PRISJETITE SE RATNOG RADIO DUBROVNIKA! 'Nismo raspirivali mržnju, mada su lupali po nama sa svih strana'

Autor: Ivona Butjer Mratinović Autori fotografija: Marko Lukunic/PIXSELL
Zanimljivo je i samo nevjerojatno, neupitno povjerenje koje su građani u to vrijeme imali prema Radio Dubrovniku. Svaka njihova informacija se uzimala kao relevantna te je postojala snažna spona između radija i slušatelja. Njihov ratni radio bio im je izvor informacija, svojevrstan putokaz te zvuk nade koji ih ni u jednom trenutku nije iznevjerio.

Beznađe, strah, tuga i tragedija uvijek su pojmovi koji se vežu uz ratna stanja. Međutim i u najcrnjoj noći znaju se pojaviti zvijezde vodilje koje ljudima na određeni način vrate nadu u to kako će svemu ipak doći kraj. U Domovinskom ratu jedna od njih je svakako bio i Radio Dubrovnik koji je posebno  u tom razdoblju za građane ipak predstavljao puno više od samog radija.

Kako je novinarka Radio Dubrovnika Marijana Puhjera iznijela u svom radu pod nazivom 'Značaj Radio postaje Dubrovnik u Domovinskom ratu - 1991. godina', direktno životno ugroženi, iz nezaštićenih prostora novinari su trebali iz sata u sat svim izrečenim ulijevati sigurnost te hrabriti kako civile tako i branitelje. Za tisuće prestravljenih, djece, staraca, nemoćnih, većinom ostalih bez doma, u tuđim gradovima, tada je trebalo imati hrabrosti i nesebično je svojim glasom dijeliti eterom.

Jedan od novinara Radio Dubrovnika koji su stalno bili na prvoj liniji pomaganja i informiranja građana svakako je i Slobodan Nano Vlašić koji je s Dubrovačkim dnevnikom podijelio svoja ratna iskustva iz pespektive novinara, ali i svoje osobne, emotivne perspektive.

Prolazili smo preko Straduna kad je avion JNA bacio 'krmaču'

'Imali smo mi i gorih dana što se tiče napada, ali taj 1. listopada je bio najgori jer smo tada znali da je sve gotovo. Te sirene koje smo čuli ujutro i bombardiranja su uništile nadu. Počela je ta bolesna, smrtonosna igra,' izjavio je Vlašić prisjetivši se događaja koji su se dogodili prije točno 24 godine kad je započeo napad na Dubrovnik od strane JNA.

Prema njegovim riječima, novinari Radio Dubrovnika su po starom običaju tog dana bili na svom radnom mjestu jer je trebalo raditi i pod takvim okolnostima. S radom se nastavilo i tijekom narednih mjeseci dok je trajao napad na Dubrovnik, kada se Radio Dubrovnik emitirao svakog dana, bez prekidanja.

'Bez obzira o kakvoj je izvanrednoj okolnosti riječ, je li to potres, poplava, požar, kuga, kolera ili rat, mi smo se svi u roku od odmah morali pojaviti na radiju, ili bilo kojem drugom predviđenom mjestu. Imali smo i ratni raspored i vrlo dobro smo znali tko na kojem mjestu treba biti i kada. Tako je bilo i 1. listopada 1991. godine. Joško Jelavić je tada bio naš glavni urednik koji je živio u neposrednoj blizini Obavještajno-informativnog centra na Medarevu te je došao prvi tamo i javio se. Kasnije smo tamo pošli kolega Životić i ja kako bismo se javili. Nismo se dugo zadržavali tamo, možda do 11:00 sati, kad smo se evakuirali u tvrđavu sv. Ivana,' prisjeća se Vlašić.

Taj dan se itekako izvještavalo s terena, bez obzira na  početak napada. Kako kaže, sa sobom su nosili magnetofone pa su se javljali nekoliko navrata.

'Sjećam se kako smo prolazili preko Straduna u vrijeme dok je jedan od aviona Jugovojske raketirao topnički položaj. Tad se pričalo kako je bacio tzv. krmaču sa zvončićima,' izjavio je Vlašić.

