I dubrovačka bolnica suočava se s izazovom nedostatka liječnika kojih je sve manje u gradu zbog čega se pronalaze rješenja koja bi stvorila poticajno okruženje za rad i život. Četvero mladih liječnika, na različitim specijalizacijama, za Dubrovački dnevnik govorili su zašto su odlučili studirati medicinu, kako im je raditi u OB Dubrovnik, a osvrnuli su se i na probleme u zdravstvu.

- Hrvatsko zdravstvo je generalno loše i puno toga se ignorira. Mi se trebamo kao struka ujediniti s ciljem privlačenja pažnje onih koji odlučuju. Koliko radimo plaće su nam smješne, ljudi se čude kad im kažem koliko smo mi specijalizanti plaćeni – kazuje doktorica Mirna Rozić koja je u OB Dubrovnik na specijaliaciji iz fizikalne medicine i rehabilitacije. Govori kako se za medicinski fakultet odlučila jer joj je uvijek bio zanimljiv spoj znanosti i humanosti.

- Oduvijek sam voljela učiti, čitati, privlačila me znanost, a volim rad s ljudima što me čini sretnom. Tako da je medicina bila savršen spoj svega toga i od osnovne škole sam znala da je to - to. Ja sam prva liječnica u svojoj obitelji tako da mogu reći da nisam upisala zbog neke tradicije – kazala je 26-godišnja doktorica Mirna Rozić koja je odabrala specijalizaciju iz fizikalne medicine jer smatra kako se na tom području najbolje vidi napredak kod pacijenta, a dodaje kako joj je upravo to najveća sreća u poslu. Za nju je biti liječnica stvar poziva, a ne ugleda.

- Ljudi ponekad stvaraju krivu sliku pa misle da je prestižno biti liječnik. Mi se dobro naradimo, ali prevlada ljubav i želja za pomoći. Rad s ljudima je težak, ima svakakvih situacija... Posebno su teški oni ljudi koji imaju predrasude prema zdravstvu i liječnicima, ali mi moramo biti oprezni i uvijek se prilagoditi. Potrebno je puno razgovora i posebnog pristupa, a medicina je svakako puna stresnih situacija – govori doktorica Rozić koja je inače iz Vukovara, a u Dubrovniku je nešto manje od mjesec dana.

Ističe kako su dojmovi pozitivni te da je oduvijek voljela Dubrovnik zbog čega je tu odabrala odraditi specijalizaciju.

- Teško nam je po pitanju smještaja, zapravo to je najveći problem pa sam pronašla stan u okolici jer je tamo jeftinije – kazala je doktorica Rozić.

Dubrovčanin Juraj Obradović studirao je fizioterapiju nakon čega se odlučio upisati medicinu koju je završio u Rijeci.

- Oduvijek sam bio zainteresiran za sport i bilologiju pa je samim time bilo jasno da imam afiniteta prema medicinskoj struci. Izabrao sam fizioterapiju jer sam bio dosta u sportu i tako završio tri godine studija u Zagrebu, ali na praksi u bolnici sam shvatio da se više usredotočim na ono što doktor radi. Nakon toga sam završio državnu maturu da bi mogao upisati medicinu koja mi je pružala više znanja – prisjeća se doktor Obradović koji je na specijalizaciji iz interne medicine. Za Dubrovnik se odlučio jer mu je jednostavno nedostajao kao rodno mjesto.

- Imao sam dobar prosjek pa sam mogao birati hoću li u Zagreb ili Rijeku, ali nekako su mi nedostajali prijatelji i obitelj i tu mi odgovara živjeti – komentirao je Juraj Obradović koji smatra kako biti liječnik u dubrovačkoj bolnici ima prednosti i nedostatka.

Naime, za njega je prednost to što mladi doktori dobiju više odgovornosti pa samim time i više znanja.

