RAZGOVOR S TREBINJSKOM GLUMICOM Marija Đajić: Volim Dubrovnik i žao mi je svih onih kojima to smeta

Autor: Vedran Salvia
Marija Đajić trebinjska je glumica koja rado posjećuje Dubrovnik. Može je se tako sresti često u Gradu, bilo to na događanjima Dubrovačkih ljetnih igara ili tek tako u usputnoj šetnji.

Iza Marije Đajić završeni je studij glume u Banja Luci i Beogradu, dok trenutno u Moskvi studira režiju. Iza nje su kako glumački, a tako i režiserski projekti. U razgovoru za Dubrovački dnevnik, osim o svojoj karijeri, odnosno profesionalnim izazovima, Marija Đajić govorila je i kroz prizmu famozne relacije Dubrovnik - Trebinje.

Kao da je ovaj intervju ishodovan uz nevoljki pristanak.

Na jedvite jade,  što bi se reklo. (smijeh)

Ali, kad smo već tu, brine li te to što ćemo se dotaknuti narativa Dubrovnika i Trebinja. Ma koliko god  to novinarsko-populistički zvučalo, ti si sigurno netko tko ima što za reći na tu temu? 

- Nisam strašljiva od te teme, sasvim otvoreno o njoj govorim i eto mogu kazati da sam sretna što je prvi put nakon rata došlo do ovolike razmjene ljudi. Ljudi trenutno razmjenjuju dobro, a to ih uči i onome da se i dobro i loše dijeli podjednako ako su ljudi normalni i otvoreni u pogledu koegzistencije ili suživota. 

PROBLEMATIČNA JE POLITIKA

Pa da. Dubrovčani idu u Trebinje, Trebinjci mahom rade u Dubrovniku, ali opet kao da nije prošao taj neki jaz, to neko nacionalističko ludilo.

- Ono što je problematično i dalje to je politika s obje strane, u stvari sa svih strana svijeta. Ona razdvaja,  koči,  truje i ograđuje ljude, ne da im širiti vidike. Političari  zaziru od toga da bi obični  ljudi konačno mogli ljudski da postupaju jedni s drugima,  točnije strahuju da će  ljudi prirodno u nekom međuprostoru i međuvremenu profunkcionirati i ponovo prihvatiti  jedni druge sa svim svojim manama, vrlinama, bogovima i ostalim pripadnostima, te se stoga stalno trude da sjekire ostanu krvave, a ne zakopane.

Ali, sjekire jesu krvave.

- S kim bi oni vladali ako ljudi unormale svoje odnose? Na čemu bi se zasnivala ta politika ako ne na onome kako smo “mi” jedini ispravni, a svi ostali naši ljuti neprijatelji? Lakše je prosipati  mržnju i pozivati na nezaborav sa sve četiri strane svijeta, jer time se čuvaju te famozne fotelje, položaji i funkcije do kojih su i došli tako što su zavadili ljude i okrenuli ih jedne protiv drugih.  

RAZUM JE NAJMOĆNIJE ORUŽJE

Meni se čini da ti kolokvijalno rečeno "mali ljudi" nisu ništa manje krivi od "visoke politike" koja ih je eto zavadila. Dapače,  doima mi se da kod tih istih "malih" ljudi nije došlo do istinskog uznemirenja koje će ih same natjerati da postave pravo pitanje, bez skrivanja u kolektivu.

- Upravo tako, obični ljudi nisu svjesni koliko bi mogli biti moćni kada bi znali svoja prava.  Bez obzira na 21. stoljeće u kome navodno živimo, Balkanom i dalje vlada ona stara „Šutnja je zlato“. A to je tužno. Ljudi stoljećima učeni da šute, da se povinuju i podvijaju rep pred nekom silom koju predstavlja vlast, samo u teoriji žive u demokratskom društvu. Jer u praksi takav sistem kažnjava zdravomisleće ljude, a nagrađuje podanike. Dakle, kada  svojevoljno sebi oduzimaš pravo da misliš svojom glavom, ti si uzoran građanin, nikako ne beskičmenjak i kukavica najgore vrste, a kad na sav glas govoriš ono što potajno misliš i ti i ovaj što šuti, ti si  lud i na svoju ruku, nikako nisi hrabar i odgovoran prema sebi i zajednici u kojoj živiš, jednom riječju ti si izdajnik. 

U čemu vidiš izlaz?

