'RASTEGNI GRANATE DA TRAJE CIJELU NOĆ!' Ovo je Konavljanin koji je slušao stravične riječi agresora dok su napadali Dubrovnik (FOTO)

Autor: Ivona Butjer Autori fotografija: Goran Mratinović
Konavljanin Miho Bokarica koji je za vrijeme Domovinskog rata bio član Centra za obavješćivanje Dubrovnik za Dubrovački dnevnik je iznio svoju ratnu priču.

Početak je listopada, a Dubrovnik i njegova okolica žive poprilično idiličnu atmosferu, sasvim sigurno po mnogočemu bolju nego što je ona u drugim krajevima Hrvatske. Ipak, prije točno 25 godina, prizori u Gradu su bili posve drugačiji, kad je započeo napad na Dubrovnik i kad su njegovi građani prolazili svoj težak i traumatičan put u Domovinskom ratu. Gotovo svatko od njih, od najmlađih do onih nešto starijih, ima svoju osobnu ratnu priču i vrlo često traumatičan doživljaj cijele stuacije, no postojali su ključni igrači koji su pomagali da i u tim tragičnim danima bude što manje žrtava, da pruže potrebnu informaciju ili jednostavno utješe i ohrabre ljude te im nesiguno ratno ozračje učine što sigurnijim. Jedan od njih svakako je bio i 'živčani sustav' dubrovačkog područja za vrijeme Domovinskog rata; Centar za obavješćivanje koji je u cijeloj priči odigrao veliku ulogu. Dio ekipe centra bio je i Konavljanin Miho Bokarica koji je s novinarima Dubrovačkog dnevnika podijelio svoju ratnu priču i iskustva iz spomenutog vremena.

TO JE BILA JEDNA PLJAČKAŠKA, PIJANA HORDA, JER PROFESIONALNA VOJSKA ZNA ZA KONVENCIJE

'Ništa se nije dogodilo slučajno. Nije slučajno da je Centar za obavješćivanje u ratu bio najbolji u Hrvatskoj. Nikad nas nitko nije dostigao. Nije se slučajno dogodilo da smo bili nezamjenjivi u Gradu. Bili smo neka ekipa od 10-ak ljudi koji znaju što rade. S obzirom na sve te okolnosti, mi smo prošli iz jednog mirnog perioda u ratni i priča je jednostavna. Živiš u takvom vremenu, upadneš u neke okolnosti od kojih ne možeš pobjeći i onda radiš nešto,' započinje Bokarica svoju ratnu priču.

A ono što je radio tadašnji Centar smješten pored bolnice, gdje se i danas nalazi Centar 112, jest prvenstveno pomoći gradu s ciljem da bude što manje žrtava.

'Nisam htio u rat, nisam ga želio i nije mi se išlo u rat, ali jednostavno nisam mogao izaći iz toga. Nisam mogao bježati. Nisam taj tip. Glavna misao mi je bila da ostane što više živih ljudi u gradu. To je bila prvenstvena misao koju smo u Centru njegovali jer mi smo bili ekipa koja se trebala pobrinuti za označavanje uzbuna, pomoći gradu, ukratko. Moj ratni put je zapravo započeo još prije samog rata kad su nastale promjene u Hrvatskoj. Svi smo se u Centru opredijelili za Hrvatsku tako da smo u početku, tu prvu godinu, 1990., sjedali na dvije stolice. To bi se danas možda nazvalo špijunažom. Obzirom da smo prešli spontano, pripremljeno do detalja iz jedne faze u drugu, onda je to bio jedan logičan slijed da ostaneš raditi ono što znaš. Bio sam stručnjak za telekomunikacije i veze, dakle za radioveze i slično, i za obavještajne stvari,' kazao je Bokarica.

Imajuću takvu poziciju u ratu uz ostale je pripadnike Centra mogao čuti i pratiti komunikaciju srbo-crnogorske vojske te tako upozoriti na moguće napade. Prilikom takvih komunikacija moglo se čuti štošta; od meta koje neprijateljska vojska planira pogoditi do sinova koji su očeve zvali da im iz devastiranih kuća nešto ukradu i donesu.