Podmornica plovi na kursu 105

U radu Marijane Puhjere, u kojem se između ostalog opisuje način rada u 'Podmornici', kotlovnici radio postaje Dubrovnik, koja je mjesecima, za najačih napada na Grad bila i redakcija i mjesto izvedbe programa, stoji kako je od 1. listopada do 22. prosinca 1991. Objavljeno 1560 informativnih emisija. Neprijateljske granate nisu ih mogle prekinuti, pa ni onu čije objavljivanje je trajalo upravo u trenutku u kojem je zgrada Radio Dubrovnika bila izravno pogođena. Računalo za vezu doneseno je sa Srđa prije samog granatiranja stupa i antene odašiljača, prije gađanja valovoda. Eksajteri (pobudni stupnjevi odašiljača) bili su tada razmješteni na različitim mjestima u gradu, kao i odašiljači (srednjevalni odašiljač u početku je bio u jednom Landroveru). FM odašiljač bio je na krovu Radio Dubrovnika i s 50 watta pokrivao je područje grada i Gruža, s Radio kluba na Ilijinoj glavici program se prenosio u taj dio grada, a Gruž je još dodatno bio pokriven s jednog nebodera. FM valovi bili su zaštićeni i pokrivali su određena područja, ali tako da ne smetaju jedan drugome. Veze sa Zagrebom održavale su se uz pomoć radio amatera. Tehnička oprema, FM odašiljač i agregati radili su u ratnom režimu, a sva tekuća održavanja, kvarovi i poboljšanja sustava održavani su i popravljani u hodu. 

Govoreći o 'Podmornici', Vlašić je kazao kako joj je to ime dao tadašnji šef tehnike Mišo Juretić koji je u njoj bio 24 sata dnevno tijekom napada na Dubrovnik.

'Čak nam je napravio i mali, ilustrirani spomenar s fotografijama i receptima jer nam je on i kuhao dolje, a u njemu je pisalo Podmornica plovi na kursu 105. Riječ je o 105 megaherca, što je naša frekvencija,' kazao je.

 

Ljudi su se ravnali po Radio Dubrovniku!

Radio Dubrovnik je od trenutka kad je na Dubrovnik pala prva granata, pa do one posljednje, imao ulogu jedinog elektronskog medija s područja Grada koji je na sebe preuzeo odgovornost organiziranja javnog života.

'Po nama su se ljudi ravnali što će uopće napraviti. Govorili smo kada će i gdje biti voda, humanitarna pomoć i slično. Tako je bilo i 6. prosinca 1991. godine kad je Radio Dubrovnik odigrao veliku ulogu u gašenju požara. U to je bio uključen i gradonačelnik Andro Vlahušić. Preko nas su pozvani ljudi da dođu gasiti požar. Kad su počeli pristizati naši sugrađani iz svih dijelova Grada i kad se skupilo i previše ljudi, što je moglo predstavljati i opasnost, obaviještavali smo ljude da ne dolaze. U svakom trenutku smo bili upravo to; vodili smo neku vrstu organizacije javnog života Grada. Kad bi ljudi izlazili iz skloništa, obično bi jedan od njih prvo izašao da ne bi svi trošili bateriju pa bi on ostalima govorio što se događa,' tvrdi Vlašić koji naglašava kako je ponosan na svoje kolege i sebe samoga što je sav taj posao koji je znatno otežan u ratno vrijeme izvršen izrazito profesionalno.

Profesionalci i kad je najteže

Kad je riječ o profesionalnom izvještavanju, Vlašić je posebno ponosan na to što su se novinari Radio Dubrovnika trudili da ne potiču mržnju, ali i ne raspiruju gnjev koji su naši ljudi opravdano osjećali. Glavni razlog je, kaže, kako bi se možda netko od njih iskalio na osobu koja ima drugačija nacionalna obilježja, a bila je u Gradu i na jednak način proživljavala rat.

'Iz tog razloga sam izbjegavao koristiti riječi kao što je srbo-crnogorska vojska, mada je ona to bila. Također sam s gađenjem izgovarao riječ četnik pa sam i nju izbjegavao. Služio sam se pojmovima kao što su neprijatelj ili Jugovojska, agresorska vojska, okupacijska vojska,' izjavio je Vlašić. 

Teško je u isto vrijeme biti građanin čiji se Grad napada i koji je izložen opasnosti kao i ostali, ali i novinar, no Vlašić tvrdi kako je riječ o vrlo konfuznom vremenu. Međutim, naglašava ukoliko je netko profesionalac i ima u sebi odgovornost prema svom gradu, obitelji, susjedstvu, zemlji, onda ga to drži u jednom čudesnom stanju u kojem se ipak uspije proći kroz sve i biti pribran.

