kreacije, ali i slobodu interpretacije od strane gledaoca iz čega se može iščitati latentna poruka da je jedna od bitnih karakteristika umjetnosti sloboda doživljaja svakog pojedinačnog djela.

Fehim Vukotić neosporno spada sjajnoj generaciji modernih dubrovačkih umjetnika koji se ovim izloženim radovima iskazao kao slikar koji osjeća duh Grada, njegove neponovljive ugođaje, kolorističku vedrinu koja kao da pjeva u dinamičnoj orkestraciji boja i neprocjenjiv osjećaj da svaka slika prenosi autorove (skrivene) poruke, čime je dokazao da je slikarstvo najbolji medij kojim se takve poruke odašilju. U tom je kontekstu, Vukotić pravi tragač: on želi istražiti svu plodnost i podatnost boje, dubinu i visinu prostora, njegove  arhitekture i ponekad proturječnu arhitektoniku volumena te sugestivnu ozvučenost prostora (što se i osjeća u pozadinski isprepletenim crvenim violinama) uz notu realnog i irealnog. Bitna odrednica Fehimovih radova je ustrajnost u motivima, inovativnost u tehnici i, u cjelini, unošenje obilja boja u svaki kutak Grada. Fehim Vukotić kreativnim nabojem i znatiželjom u odabranoj zbilji gradskog života iznalazi stalnu mogućnost obnavljanja čime i potvrđuje pripadnost krugu umjetnika inspiriranih atmosferom i bojom rodnoga Grada.

Andrea Batinić Ivanković, povjesničarka umjetnosti