'Ako čujete izviđača s Pobrežja kako govori: "Gađaj aute samo s jedne strane, pusti drugu", ako daju poziciju lapadskog igrališta i kažu „Evo, sad ti ide, gađaj ga“, ako čujete uvečer, kad ponestane granata i kad predaju izvještaje svojima poviše i kažu: „Ostalo je sto granata“, a ovaj mu na to odgovari: „Rastegni da traje cijelu noć“, onda o čemu imate tu razmišljati? Imate luđake, ljude koji žele rat. U jednom momentu shvatite kako je to jedna pljačkaška horda koja je polupijana, puna nekakvih četnika, probisvijeta. Profesionalna vojska se drugačije ponašala jer oni su znali za Ženevske konvencije, a ove nije bilo briga za ništa. I onda preko tih sistema možete čuti njihovu komunikaciju. Onda možete čuti kako sin zove tatu koji vrši agresiju na dubrovačko područje da mu donese video ili radio iz Dubrovnika, da ima dobrih stvari za uzeti u Konavlima i da nešto donese doma. Kad imate taj mentalni sklop, ne raditi nego ukrasti, to je onda uistinu jadno. To je onda dno dna, jer na taj način ne bi smjelo funkcionirati nijedno društvo,' tvrdi Bokarica.

DAN PRIJE 1. LISTOPADA SMO ČULI DA ĆE NAPASTI

Prisjećajući se kobnog 1. listopada 1991. godine, kad je započeo napad na Dubrovnik, Bokarica tvrdi kako je Centar imao obavijest kako srbo-crnogorska vojska planira napad na Grad dan prije samog napada.

'Dan ranije jedna naša ekipa na kratkovalnom prisluškivanju tih komunikacija je uhvatila poruku iz Crne Gore prema nekome, vjerojatno Beogradu, kako se sutra priprema napad. To nitko nije previše ozbiljno shvatio i sutradan ujutro je to krenulo. Ipak, mi smo već puno ranije locirali da ide napad na Srđ. Prisluškivali smo sve što se događalo i onda su naši, s obzirom na informacije koje smo imali od druge strane, pripremili svoj odgovor na napad. Obzirom kako smo dan ranije primili obavijest kako pripremaju napad, očekivali smo takvo što jer ako se bavite prisluškivanjem svih telekomunikacija u eteru, onda znate tko priča, što priča i kome. To je onda jedan sistemski rad,' iznosi Bokarica.

I sam Centar za obavješćivanje je, sasvim očekivano, često bio meta napada, posebno tokom listopada i studenog, međutim znanje i iskustvo nisu dopustili protivničkoj vojsci da uspiju u svom naumu i da uništavanjem Centra u velikoj mjeri onesposobe samu obranu Dubrovnika.

'Bili smo im meta tokom listopada i studenog, točno su nas gađali. Onda smo odlučili nešto napraviti po tom pitanju i usput provjeriti prisluškuju li nas te ukoliko nas slušaju postići da se pomaknu. Tako su s iste radio stanice, preko repetitora, dvije različite osobe razgovarale i rekli su: „Ako se pomaknu još 20 metara naprijed lijevo, onda smo točno u sredini.“ Oni su pomaknuli na taj način i sve je prošlo sve prema moru. Ne možete s te udaljenosti na kojoj su oni imali osmatrače baš preciozno vidjeti gdje što pada. Nakon što se to dogodilo, rekli smo im: „U redu, ako ovo slušate, dobro je što slušate jer ne znate što mi sve slušamo! Sad ste se pomaknuli i riješili smo problem“. Tu noć smo Denis Orlić i ja mijenjali kompletan antenski sustav na Centru,' prisjeća se Bokarica.

Precizni udar iz zraka na Centar je zabilježen već trećeg dana agresije na šire dubrovačko područje od strane JNA koja je time pokušala oslabiti obranu Dubrovnika. Obzirom kako su takvi postupci od strane srbo-crnogorske vojske bili očekivani, COB je s radom nastavio iz pripremljenih prostora u podrumu. Sretna okolnost je bilo i to što je pokojni Miljenko Bratoš bio na čelu COB-a uoči agresije, inače tadašnji sekretar za Narodnu obranu, koji je dubrovačko područje spremno pripremao za obranu od JNA.

'Zagonetka pobjede, velikosrpska agresija na Dubrovnik 1991. godine', Oliver Pezo

'Imali smo najavu da avion dolazi jer smo imali sustav koji je nagledao aerodrom u Mostaru i radio je u našem sistemu veza prema Splitu. Kad su avioni krenuli, sklonili smo se u bunker. Prilikom udara iz zraka spaljen je gornji dio zgrade, a donji je dio je ostao netaknut. Taj dan su oštetili antenske sustave, ali mi smo samo promijenili kabele i antenu te normalno nastavili raditi i dalje. Pokojni Bratoš nam je tu držao stranu, rekao je da ćemo nabaviti sve što nam bude trebalo. Nismo mogli nabaviti pušku, ali smo mogli nabaviti antenu i kabel, a znanje smo imali. Kad imaš znanje, onda svašta možeš učiniti,' prisjeća se Bokarica.

