RAZGOVARALI SMO SA SESTRAMA OB DUBROVNIK 'Ovo nije ni bunt ni revolt, jednostavno smo na rubu snaga'

Autor: Ivona Butjer Autori fotografija: Ivona Butjer
Puno je onih koji prepoznaju sav, napor, trud i suosjećanje koje medicinske sestre pružaju u svom radu, a posebno su to oni koji su često u bolnicama i liječničkim ambulantama. Nebrojeno puta svjedočimo pismima čitatelja i komentarima od strane pacijenata koji zahvaljuju sestrama i dive se na njihovoj požrtvovnosti koju zadržavaju čak i sada, kad su im uvjeti rada daleko od dobrih, a kamoli idealnih. A ako ih je netko zaslužio, to su one.

Jer one su te koje brinu o ljudima onda kad su slabi, kad su ranjivi, preplašeni, kada trpe bolove, kad se ne mogu osloniti na svoju snagu i na svoje mogućnosti. I ljudi to prepoznaju. No, prepoznaje li to i sustav, jedno je sasvim drugo pitanje. Prošlog tjedna, medicinske sestre i tehničari triju hrvatskih bolnica, među kojima je i ona dubrovačka, organizirali su mirni prosvjed pred ustanovama u kojima rade kako bi ukazale na sve lošije uvjete rada u kojima obnašaju svoje vrlo odgovorne dužnosti. Dubrovački dnevnik tim je povodom porazgovarao s pomoćnicom ravnatelja za sestrinstvo Kristinom Muhoberac, glavnim tehničarem objedinjenog hitnog prijema Brunom Mihatovićem, glavnom sestrom Internog odjela Marijanom Šuperak i glavnom sestrom Odjela za ortopediju, traumatologiju i neurokirurgiju Nedom Violić o problemima s kojima se medicinske sestre i tehničari susreću u svom radu.

Okupljanje je apel za pomoć, jedna sestra radi posao za trojicu

„Čak i na ovakav nedostatak sestara nevjerojatno je to kako gotovo ni ne postoje pritužbe na rad sestara. Još uvijek sestre daju najbolje od sebe i svojim entuzijazmom itekako nadoknađuju taj nedostatak. U nekim segmentima to pacijenti ponekad i ostajete jer ne možete biti na dva mjesta istovremeno, ali vjerujte – na ovoliki broj sestara i pretraga, realno bi bilo očekivati veće probleme,“ kazala je Muhoberac. No, to što pacijenti rijetko osjete kako kadra nedostaje uvijek se obije o glavu samim sestrama koje zbog manjka ljudstva rade u teškim uvjetima.

„Jednostavno smo na rubu snaga. Ovo nije ni bunt ni revolt, ovo je apel za pomoć. Ovim tempom, u idućih nekoliko godina nas neće imati tko liječiti ni njegovati jer imamo gotovo 40 posto sestara starijih od 50 godina. S jednim razredom od 22 do maksimalno 25 učenika za Županiju, ni blizu ne možemo nadoknaditi taj prirodni odljev ljudi, čak da niti jedna sestra ne ode ni na porodiljni ni raditi vani. Znači, govorimo o cijeloj županiji, ne samo OB Dubrovnik, dakle o domovima zdravlja, pedijatrijskim ambulantama, hitnoj medicini,“ upozorila je.

S njom se slaže i Mihatović koji je glavni tehničar odjela koji također ima svoje specifičnosti. Naime, na njegov odjel može doći bilo tko, bilo da je riječ o hitnom ili ne baš hitnom slučaju, s uputnicom ili bez nje. Njihova je uloga da obrade pacijenta i sukladno tome odrede daljnje korake u liječenju.  

„Teško je organizirati posao koji zahtijeva barem duplo veći broj sestara, a vi recimo imate samo jednu trećinu od broja koji bi bio potreban. S tim brojem trebate pokriti sve ono što bi napravilo tri puta više ljudi koji ne postoje na tržištu. Kako pacijenti ne bi osjetili nedostatak radne snage, to odrađuju sestre koje s vremenom, sasvim očekivano, postaju iscrpljene i nezadovoljne. Novac na kraju više nije presudan jer bi one radije pošle na put i odmorile se 10 dana nego dobile tisuću kuna na plaću,“ kaže Mihatović.

Violić je pojasnila kako taj nedostatak zapravo izgleda u praksi, na odjelu na kojem ona radi. Kako kaže, nije svaki dan izrazito naporan, ali većinu vremena to jest slučaj. 

