POTRESNA RATNA ISPOVIJEST VICKA MIHALJEVIĆA: Kupili smo ranjene i poginule, ljudi su od ranog jutra vapili za pomoći

Autor: Ivona Butjer Mratinović Autori fotografija: Vicko Mihaljević, privatni album, Goran Mratinović
„Životinje su tada bile vrlo popularne pa smo imali Tigrove, Pume, Kune, a mi smo bili Pande. Zašto Pande? Jer sam tražio određenu simboliku. Pande su posebne i rijetke, to su medvjedi koji žive samo u Kini. Takvi smo bili i mi,“ riječi su dr. Vicka Mihaljevića, pukovnika Hrvatske vojske i načelnika Saniteta Zapovjedništva obrane Dubrovnika koje je kazao u svojoj ratnoj ispovijesti za Dubrovački dnevnik. 

I uistinu, malo je onih koji nisu čuli za hrabre Pande koje su dale ogroman obol u obrani Dubrovnika. Riječ je, dakako, o članovima Saniteta koji su tijekom Domovinskog rata čuvali leđa hrabrim vojnicima na prvoj crti bojišta. Prevozili su ranjenike, brinuli o njima, ali i o njihovom zdravlju. Nerijetko su radili pod kišom metaka i granata kako bi bili što bliže vojnicima i kako bi im pomogli. A njihova priča, bez obzira na to što se 5. listopada 1991. godine vodi kao datum formiranja postrojbe, počinje puno ranije. 

FALILO JE SVEGA, POČELI SMO OD NIČEGA

„Priča počinje u ljeto 1991. godine s postrojbama ZNG-a. U to sam vrijeme, dakle u lipnju i srpnju, još uvijek radio kao liječnik opće medicine u ambulanti u TUP-u. Zajedno s prijateljima koji su tamo radili sam već počeli razmišljati kako bi se moglo dogoditi nešto jako loše i u to vrijeme smo se već počeli pripremati. Još nije bilo sigurnih naznaka kako će se to zaista i dogoditi, ni blizu, ali smo čuli određene priče. Oni su se počeli ustrojavati kao dragovoljci, opremati, raditi evidenciju, a ja sam u ordinaciji TUP-a izvanka radio nosače za vreće. Svi su se čudili, pitali se što će mi vreće. Bilo je ljeto, lijepo vrijeme, svi su se kupali i sunčali. Kazao sam- ako se nešto dogodi, mi ćemo biti spremni. Ambulanta će sigurno uvijek biti potrebna. Kako bih zaštitio sebe i one koji su unutra, napravili smo zaštitu od drva i vreće smo stavili na prozore. U kolovozu sam shvatio kako sam potrebniji u vojsci nego u ambulanti tako da sam već od tada bio pripadnik Hrvatske vojske. Postavljen sam na dužnost načelnika Saniteta i imao sam puno problema jer u Dubrovniku nije bilo ničega od vojne opreme. Ondašnja država je bila ustrojena tako da su gradovi imali brigade teritorijalne obrane. No, netko je smišljeno isplanirao kako će u datom trenutku nas Hrvate zeznuti pa je sva oprema te brigade navrijeme izvučena i prebačena prema Trebinju gdje je bilo njihovo vojno skladište. Sve što je u Dubrovniku bilo, od obične puške, preko pištolja, do vreće za spavanje, je izvučeno gore. Mi od saniteta nismo imali ništa. Falilo je svega, počeli smo od ničega,“ prisjeća se Mihaljević teških i skromnih početaka.

Kad je počeo rat, nisu imali svoje odore nego samo one JNA. Kako bi se razlikovali od neprijateljske vojske, nisu nosili kape s petokrakom, a oko ruke su vezivali hrvatsku trobojnicu. Na početku je uvelike značila pomoć ljekarni jer bi bez njih, kaže Mihaljević, bilo nemoguće nabaviti lijekove i sanitetski materijal. Međutim, postojala je snaga i volja jer su htjeli nešto napraviti za vojnike koji su u rat išli srcem.