PROŠAO SAM KROZ KIŠU GRANATA NA BRDU PETKA, USTA SU MI BILA POSVE SUHA

Govoreći o svom najupečatljivijem trenutku tokom Domovinskog rata, Konavljanin tvrdi kako mu je, bez obzira na 1. listopada kad je započeo napad na Dubrovnik i ostale ratne mjesece koji su uslijedili, samo ozračje prije rata i situacija koja se tad mogla osjetiti kad je dio ljudi počeo napuštati svoje domove poprilično teško pala.

'Puno je teže bilo mjesec dana ranije. Puno je teže bilo kad su mnogi napustili grad. Tada je bilo puno ozbiljnije. Mislim da je Dubrovnik zapravo trebao biti talac za pregovore, a ne toliko cilj kao takav. To će povjesničari analizirati, sad se već skupilo dosta materijala za takvo što. No, po mom mišljenju, Dubrovnik je trebao biti talac u pregovorima Srbije s Hrvatskom za promjenu granica, no to se nije dogodilo. Bahato su ušli, kao da će to ići lako i ta bahatost im se razbila o glavu jer su potrošili granate u tenkovima, potrošili puno toga u prve dvije, tri ure. Poslije više nisu imali čime ići dalje. I onda su se svetili Gradu,' iznosi Bokarica.

U ratnim okolnostima kod ljudi se vrlo često izmijenjuju različite emocije koje mogu varirati od ponosa pa sve do mržnje. Ipak, vjerojatno je ona naprimarnija, strah i zabrinutost za svoje najbliže, za svoj dom, ali i vlastiti život. Svatko se protiv njega bori na svoj način, no nedvojbeno je kako on ne smije prevladati jer se u takvim trenucima često gubi trezvenost koja je u ratu neophodna, ukoliko se želi očuvati vlastiti život i živote drugih ljudi. Opasne situacije, baš kao i brojni drugi građani, iskusio je i sam Bokarica, no tvrdi kako tada 'nemaš ništa u glavi i jednostavno radiš ono što znaš, jer ako bi razmišljao o tim stvarima, onda ne bi mogao funkcionirati'.

'Kad jednom osjetite takav strah, onda shvatite da to ili možete, ili ne možete kontrolirati. Onaj tko ne može kontrolirati, ne može ni funkcionirati. Onaj tko može kontrolirati, tada shvati kako ne može svaki geler ili svaki metak pogoditi cilj. Ja sam u jednom momentu to doživio na brdu Petka i shvatio sam da kroz kišu granata možeš izaći živ i onda sam rekao: 'Sudbina je sudbina'. Stojite bespomoćni i granate padaju oko vas. I onda samo razmišljate o tome može li se iz toga izaći živ. Kad izađete, shvatite da može, mada vam se ipak malo osuše usta, kao da ste u pustinji, u Sahari,' prisjeća se Bokarica.

JE LI MORAM U SKLONIŠTE? KUHAM OBJED UPRAVO!

Osim što je Centar pratio komunikaciju među pripadnicima srbo-vojske, bio je dužan i dati valjani odgovor građanima koji su često zvali kako bi mogli dobiti potrebnu informaciju. Bio je tu uhodan tim koji je već nakon nešto više od tjedan dana radio besprijekorno, što mogu potvrditi svi oni koji se sjećaju ratnih dana. Kako tvrdi Bokarica, vjerojatno je na to utjecala i činjenica što su od samog početka odabrani najbolji profesionalci koji su uz znanje koje su imali mogli zadržati smirenost i pouzdanost. S građanima su, tvrdi Bokarica, komunicirali ležerno, a bez obzira na nesretne i tragične okolnosti, znala se dogoditi i poneka anegdota.

'Dado Kera je bio na telefonima i jedan dan, kad smo svirali uzbunu,zvala ga je jedna žena iz Grada koja je upitala je li mora ići u sklonište jer kuha objed. On joj je na to odgovorio: „Moja gospođo, ugasite objed pa poslije nastavite kuhati. Ako skuhate, zazovite i mene na objed“. Tako smo komunicirali s gradom, ležerno. I kad god je netko zvao 985 u to doba, a danas je to 112, morao je netko podići slušalicu. To je bilo važno za Grad. Sve drugo je bilo manje važno. Moraš upozoriti ljude, pripremiti uzbunu i dat im odgovor. Bilo kakav, ali mora dobiti odgovor. Mora se netko javiti s druge strane,' kaže.

Ni danas, 25 godina nakon rata, Bokarica ne preferira tvrdnje kako je Dubrovnik oslobođen obzirom kako nikada nije ni pao. Kako tvrdi, Dubrovnik nitko nije oslobodio jer nije bilo pada, nego je zapravo deblokiran. Također smatra kako su debate oko toga je li rat bio potreban ili ne posve nepotrebne jer su se dogodile okolnosti u kojima napadnuta strana nije imala izbora.