- Nismo tu samo da uzimamo povijest bolesti i mjerimo tlak. Kako je bolnica manja, stariji doktori nas više doživljavaju i spremi su pomoći možda više nego neki primarijusi iz Zagreba koji za to nemaju vremena. Ovdje je atmosfera prisnija, a i čuo sam kako su naše specijalizante hvalili u Zagrebu da su samostalniji nego oni koji su tamo od početka – mišljenja je doktor Obradović koji kao nedostatak dubrovačke bolnice smatra manjak liječnika.

Za internu medicinu se odlučio jer mu je zanimljiva.

- Zovu je kraljicom medicine jer je najšira grana. Dolaze nam razni slučajevi pa je važno da imamo široko znanje i da se može preko laboratorijskih, dijagnostičkih i slikovnih pretraga prepoznati što je čovjeku, što nije u redu s njim i kako mu pomoći – objašnjava 30-godišnji dubrovački doktor kojemu je endokrinologija subspecijalizacija, a planira se dodatno obrazovati na području ultrazvuka abdomena i kolor doplera.  Stresne situacije doktor Obradović smatra sastavnim dijelom posla, ali ističe kako se jednostavno naučio živjeti s tim.

- Ako usporedim sebe sad i na početku dolaska u bolnicu mogu reći da sam puno mirniji i mislim da sam dosta toga već doživio i spreman sam na većinu nekih nezgodnih stvari, no uvijek se može nešto neočekivano dogoditi, ali čovjek se nauči kako reagirati i pravilno postupiti – kazao je Obradović koji je upisao medicinu, kako ističe, jer je želio znati kako pomoći čovjeku, izliječiti ga i rehabilitirati.

- Ovaj posao je naporan i prepun stresa, ali sam shvatio da jedino mogu zamisliti da to radim 24 sata dnevno – rekao je doktor Juraj Obradović.

Doktor Domagoj Vlašić na specijalizaciji je iz oftalmologije, a prva je generacija doktora bez staža. Ovaj 24-godišnji Dubrovčanin još krajem osnovne škole znao je da će upisati medicinu.

- To je bio mozaik koji se slagao kroz život. Uvijek su me interesirale biologija, kemija i fizika što je definiralo moj smjer za dalje u životu. Također i obitelj je utjecala jer nas ima više liječnika pa tako da nije bilo dvojbe, pa sam već na kraju Gimnazije znao što želim biti u životu – govori doktor Vlašić koji je studirao u Zagrebu te je dobitnik dekanove nagrade. Nakon što je završio studij 12. srpnja počeo je raditi na Hitnom prijemu te se prijavio na specijalizaciju koju već mjesec dana odrađuje u OB Dubrovnik.

Ističe kako je posebno zadovoljan s mentoricama, doktoricama Kaštelan i Gverović-Antunica, ali i kolegama na odjelu.

- Tijekom studija najviše me zanimala kardiologija, a na šestoj godini smo dobili oftalmologiju. Nekako o njoj nisam ranije razmišljao, ali kako sam upoznao predmet vidio sam da je to jedna progresivna znanost. Oko se čini kao mali organ, ali 90 posto informacija o svijetu primamo upravo putem vida što govori koliko je značajan taj organ. Također, oftalmologija se rapidno razvija i ima svoj operativni dio koji me zanima – pojašnjava doktor Vlašić te dodaje kako je u početku bilo stresih situacija, no dodaje da je sve lakše kako vrijeme odmiče.

- U početku mi je bilo neobično vidjeti srčani udar ili osobu nakon prometne nesreće, ali sve je to dio profesionalnog odrastanja kroz koji svatko mora proći i uhvatiti se u koštac. Najvažnije je dobro se slagati s kolegama jer timski rad je nešto što se ne može naučiti na fakultetu pa se u bolnici spozna važnost zajedništva – mišljenja je Vlašić koji se vratio u Dubrovnik iz ljubavi prema rodnom gradu.