Kolega mi je predložio da igramo tresetu

Rad ratnog Radio Dubrovnika cijenili su građani, među kojima i branitelji, koji su s nestrpljenjem čekali određenu informaciju koja bi im bila od koristi ili neku rečenicu koja bi im vratila nadu, osnažila ih ili podigla moral.

'Ljudi su nas cijenili, vrlo dobro su znali kako radimo ozbiljan posao i koliko nam je teško, koliko je sve to ustvari opasno i koju odgovornost imamo. Nismo izgovarali svoja imena. Mislim da se prvi počeo predstavljati Dubravko Cota. S domaćim ljudima smo imali odličnu suradnju, fenomenalno prijateljstvo i veliko razumijevanje, kao i danas,' kazao je.

Zanimljivo je i samo nevjerojatno, neupitno povjerenje koje su građani u to vrijeme imali prema Radio Dubrovniku. Svaka njihova informacija se uzimala kao relevantna te je postojala snažna spona između radija i slušatelja. Njihov ratni radio bio im je izvor informacija, svojevrstan putokaz te zvuk nade koji ih ni u jednom trenutku nije iznevjerio.

Trenutaka nade u jednom od najtužnijih razdoblja Grada prisjeća se i sam Vlašić.

'Sjećam se jednog momenta kad je bilo najgore,  6. prosinca. Kolega Pero Baule mi je predložio da igramo tresetu. Odigrali smo jednu ruku nakon čega sam ja odustao jer nisam imao snage ni volje za takvo što. Tada nam je palo na pamet da dozovemo nekoga i došli smo do Davorina Rudolfa koji je dan prije bio u razgovorima s predstavnicima Jugovojske. Tad nam je kazao kako mu je Kadijević rekao kako nije bilo zapovijedi za napad na Dubrovnik, kako je to izašlo van kontrole, kako je provedena istraga i kako će se to sigurno zaustaviti. I svi mi smo stvarno povjerovali u to jer kad ne postoji nikakva nada, sve ti zvuči dobro,' ispričao je Vlašić.

 

Povjerenje i prijateljstvo koje traje i danas  

U ratno vrijeme, kako kaže, u njemu su se miješale različite emocije. Bilo je i straha, čak i onda kad je njegov glas s radija djelovao miran i kad su ga ljudi pitali kako se uspio sabrati. Jedan od takvih trenutaka bio je 6. prosinca.

No, kao što je poznato, stvari su se počele zahuktavati i prije samog napada na Dubrovnik. Prisjeća se kako je nekoliko dana prije kobnog 1. listopada 1991. godine s tadašnjim gradonačelnikom Perom Poljanićem išao u Trebinje gdje su obavljeni razgovori s Božidarem Vučurevićem koji je bio i samoproglašeni čelnik tzv. SAO Istočne Hercegovine. Kad su mu tamošnji rezervisti počeli dobacivati i vrijeđati ga, znao je kako stvari neće izaći na dobro.

Za sebe kaže kako je antimilitarist koji je, baš kao i svi ostali, htio promjene. Ipak, nadao se kako neće doći do krvi i kako ne zagovara ratove.

'Neki kažu kako je to bio stvarni rat, drugi tvrde kako je bio isprovociran zbog nekih drugih interesa. Međutim, štete su bile stvarne, žrtve su bile stvarne i progoni su bili stvarni,' izjavio je.

Ipak u tom tužnom, mračnom vremenu, tvrdi kako je među ljudima ipak vladala maksimalna solidarnost, a u tu slagalicu uklapa se i sam ratni Radio Dubrovnik koji je srastao s građanima i disao s njima. I danas se građani naježe kad čuju prepoznatljive zvukove 'Himne slobode' koje su ratnom razdoblju čekali iz skloništa, a koji su ih uvodili u ratne vijesti Radio Dubrovnika.

'To povjerenje traje još i danas. Nekada se može činiti kako ono nije ravnomjerno, no kad god dođe do neke izvanredne, ozbiljnije situacije, ljudi slušaju Radio Dubrovnik,' zaključio je Vlašić.

Popularni Članci