„Imao sam sreću po ulasku u Kupare. Tamo je bilo vojno odmaralište gdje smo imali ambulantu pa smo otamo izvukli jedno sanitetsko vozilo kako bismo barem od nečega počeli. Od ljekarne Dubrovnik sam uzimao sve što mi je bilo potrebno, od sanitetskog materijala do lijekova i svega što smo od njih mogli dobiti. To je bilo nešto što nas je spasilo. Vrijedi podsjetiti da je protiv nas bila peta vojna sila u Europi i pravo je čudo što smo uopće ostali tu, a da ne govorimo koliko je čudo što smo se uspjeli obraniti,“ kaže Mihaljević.

Prvo vozilo su, prisjeća se, izvukli iz Kupara, tek toliko da imaju čime prevoziti potrebite. Prvu su ekipu činili pokojni Stijepo Margaretić kao bolničar te jedan vozač, uz Mihaljevića. Prva zadaća im je bila na Pobrežju gdje se nisu dugo zadržali jer je bolničar bio ranjen. Sanitet je uz prvu postrojbu na Pobrežju, vrlo brzo uspostavio rad i na Brgatu. Na Belvederu su također imali svog tehničara i vozilo, kao i pod magistralom, u Gružu, a kasnije i u Sustjepanu gdje je jedan tehničar svo vrijeme bio s vojnicima na prvoj liniji. Cilj im je bio pokriti što veće područje i biti što bliže vojsci kako bi im mogli biti na raspolaganju u svakom trenutku.

„Da budem iskren, cilj mi je bio okupiti mladiće koji su već radili na hitnoj pomoći jer sam shvatio kako je doktrina koju je netko prije zamislio, a to je da idu prvi kirurzi i doktori, smiješna priča koja je trajala jedan dan. Prikupljao sam medicinske tehničare i onda sam ih raspoređivao. Prvo smo bili u gradu, a kasnije smo, kako se vojska kretala naprijed, išli na šire područje. Nositelji Panda u početku, uz mene kao jedinog doktora, su bili medicinski tehničari. Kad smo izašli iz grada, počeli su dolaziti doktori. Među prvima je to bio doktor Tešanović, potom doktor Sarić, kasnije je došao i doktor Hozić itd. Malo po malo se ta priča razvijala. Kako se razvijala naša brigada, tako smo se razvijali i mi kao sanitet, da bismo došli do točke u kojoj smo proglašeni jednim od najboljih saniteta u HV-u. Obilazile su nas inspekcije, imali smo bazu u Kuparima, a dobili smo najbolje ocjene za rad i organizaciju,“ prisjeća se Mihaljević.

RADILI SMO POD KIŠOM GRANATA I METAKA

U svom djelovanju u kojem su davali svoj maksimum, pokazujući hrabrost i požrtvovnost na svakodnevnoj razini, što su dobro znali građani Dubrovnika za koje su predstavljali svojevrsne heroje i vojnici kojima su svakodnevno pomagali, a što su potvrdile i dobre ocjene od strane inspekcija, u prvom redu ih je vodila pomisao kako su tu prvenstveno zbog mladića na prvoj crti. Zbog onih koji su davali najveće napore u obrani i oslobođenju teritorija na jugu Hrvatske.

„Netko je tim mladićima trebao biti na raspolaganju u datom trenutku. Išli smo što bliže njima. Nismo mogli biti na 100 mjesta, ali sam uzeo mladiće kojima je to u hitnoj pomoći bio svakodnevni posao. Na neki način sam imao sreću jer nitko od mojih pripadnika nije bio teže ozlijeđen niti je poginuo. Odradili su lavovski dio posla. Nije jednostavno biti gore, a znati da ti nema tko priskočiti u pomoć ako se nešto dogodi. Ti momci su radili pod kišom granata i metaka. Ako je netko ranjen, moraš ići po njega, jer nema tko drugi. Tu su tvoji suborci, ali to je ujedno bila i naša primarna zadaća, uz opremanje torbica prve pomoći, pregleda i slično,“ kaže Mihaljević.

