Štrajk profesora – najaktualnija, a možda i najkontroverznija tema zadnjih mjesec dana, barem što se tiče škole. Čitajući i slušajući priče o strašnim profesorima koji kažnjavaju učenike ravnalom, o iznimnom autoritetu nekadašnjeg doba, pada mi kamen sa srca, drago mi je što ne živim u tako surovom i primitivnom dobu.

Ali... Kad malo bolje proučim situaciju danas, shvaćam da je ona puno drukčija. Isprva pomislim: „Pa što, danas je puno suvremeniji pristup svemu, odnosi su u balansu“ , ali nisu.

Prelazak iz krajnosti u krajnost se tu negdje dogodio. Nastavnici su izgubili svoj visoki društveni status u društvu, biti nastavnik više nije zanimanje kojem se ljudi dive i o kojem sanjaju. Taj težak, mukotrpan i emocionalno naporan posao postao je jedan od onih „Ah, netko mora, ali neću bome ja!“

Apsurd i žalost je u tome što se danas, u 2019. godini, profesori smatraju lijenčinama koji ne rade tri mjeseca, a koji se opet se žale. Posao za koji treba puno obrazovanja, posao koji je nepredvidiv, (ipak se radi o suradnji s osobama u razvoju), posao za koji je potrebno toliko truda i volje da ne možete ni zamisliti. Kao da je lako po nekoliko puta opominjati iste osobe, ponavljati i ispunjavati istu stvar svaki dan, nepotrebne papirologije do krova! Kao da je lako pročitati rukopis onog tamo učenika u zadnjoj klupi koji stalno priča tijekom sata i odbija surađivati. Kao da je sve to lako ponoviti pet tisuća, dvjesto pedeset i šest puta, a da ne poludite, da održite tu volju za stvaranje pogona budućnosti na životu. Fizički rad je naporan, ali ljudi imaju i mozak, da ponovimo gradivo, sastavljen od brojnih neurona koji vrlo lako može utjecati na svijet oko njega, pa znamo to, to je čudo kojem svjedočimo svakog dana. Te promjene i zaključci našeg mozga, međutim nisu uvijek korektne. Naše mozgove mi stalno oblikujemo, ali ne možemo uvijek sami. Tko nam priskače u pomoć da naučimo kako ga koristiti za dobrobit budućih mozgova koji će doći umjesto nas. Okolina, da, ali i obrazovni sustav.

Ono što želim reći jest: zanemarivanje obrazovnog sustava je ekvivalenta rezanje grane na kojoj ležite, na koju se oslanjate. Što mislite, biste li za 7000 kuna nosili breme nastavnika. Biste li sadili buduća stabla s krošnjama I granama, a da vas pritom gađaju jabukama sa stabla koje ste prije uspjeli uzgojiti i gledati kako onaj tamo iz zadnje klupe reže onu granu na kojoj leži. Ti vrtlari o kojima pričam su doista uporni, žele gledati svojih ruku djelo kako daje plodove, kako cvjeta na suncu i penje se prema nebu, kako daje sjemenje za nova, razvijenija stabla. Tog vrta bez njih nema, samo zato što ste ih uzeli zdravo za gotovo.

Roditelji, kolege učenici, zar ne vidite da vrijeđate temelje ljudskoga roda, temelje Homo habilisa koji je prenosio znanje korisno za preživljavanje?! Ne grizite ruku koja vas hrani i koja osposobljava buduće stanovnike ovoga planeta da učine nešto što je korisno, nešto što ih zanima i veseli, nešto što daje značenje njihovom životu i zbog čega će biti upamćeni. Ljudski rod je u beskrajnoj potrazi za odgovorom na pitanje smisla našeg života, hoćemo li napredovati ako stalno budemo generacijski zaboravljali naučeno, želimo li se vratiti u prošlost?!

Ja, kao učenik prvog razreda srednje škole u potpunosti podržavam ovaj štrajk, počnimo od korijenja ljudi! Lako ćemo poslije s plodovima.

Tin Ercegović