„Na odjelu imamo ortopediju, traumatologiju i neurokirurgiju. U smjeni imamo dvije sestre, gipsera i njegovateljicu. Gipser u smjeni je ujedno i dežurac za sve hitne slučajeve i ako takav pacijent dođe, on s liječnikom koji je dežuran ide u operacijsku salu tako da nije više treća sestra nego ostaju dvije. Nije svaki dan isti, nekad ima više posla, nekad manje, ali u globalu govoreći, mislim kako je taj nedostatak zaista došao do toga da postavimo nekakve zahtjeve,“ opisala je.

Kako kaže, one imaju želju raditi i žele raditi najbolje što mogu, no sestre su umorne, iscrpljene, a problemi ne nestaju onda kada napuste radno mjesto. Upravo suprotno, s njima žive cijeli dan.

„Pucaš po šavovima jer dođeš do te mjere da ne možeš sestru poslati na godišnji odmor. Bolovanje ne možeš osporiti. Ne želimo dolaziti u situaciju da, ako je netko izmoren ili opterećen, samo kaže kako je od sutra na bolovanju. Nama to nije rješenje. Mi želimo raditi, želimo pružati i dalje istu skrb, no imamo problem i mi taj problem često nosimo doma i vraćamo se s tim problemom sutra na posao jer ne znamo što nas čeka sutra kad dođemo na posao,“ izjavila je Violić.

'Dokle god je konobar bolje plaćen od nas, nema sreće u hrvatskom zdravstvu'

Ipak, uz sve navedene probleme, najviše se u posljednje vrijeme provlačilo pitanje povećanja plaća medicinskih sestara i tehničara. Kako ih je potrebno povećati nije sporno, no Mihatović kaže kako bi se adekvatnim plaćanjem medicinskog osoblja riješio tek jedan dio problema, s obzirom na to kako povećanje plaća nije jedino što treba riješiti u hrvatskom zdravstvu.

„Dokle god je konobar bolje plaćen nego medicinska sestra, u hrvatskom zdravstvu nema sreće i to je moje mišljenje. U Švicarskoj konobar nije plaćen bolje nego medicinska sestra. I to ne znači kako konobar treba biti potplaćen! Ako konobar može zaraditi 15 tisuća kuna, onda je smiješno da sestra zaradi šest tisuća kuna mjesečno. Povećanje plaće od dva posto je degradiranje. To je smiješno. Daje nam se 200 kuna na plaću? Hvala, ne treba nam!,“ izjavio je Mihatović.

Muhoberac je upozorila kako su plaće koje se izdvajaju iz proračunskih sredstava za mnoge djelatnosti rasle, no kako to nije slučaj sa zdravstvom i sa školstvom. O važnosti tih dviju oblasti za društvo je suvišno i govoriti.

„Već godinama sve te plaće, mimo zdravstva i školstva, išle su gore, a naše su na istoj razini već godinama. A životni troškovi se svake godine povećavaju. Naše plaće u su otprilike jednake onima koje su bile prije 15 godina,“ kazala je.

Dubrovnik je specifičan po mnogočemu, pa tako i po pitanju nešto većih primanja kad su plaće u pitanju te nešto većih troškova života u odnosu na ostatak Hrvatske. No, na primjeru medicinskih sestara i tehničara na obali to izgleda nešto drugačije. Kako kaže Muhoberac, plaće su svugdje iste, a troškovi života bitno se razlikuju u visini.

„Problem u Dubrovniku i Dalmaciji je puno veći nego u Slavoniji. Konkretno, u Osijeku se još uvijek na natječaje javi dva do tri puta više sestara nego što ih traže. Na obali nije takav slučaj zbog troškova života. Stan u Vukovaru je između 400 i 700 eura po kvadratu, a kod nas je od tri tisuće pa naviše. A plaća je ista. Kada sestra u Slavoniji dobije plaću od šest tisuća kuna, ona živi malo drugačije nego ova u Dubrovniku jer su joj troškovi života, rekla bih, i dvostruko niži. I zato Dalmacija, zato KBC Split, zato Dubrovnik organizira mirna okupljanja,“ pojasnila je Muhoberac.

 

I turisti su pacijenti, sve to preko svojih leđa odrade sestre

 

Činjenica kako je Dubrovnik poznata turistička destinacija osjeti se i u Općoj bolnici Dubrovnik, ali u vidu dodatnog obima posla. Turisti koji se znaju i previše opustiti pa prekomjerno uživaju u alkoholu ili oni koji su nespretni pa se ozlijede završavaju na liječenju i njezi naših liječnika i medicinskih sestara, a tu su svakako i oni s kroničnim bolestima ili oni nešto stariji. Tijekom sezone broj ljudi koji borave u Dubrovniku se višestruko povećava, a to na svojim leđima svakako osjete i medicinske sestre.