- Kolege iz Zagreba su me pitale zašto se vraćam u Dubrovnik. Mislim da trebamo vratiti ono što nam je grad dao jer ako bi svatko išao u inozemstvo, onda ova država i grad neće moći ići naprijed. Jednostavno sam se želio vratiti ovdje i ponuditi sve što sam naučio i unaprijediti situaciju. Pošao bih vani na edukaciju, a sve ono što naučim implementirao ovdje. Smatram da je vrijedno ulagati u profesionalno napredovanje i usavršavanje znanja jer medicina je cjeloživotno učenje. Svatko tko drži do sebe i želi biti vrhunski profesionalac mora ulagati u svoje znanje u vidu edukacije – istaknuo je doktor Domagoj Vlašić.

Doktorica Marija Pelin došla je prije nešto manje od dvije godine iz Zagorja u Dubrovnik na specijalizaciju iz ginekologije.

Medicinu je, ističe ona, uvijek smatrala zanimljivom i privlačnom.

- Interesiralo me kako funkcionira ljudsko tijelo, kako se reguliraju određeni procesi, a voljela sam uvijek pomagati ljudima. Još kroz srednju školu sam se uključivala u razne vanškolske aktivnosti vezane za pomoć drugima, a da volim medicinu shvatila sam kroz natjecanje iz prve pomoći u Crvenom križu. Svi su pričali kako će biti teško na fakultetu i bila sam spremna na to, međutim bilo je još teže nego što sam mogla zamisliti. Puno je informacija na prvoj godini i sve to je trebalo naučiti u kratkom vrijemenu tako da je bilo dosta zahtjevno. Međutim, kad se stvari poslože, i uz dobru organizaciju vremena uhvati korak, sve lijepo krene – govori 30-godišnja doktorica Pelin koja je studirala u Zagrebu, a za ginekologiju i porodništvo se opredijelila jer smatra kako je to opširna grana medicine.

- Tu je internistički i kirurški dio kao i cijelo područje trudnoće što je najljepši posao na svijetu zbog dolaska novog života. Ginekologija je nekako medicina u malome – kazala je dodavši kako se promijenio trend to da su ginekolozi većinom muškarci. Ona je mišljenja kako je do toga došlo jer je inače među završenim studentima medicine 70 posto žene tako da je moralo doći do nešto drugačije statističke slike i na području ginekologije.

I doktorica Pelin na stres gleda kao sastavni dio posla.

- Pacijenti nam dolaze kada imaju neki problem tako da to moramo shvatiti ozbiljno. Nekad budu prestrašeni za svoje zdravlje i to treba uvažiti, mi smo ovdje zbog toga. Kroz Hitni prijem bude stresnih situacija, ali čovjek se nauči nositi s time. Najvažnije je znati prepoznati hitnoću i riješiti je, jer za to nema vremena – ističe doktorica Pelin koja je u Dubrovnik došla „sasvim slučajno“.

- Prijavila sam se na specijalizaciju i dobila sam je. Ovdje mi je dobro, zadovoljna sam. Imam prijatelje koji su mi pomogli s traženjem stana, ali kako znam iz razgovora s drugim kolegama teško im je naći i zadržati stanove te još ostati preko ljeta. Meni nakon Dubrovnika ostaju tri godine u Zagrebu gdje imam specijalističko usavršavanje, a nakon toga se vraćam u Dubrovnik raditi i živjeti – planira doktorica koja se osvrnula na trend odlazaka liječnika u inozemstvo.

- Tamo je lakše napredovati i veća su primanja za jednaki posao. Također dosta ljudi odlazi jer su ogorčeni sustavom u zdravstvu koji je nesređen dok su naši liječnici preopterećeni poslom. U zemlje koje odlaze naše kolege zdravstveni sustav je sređeniji i postoje propisi, ali i mi tomu težimo i htjeli bi tako raditi, ali sustav nas okreće drugačije – zaključila je za Dubrovački dnevnik doktorica ginekologije Marija Pelin.