Obitelj, rodbina, kolege i prijatelji okupili su se danas u Platu da bi još još jednom odali počast Matu Maškariću, Ivici Zvrku i Davoru Pozniaku koji su tragično preminuli uslijed požara koji je zahvatio Hidroelektranu. Misu je pred postrojenjem u Platu vodio don Bernardo Pleše koji je izrazio sućut obitelji.

- Nada i vjera umiru, ali ostaje ljubav. Vjerujem kako su naši pokojnici sad u ljubavi Božjoj i mi, združeni s tom ljubavlju, molimo za njih - kazao je don Pleše koji je blagoslovio spomen ploču dodavši kako će ona biti trajni spomen na živote koje su položili Maškarić, Zvrko i Pozniak.

Majka pokojnog Davora, Božena Pozniak, kazala je za Dubrovački dnevnik kako spomen ploča za nju predstavlja "svjetlo u jadnom crnilu".

- Obzirom na neljudski onos HEP-a, prvenstveno rukovoditelja, šefova i njihovih sluga, ovo je nekakav trag. S jedne strane imate radnika koji je doživio nesreću i suosjeća se s tragedijom, dok su s druge strane nadređeni koji nas igrnoriraju. Radnici svaki dan liježu i bude se s mislima da su oni mogli biti na mjestu stradalih. Ovaj spomenik su radili preko mjesec dana, postavljali stijenu, ploču i reflektore, a pored njih su svakodnevno prolazili rukovoditelji i nikad ih nisu pitali pitali što se tu događa već su ih ignorirali - kazala je Božena Pozniak dodavši kako je možda u početku, netom nakon tragedije, bilo opravdanja za nesnalaženje.

- Danas nema opravdanja. Oni nisu pokazali ni trunku humanosti, a ja 35 godina radim u Elektrani i puno sam toga vidjela i proživjela. Došla sam kao pripravnica, otac mi je tu radio pa i sin kasnije koji je bio treća generacija. Mi smo ovu firmu doživljavali kao svoji i davali maksimum od sebe tako da ne mogu vjerovati kako se ponaša rukovodstvo, a s druge strane, mali čovjek velikog srca, unosi nam sunce i svjetlost u život - poručila je Pozniak pojasnivši kako radnici koji su postavljali spomen ploču nisu željeli da se njihova imena ističu u javnosti. Za njih Pozniak ima samo riječi hvale.

- Toliko sam sretna... ako mogu biti uopće sretna nakon svega barem na trenutak. Šefovi neka i dalje vode svoje male mizerne živote. Izrazili su nam sućut i nakon svega se više nikad nisu javili. Raspitivala sam se zašto nije bilo službene komemoracije, a oni su rekli da je bila minuta šutnje i dan žalosti nakon nesreće, ali ja mislim da je ipak trebala biti komemoracija u organizaciji Hidroelektrane Dubrovnik. Nije im stalo do malog čovjeka koji je izgubio život da bi oni mogli sjediti u svojim foteljama, primati plaću, bahatiti se i neodgovorno ponašati pri tome ignorirati nas i samo misliti na sebe - kazala je Božena Pozniak.

Majka pokojnog Davora Pozniaka, nakon tri mjeseca koliko je prošlo od tragedije, na pitanje kako se osjeća govori kako joj je "sve teže i teže".

- U početku je bio šok, a nakon toga smo odrađivali sve što je trebalo. Davora smo četiri dana tražili, nakon toga je bio sporovod i sve ostalo što se moralo. Kroz kuću nam je prošlo stotine ljudi, uvijek ista priča i sve što već ide uz to. Međutim, kako se sve pomalo stišava, dolaze oni pravi osjećaji i sad se javljaju bol, praznina i bezbroj pitanja: moj Davore kakvi su ti bili zadnji trenuci, kako si se osjećao kad si trebao skočiti u kanal, jesi li bio svjestan, je li te bolilo, na što si mislio? Bezbroj je pitanja... S jedne strane bol razdire, a s druge strane je ljutnja na taj HEP - govori Božena Pozniak naznačivši kako se ne može vratiti natrag na posao gdje vladaju takvi uvjeti.

- U nekim drugim okolnostima rad bi trebao biti terapija i privid normalnog života, ali to mi je uskraćeno i dok je takva podjela na čelu firme ne mogu se vratiti. Nije se ništa promijenilo, oni se isto ponašaju i nema pomaka. Pokušala sam se vratiti na par dana i radili, ali to je bila strava. Prošla su tri mjeseca, grubo se osjećam i mislim da nas čekaju sve teži trenuci - zaključila je za Dubrovački dnevnik Božena Pozniak.