Ratna dubrovačka bolnica odradila je ogroman posao po pitanju pomaganja ranjenicima, no Sanitet ih je do bolnice dovozio i prevozio dalje, ako je bilo potrebe. Vrlo često, pod kišom granata i opasnom uvjetima. Ekipa Saniteta bila je na terenu, uz vojsku, a Mihaljević ih je raspoređivao, nagledao i opskrbljivao materijalima i vozilima. Prvo zapovjedništvo je bilo na području današnjeg Ureda za obranu, no lokaciju su zbog granata ubrzo promijenili, pa su se premjestili u prizemlje Mirovinskog osiguranja. Potom su se prebacili u hotel Zagreb, a nakon oslobađanja Mokošice u Kupare. Kako kaže Mihaljević, svo vrijeme su funkcionirali kao obitelj.

„Primarna zadaća nama, kao vojnom sanitetu, bila je ta da se brinemo o vojsci. Svaka čast dubrovačkoj bolnici koja je odradila lavovski dio posla, ali oni su bili unutra. Trebao im je netko tko će dovesti te ranjenike. A to smo bili mi. Najteže je vrijeme bilo 1991. i 1992. godine dok smo bili u gradu. Trebali smo se brinuti o svemu, od Belvedera do Sustjepana, a priču o Sustjepanu svi znaju. Kad se oslobodila Mokošica, onda smo išli za vojskom. U Kuparima smo imali ambulantu. Organizacija je bila takva da se ranjenici dovoze u Kupare, ako nisu hitni slučajevi. Mi bismo ga preuzeli, a momci iza Saniteta koji bi ga dovezli bi se vratili na položaj kako bi bili što manje odsutni na terenu. Kad se oslobodilo Slano, vozili smo ranjenike do Neretve gdje je bio poljoprivredni aerodrom na koji je slijetao dvokrilac s propelerom. Tu bismo dovodili ranjenika, ukrcali ga, a oni bi ih vozili dalje. Dakle, kad bi se dogodilo ranjavanje, ranjenog bi tehničari odvozili do bolnice ili kod nas u Kupare, ovisno o težini ozljeda. Ako bi završio u bolnicu, opet smo ga mi odvozili do aerodroma pa dalje, ako je bilo potrebe. Kad se oslobodio put prema Splitu, i tamo smo odvozili ranjenike sami,“ prisjeća se Mihaljević.

TOG DANA SE SVO ZLO SPUSTILO NA GRAD

Na pitanje koji mu je trenutak u sjećanju urezan kao najteži, Mihaljević odgovara kako je to upravo 6. prosinca 1991. godine koji se danas obilježava kao Dan branitelja Dubrovnika, a koji je i povod razgovora.

„Svo zlo se tog dana prema Dubrovniku pokušalo spustiti. Nema gdje nisu padale granate. Bio sam zadužen za vojsku i moja zadaća nije bila baviti se civilima. No, još od ranog jutra su zvonili telefoni od strane ljudi koji su tražili pomoć po Gradu. Svi telefoni su iz bolnice bili okrenuti prema Zapovjedništvu. 'Visi' nam Srđ u tom trenutku, Sustjepan se jedva drži, ako uđu u Grad, gotovi smo. U nekom trenutku sam samo ustao, uz mene i Zlatko Čerjan, a pridružio nam se i vozač zapovjednika Nojka Marinovića. Uzeli smo neko vozilo kako bismo se prebacili do bolnice. Kad smo došli gore, vidjeli smo kako su sva sanitetska vozila bila tamo. Kazali su – doktore, nismo krivi, rečeno nam je da ne izlazimo vani dok padaju granate. Uzeo sam ključeve od auta, ja sam sjeo u jedno, momak u drugo vozilo i tog jutra smo dobrim dijelom išli po Gradu i kupili ranjene i poginule civile. Nije to bio naš posao, ali ljudi su molili za pomoć. Vapili su. Među poginulima je bio i Pavo Urban, našli smo ga ispod zvonika. Kad bismo doveli ranjenike u bolnicu, imam osjećaj kao da je cijela bolnica čekala. Nikome ne prebacujem, ali u to teško vrijeme smo radili i svoj i tuđi posao, nismo imali pomoć kakvu smo trebali imati, a danas se to ni blizu tako ne prikazuje,“ tvrdi Mihaljević.

Prisjećajući se Grada na današnji dan prije 27 godina, Mihaljević kaže kako je u studenom možda bilo i težih i žešćih napada, no kako se tog 6. prosinca činilo kako je neprijateljska vojska uzela stvar u svoje ruke i odlučila sravniti Dubrovnik sa zemljom. Zatrti ga, uništiti.