„Opće je poznato kako je Dubrovnik poznata turistička destinacija i kako postoji ogroman protok turista kroz ovaj grad. Ne može se usporediti s drugim dijelom Hrvatske jer svi ti turisti koji dođu u Dubrovnik, a kojima je potrebna zdravstvena skrb, opserviraju se putem hitnog prijema i ovisno o dijagnozama se zbrinjavaju na pojedine odjele. Sve to naše sestre odrade preko svojih ruku i leđa, a napretkom medicinske tehnologije, postoji i povećan broj dijagnostičkih pretraga i svako malo je u toku neka nova aparatura,“ kaže Šuperak.

Kako ni pacijenti iz stranih zemalja ne bi osjetili kako osoblja nedostaje, tu su sestre koje se brinu kako bi i oni primili odgovarajuću skrb.

„Odjel na kojem radim je jedan od specifičnih odjela jer se oni upravo tu najviše liječe i najveća je potreba za pomoći upravo tu jer znamo kako se u takvim skupinama nalazi sve više starije populacije koja kreće na putovanja s brojnim svojim bolestima, ne razmišljajući hoće li im se i nešto dogoditi. Ulaskom u EU, osiguravajuće kuće nažalost sve više rade na tome da se ti bolesnici zbrinu u takvoj mjeri da im se pruži ne samo prva pomoć nego i zahvati jer im je to puno jeftinije nego u njihovoj kući. Te osiguravajuće kuće u europskim zemljama su naučile i surađuju u tom pogledu da su u tom trenutku kod pacijenta i sestra, i liječnik koji je operirao pacijenta. Oni ne razumiju da nas je malo i uvijek smo na udaru ili sestra u smjeni ili ja koje moramo pružiti i ono što nije u našim kompetencijama kako bismo zadovoljile cjelokupnu formu i kako ne bi s druge strane žice izgledalo kao da njima nešto nedostaje,“ izjavila je Violić.

Sestra s višom ili visokom? U Hrvatskoj je sve to isto

Loša primanja, iscrpljenost, umor, neprepoznavanje njihovog rada i kompetencija… Sve su to razlozi zbog kojih medicinsko osoblje sve češće napušta svoju zemlju u potrazi za boljim uvjetima rada. Bez obzira što neke od njih ulažu u svoje znanje i obrazovanje, sustav to ne prepoznaje. Naprotiv, sestre s različitim stupnjem obrazovanja vrednuju se jednako što nije slučaj u razvijenijim zemljama Europske unije.

„Ne postoji razlika između više i visoke sestre po pitanju plaće i kompetencije u sustavu. Jedno jedino radno mjesto koje se razlikuje od ostalih je glavna sestra bolnice, sve ispod toga se vrednuje na isti način. Sustav to godinama odbija napraviti, a milijun puta se tražilo. Zašto se to odbija? Zato što košta. Zato što ovako svima daju plaću više sestre, a trebao bi dati visoku onima koji imaju to obrazovanje. Ne želimo veću plaću za ništa nego želimo da nam naprave kompetencije pa da onda sestre koje imaju VSS dobiju ono što im pripada. I dalje bi bile jeftinija radna snaga od liječnika, a postoji nebrojeno poslova koji su za rad dodijeljeni sestrama s VSS. Vani imate sestre koje samostalno vode primarne ambulante, sestre koje samostalno vode ambulantu za pedijatrijske pacijente dakle djecu koja boluju od alergija. Nakon pregleda od strane liječnika specijalista, sestra to dijete vodi samostalno, uz određeno školovanje i certifikate. Dakle, sama propisuje lijekove i ostalo, rasterećuje sustav i rasterećuje liste čekanja. Također, tu su i sestre instrumentarke koje nakon određene operacije šiju završne slojeve kože za što ne mora ostati kirurg koji može dalje ići raditi operacije, a sestra dovršava taj završni dio. Nitko od nas ne očekuje da nam se plaće poklone nego da se sustav organizira na način da to za što smo se educirale bude priznato,“ izjavila je Muhoberac.