'Činjenica je da je Srbija htjela napraviti još veću Srbiju. Činjenica je da smo mi rekli kako to neće ići jednostavno. Dubrovnik je bio mali, ali s druge strane i preveliki zalogaj. Mali kad imate vojsku koja nije vojska, no mi smo imali vojsku koja je bila vrhunska vojska. Sjećam se pada Vukovara. U Gradu nije bilo ni struje, ni vode, ni telefonije, sve je popadalo. Ljudi na smjeni su gledali izlazak žena, djece, starijih iz Vukovara i zavladao je muk. Tišinu si mogao rezati nožem. I onda počneš razmišljati: "Sad smo mi na redu". Ali ostane inat. Njima su očito rekli da će se oni prošetati do Grada i ući tenkovima u njega, ali kad je došlo do pucanja, onda nisu imali hrabrosti tako lako ići naprijed. I onda se i taj 6. prosinca dogodio na način da su mislili kako će nešto lako srediti. Ali nije išlo! Kad vam se rat otme kontroli, a to se dogodilo Srbima u Hrvatskoj, onda više ništa ne možete predvidjeti. S Hrvatskom su oni skroz izgubili rat,' izjavio je.

DA SE NIKADA VIŠE NE PONOVI!

Bokarica je poslije rata na vlastiti zahtjev izašao iz profesionalnog sastava nakon čega je radio u struci, u kontroli leta. Prije dvije godine je umirovljen i sad je, kako kaže – vrtlar. Kroz smijeh tvrdi kako voli pričati s biljkama i kako uživa u svom malom komadiću raja. Međutim, Konavljanin je u sklopu svoje kuće napravio i pravi muzej čiji je namještaj, ali i sam izgled zadržan s početka prošlog stoljeća. 

'U ratu je kuća ostala prazna, devastriana, uništeno je sve unutra. Jedan dio je bio spaljen i onda počnete razmišljati što ćete sa svime time. Nikoga više nema, djeca su otišla u školu svojim putem i onda sam rekao da ću napraviti muzej koji zapravo priča jednu priču od 1419. godine pa do prošlog rata. U kući danas postoji jedna etno zbirka koja predočava život te kuće, život nekih ljudi koji su hranili sve države. Mislim da je najveće prokletstvo nas u Konavlima što smo u zadnjih 200 godina promijenili devet država. Od 1806. do danas ti ljudi imaju stalno neki novi početak, a to je teško,' kaže Bokarica te naglašava kako se nada kako se ništa slično neće ponoviti nikada više. Ipak, svoje ratno iskustvo namjerava prenijeti u knjigu o Domovinskom ratu koju piše kako bi i u miru ostali zabilježeni hrabri pothvati ljudi koji su bili spremni i hrabri onda kad je to bilo najpotrebnije.

RAZGOVORI TENKOVSKIH POSADA U NAPADU NA SRĐ, SNIMLJENI U DUBROVAČKOM COB-U

U knjizi 'Zagonetka pobjede, velikosrpska agresija na Dubrovnik 1991. godine' autora Olivera Peza objavljeni su razgovori tenkovskih posada u napadu na Srđ, snimljenih u dubrovačkom COB-u 6. prosinca '91. U nastavku pročitajte dio njih.

Rušenje Kamenog križa

Vojo – rokaj samo, evo sam ja 150 metara ispod, Đuro je nenegdje desno, ja ga ne vidim. Rokaj samo dole po otoku i po Belvedereu, polako Gojo, štedi granate, nemoj granate, pucaj PKT! PKT-om gađaj! (...) Vojo – Samo vadi granate, isprazni cijeli BK! Sravni Belvedere, sravni Belvedere! Tiho – Dobro! (...) Vojo – Oborili smo krst! Evo Goja ga baš skinuo, pao je cijeli! Nemam granate, sve čisto! Tiho – Nemoj zajebavat'! Vojo – Rokajte sve po Belvedere da ga nema kad dođem.

Na Srđu:

Vojo – Jesi vidio kako sam zapalio ovu zgradu ispred vas ovdje s pancirnom granatom, odozdo je uletjela kroz otvor? Đuro – Vidio sam legendo, eeeee, vidio sam! Vojo – Što nisam izvrsno? E Zuja, da te dirnem. Đuro – Alaah je velik, e! (...) Vojo – Srđ je pao! Jesam ga, Đuro! Đuro – A jesi kurac!

Novinarka: Ivona Butjer

Fotografije: Goran Mratinović, 'Zagonetka pobjede, velikosrpska agresija na Dubrovnik 1991. godine', Oliver Pezo

Popularni Članci