„Nije vam ugodno jer ste svjesni snage neprijateljske vojske. Vjerojatno nisu imali petlju. Imali su tehniku, ali nisu imali petlju, jer treba fizički ući u Grad, što oni nisu mogli. Da je tvrđava pala, bilo bi pitanje u kakvim bi uvjetima taj Grad uspio opstati. Gađaju nas non stop, znamo kako tvrđava gore 'visi', i civile smo preuzeli na sebe... Katastrofa je bila kako je Grad izgledao. Bio sam na Stradunu tog dana. Imate osjećaj kako je to Grad bez živog bića. Ako vidite osobu ili dvije, to nisu ljudi, to su neke skamenjene pojave koje nisu svjesne što im se događa. Nažalost, neki su tako i poginuli. To je bio užas koji se pretvorio u nešto drugo u večernjim satima. Naime, Grad je bio zapaljen, a svi su skočili kako bi se požar ugasio. Da to nije tako bilo, Grad bi izgorio. Iako su oni bili gore, iako je još trajao rat, osjećao se prkos i ponos. Nismo se zabili u 'mišje rupe', nisu nas pokolebali, nisu nas ubili s onim granatama, ali bilo ih je na tisuću,“ emotivno iznosi Mihaljević.

Kako kaže, bilo je straha, no on postepeno prerastao u apatiju zbog svakodnevne prisutnosti smrti i zle kobi koja se nadvila nad Dubrovnikom. Te je dane trebalo preživjeti stoga Mihaljević naglašava kako cijeni sve one koji su u tim trenucima bili uz svoj Grad.

„Strah je nešto normalno što čovjek osjeća u takvim trenucima. Strah nas na neki način usmjerava i tjera da budemo oprezniji i pametniji. Vidjeli smo na televiziji kadrove rata, ali uvijek je bila priča kako je Dubrovnik svjetski grad i kako se neće ništa takvo dogoditi. Međutim, to neće se pretvorilo u hoće. Kako naš teren pada, vidite kako su oni sve bliže. Svaki dan imate osjećaj kako su sve bliže, mada su već tu. Slušate svakodnevno granatiranje, broj poginulih i te mučne vijesti tako da dođete do točke kad se više ne bojite. Tu ste gdje jeste, postane vam svejedno. Slušate kao vam je prijatelj poginuo, dan prije susjed, prije toga netko koga znate iz viđenja... Očekivali smo šestu američku flotu, no na kraju shvatiš kako uzaludno tražimo pomoć. Vidjeli smo što je bilo s Vukovarom. Svoj segment sam riješio preko ljekarni, tko bi mi to dao inače? Bilo je straha, no smrt je ta koja je svaki dan bila prisutna te ona čovjeka napravi ravnodušnim. Nosili smo sudbinu ovoga Grada. Na neki čudan način smo imali sreću što su naši roditelji, braća, sestre, djeca, žene ostali u Gradu. Dakle, branili ste i sebe, i Grad, ali prvenstveno svoje obitelji. Da se Grad ispraznio, možda bi se dio vojske i povukao. Ovako smo imali za što poginuti,“ kaže čelnik ratnog Saniteta.

DUBROVNIK SU OBRANILI DUBROVČANI I TO JE NEPOSPORIVO!

Upravo iz toga razloga, ne voli kad itko osporava činjenicu kako su Dubrovnik obranili upravo Dubrovčani. Kako kaže, cijeni trud svih onih nakon svibnja 1992. godine, no trebao je netko ostati tu i preživjeti beznadežni listopad, studeni i prosinac 1991. godine. Kaže Mihaljević, preživjeli su ga vojnici, ali i svi oni koji su ostali u Gradu jer su bili poticaj vojsci da ostane tu, da brani žene, djecu, starije, a povrh svega svoje obitelji i domove.

Ne voli ni to što danas zasluge prikupljaju oni koji nisu bili dio jedne teške i mučne, ali i neopisivo važne i vrijedne priče.