Za razliku od Hrvatske, razvijenije zemlje u koje sestre dolaze raditi prepoznaju i vrednuju njihov trud i znanje pa Šuperak tvrdi kako je njena kolegica koja je s njom išla u srednju Medicinsku školu danas voditeljica klinike u Švicarskoj što dovoljno govori o tome koliko su cijenjene i prepoznate. Mihatović upozorava kako bi se, zbog odljeva liječnika i medicinskog osoblja u zemlje u kojima je njihov rad prepoznat, lako moglo dogoditi da buduće naraštaje sestara i liječnika neće tko imati educirati.

Zbog svega navedenog, sve se manje učenika odlučuje na ovo zanimanje, ali i zbog činjenice kako njihovo srednjoškolsko obrazovanje traje pet godina, što je za godinu odnosno dvije dulje nego što je to slučaj u ostalim srednjim školama. Muhoberac smatra kako to nije dobro rješenje, prvenstveno zbog toga što sestre odmah nakon srednjoškolskog obrazovanja dolaze na rad u bolnicu, bez godine dana staža u kojem se uče poslu, što je prije bio slučaj.

„Prema ranijem sustavu, sestre su išle četiri godine u školu i onda su imale godinu dana za odrađivanje staža. Sve će vam sestre potvrditi kako je to bio puno bolji i efikasniji sustav. One sada idu pet godina u školu, a to je jedan od razloga zašto se ne odlučuju upisivati u Medicinsku školu. Kad završe sa školovanjem, nemaju nikakvih praktičnih znanja jer ono što prođu kroz školu i praksu se ne može usporediti s jednogodišnjim stažem u kojemu bi prošle sve velike odjele. Na njih nije bila stavljena tolika odgovornost jer su bili stažisti i prema tome se znalo koji dio posla rade. Bili su pod nadzorom i imali godinu dana da se nauče raditi. S ovim novim načinom školovanja to nije slučaj; dolaze nespremni i imamo ih doslovno za preko noći educirati,“ tvrdi i upozorava na zabranu zapošljavanja koja je dugo trajala, ali je za sobom ostavila posljedice. Danas Ministarstvo odobrava dodatna zapošljavanja – ali nema kadra.

„Zbog zabrane zapošljavanja koja je trajala godinama , mi više nemamo normalan raspored sestara po godinama. Imamo 30 do 40 sestara starijih od 50 godina. Onda, imamo u 20 posto ugurane sve sestre od 30 do 50 godina kojih bi zapravo trebalo biti najviše, a imamo ih najmanje .I imamo mlade sestre koje smo zaposlili zadnjih nekoliko godina. Jako mlade rađaju i idu na porodiljne, kod ovih od 50 plus su češća bolovanja, a ta srednja generacija je generacija – koja ide u Švicarsku voditi klinke,“ upozorava Muhoberac.

'Građani nas hvale, ali mi od hvale ne živimo!'

Na mirnom okupljanju koje je organizirano prošlog tjedna, okupile su se mahom medicinske sestre i tehničari te njihove obitelji. Sudeći prema komentarima na portalima i društvenim mrežama, čini se kako ih građani podržavaju u njihovim nastojanjima. Ipak, građani nisu došli pred OB Dubrovnik kako bi im i na taj način pružili podršku.

Mihatović kroz šalu dodaje kako to ne čudi jer su 'Hrvati uglavnom složni samo onda kad je rat', a Muhoberac tvrdi kako su 'ljudi često nezainteresirani za sve što zahtijeva nešto veći angažman od lajkanja i šeranja'.

„Niske plaće, nepovoljni radni uvjeti, neprepoznatljivost sestara u sustavu… Sve su to problemi s kojima se suočavamo. Apelirala bih na stanovništvo da nas podrži jer sestre su svakodnevno izložene različitim napadima, a nemoćne smo jer nas sustav nije zaštitio kao sestre. Morate biti svjesni kako ti građani nas hvale, podržavaju nas, stoje uz nas, no mi od te hvale ne možemo živjeti,“ zaključuje Šuperak.

Medicinske sestre i tehničari rade odgovoran posao u kojem greška nije 100 kuna manje u blagajni ili razbijeni pjat. Samo jedna greška može ugroziti ljudski život, a one su izglednije što je osoba više umorna, iscrpljena i pod stresom. Pitanje statusa medicinskih sestara i tehničara, kao i općenito zdravstva u Hrvatskoj, nije nešto što počinje i završava s medicinskim osobljem. To je pitanje svakog pojedinca u društvu koji u nekom periodu života postaje ovisan o njihovoj njezi i koji bez odgovarajuće zdravstvene skrbi i zaštite ne može ni opstati stoga zaslužuju svaku moguću podršku u svojoj borbi u onome što im, naposljetku, i pripada. 

Popularni Članci