„I s ponosom i s tugom se sjećam s tih dana. Ponosom zato što sam bio negdje gdje se stvarala naša današnja lijepa Hrvatska. No, u to vrijeme nas je jako malo bilo; nas koji smo se na pravi način stali u obranu Hrvatske. Međutim, kako vrijeme odmiče, taj se broj stalno povećava. Kada znate gdje ste bili, što ste radili i tko je sve bio s vama, osjećate se tužnima jer, kako ide vrijeme, sve manje je to što ste napravili na važnosti. Pišu se knjige, stvaraju se udruge ljudi koje ne znam. Nisam član niti jedne udruge. Uvijek su me tražili kako bih bio alibi za njih. Ja znam gdje sam bio i što sam radio, znam tko je bio uz mene. S druge strane, kad nismo imali našu državu, stvarali smo je na krvlju naših mladića koji su dali svoj život kako bi nam bilo ljepše i bolje. Međutim, kako vrijeme ide, vidim kako to nije baš tako kao što smo zamišljali. Najbolji primjer su naši stari. Oni bi pošli, zaradili i vratili se kako bismo mogli živjeti ovdje. Danas mladi idu vani kako bi tamo i ostali. Gdje je tu budućnost? Ako je ikada bilo zajedništva ovdje, to je bilo '91. i '92. godine. Svaki je pravi branitelj ponosan na svoj rad, ali kako je vrijeme odmicalo, shvatili su kako to nije tako ružičasto. Počeli su se javljati različiti lažni branitelji i invalidi. Nismo zamišljali da će sve skupa biti ovako. Svaki rat iznjedri brojne heroje, ali još više onih koji to nisu. Na kraju, uglavnom, vrhnje pokupe oni koji ne bi trebali,“ kaže Mihaljević.

Dobro se sjeća studentskih dana kad su mnogi sanjali svoju domovinu, no na pitanje koliko se njegova vizija Hrvatske poklapa s današnjom situacijom, odgovara kako nije zadovoljan, mada je Hrvatska imala perspektivu da bude sasvim drugačija i puno bolja.

„Kao student sam slušao hrvatsku himnu u ponoć na Hrvatskom radiju. No, nismo mogli koristiti ni himnu, ni zastavu, a da nas ne proglase nacionalistima. Danas imamo svoju himnu, svoju državu i to je bio cilj. No, mislim kako oni momci koji su dali svoje živote danas ne bi bili sretni s onim što vide. Bili bi sretni što imamo svoju državu, ali ne što je ona ovakva kakva jest. Ovo je mala država što se tiče broja stanovnika, ali imamo sva bogatstva koja nam je priroda mogla dati; more, šume, jezera, rijeke, našu Slavoniju. Da smo s njom pravilno gospodarili, mogli smo biti bogata država. Najveća katastrofa današnjeg vremena je što nam odlaze mladi ljudi. Mladi čovjek koji pođe, on se neće vratiti. Očito nešto ne štima čim nama zdrava jezgra ide vani. Imao sam sreću što smo ostali živi, ali što s onima koji su poginuli? Imali smo studente u Zagrebu iz Dubrovnika. Oni su prekinuli studij i vratili se u Dubrovnik. Putovali su danima, gdje god da bi dolazili, odvraćali su ih od te ideje i govorili im da je Dubrovnik grad koji pada i bez budućnosti. No, nisu se pokolebali. Došli su do Stona, govorili su im kako nisu normalni, ali se i dalje nisu pokolebali. Jedan od tih momaka je smrtno stradao poviše Zatona. Dakle, došao je u Dubrovnik kako bi ga obranio i dao je život za njega. I to je odgovor na ono pitanje – možemo li biti zadovoljni i sretni. Mislim, također, kako mi kao društvo nismo svjesni veličine tog djela iz '91. i '92. godine. Zato, bez imalo ustručavanja kažem, cijenim one koji su bili ovdje tada. To su istinski domoljubi i branitelji. Trebalo je taj strah, depresiju i apatiju na kraju proživjeti, zajedno sa svima koji su ostali u Gradu,“ zaključuje Mihaljević čije su Pande, posebne i rijetke, svo vrijeme bile uz branitelje na prvoj liniji i tako predstavljaju važan kotačić mučne, ali i nevjerojatne priče o tome kako je obranjen Dubrovnik.

Popularni Članci