U  suočavanju sa činjenicom da ovo neslavno vrijeme, u kome smo nažalost svi zajedno  zaglavljeni, neće donijeti ništa dobro samo od sebe. Potrebno  je da se dogodi presjek stanja. Moramo se sami pokrenuti, progovoriti ili provrištati. Vjerujem u tu vrstu otvorene promjene, u katarzu, u suočavanje sa samim sobom pa onda i sa svijetom oko sebe.  Uzdam se u to da će ipak prevladati  zdrav razum i samoosvještenost bez obzira na sve. Uzdam se  u  pamet, u otvoren um i u mlade ljude koji tek dolaze.

Hm, pamet.

- Nije li nas Odisej učio da je razum najmoćnije oružje koje čovjek posjeduje i da um caruje, dok snaga klade valja?

Možda smo nepotrebno odmah na početku skrenuli u politiku, ali malo si bila nevoljka prije intervju na spomen glumačkoga...

- Najbolje je odmah da se riješimo tih teških tema, poslije će valjda sve da bude slađe. (smijeh)

Nažalost, kontekst neugodnosti na relaciji Dubrovnik-Trebinje mora se spomenuti. Je li ih bilo?

- Jedna situacija se dogodila prije par godina, ali koja je navodno bila stvar nesporazuma, tako da je se ne želim prisjećati, jer je ona jedna loša u milijun dobrih. U svakom slučaju ja ovdje ne bih dolazila ako bih se osjećala sputano, naprotiv, volim Dubrovnik i žao mi je svih onih kojima to smeta. 

DIVNA SJEĆANJA NA DUBROVNIK

Onda, dakle, od kud ljubav prema Dubrovniku? Često si ovdje.

- Što bi rekla jedna Lavrencija: "Razloga ima mnogo, a od svih najveći je..." taj neki prvi odlazak u svijet preko Čilipa. Koncerti Hladnog piva, Zemlje Gruva, Ane Ćurčin i TBF-a.  Prvi susret s Bužom. Prvi susret s dalmatinskim akcentima koji su božanstveni. Taj mir na Lokrumu. Taj libertas broš koji obožavam i koji nosim kada mi fali snage i slobode, a koji  su mi poklonili Dubrovčani u Moskvi. Snimanje jednog  videa za Alana Walkera na ruševinama hotela u Kuparima. Volim Prijeko, ulice Zlatarsku, Od Puča, Lazarete, kino Jadran, Lovrijenac, beskrajno dobar džez koji se uvijek odnekud čuje, poeziju Milana Milišića, Dubrovačku trilogiju Iva Vojnovića, mačke, legende o Cvijeti Zuzorić, Petrunjelu, brodove, vjetar na Porporeli i neke jako, jako drage ljude.  Malo li je? 

Upoznala si Milišićevu suprugu. Od kud zanimanje za njegovo djelo?

Da, to je jedna posebna sreća. Jelena je divna i nadasve  hrabra žena i umjetnica. Mnogo mi znači njeno prijateljstvo i podrška. Prva Milanova pjesma koju sam pročitala bila je „Ulica koja će se zvati mojim imenom“ i to je bilo to - ljubav na prvo čitanje. I tu se klupko počelo odmotavati ili zamotavati, vidjet ćemo. Tisuću novih pitanja se rađalo, i još uvijek se rađa. Upravo su me ta pitanja i dovela do ovog trenutka u kome s ponosom  mogu reći  da sam se upustila u stvaranje jednog koprodukcijskog kazališno-filmskog  projekta koji će se baviti međuljudskim odnosima, ovom razdaljinom od 21 kilometar, i o onoj ljudskoj razdaljini između duša koje teže  21 gram, te o svim granicama od kojih bolujemo, a pogotovo o onim unutrašnjim i naravno o Milanu, čija me je priča i inspirirala da se na ovaj poduhvat odvažim.

LIBERTAS JE IGRAMA NEOPHODAN

Idemo se probati dotaknuti glumačkog kroz dubrovačku kulturnu scenu. Dakle, Dubrovačke ljetne igre.

- U Igre sam se zaljubila dok sam čitala monografije velikih glumica poput Mire Stupice i Marije Crnobori, potom neke prepiske Ljuba Tadića, Steva Žigona, Marka Foteza  i svih ostalih velikana jugoslovenskog glumišta koji su ostavili trag na zlatno doba Dubrovačkih ljetnih igara. Tako da me je ta pisana riječ motivirala da krenem pratiti Igre i tu se rodila apsolutna ljubav ka ambijentalnom teatru. 

Pratiš događanja?

- Posljednih par godina ispratila sam skoro sve što se nudilo u dramskom programu Igara. Posebno želim naglasiti da je za mene kao glumicu i sutra kao redateljicu vrlo važno da sam baš ovdje  na Igrama gledala  dvije predstave u produkciji ZKM-a, dakle Hinkeman u režiji Igora Vuka Torbice i Črna mati zemla u režiji Dore Ruždjak Podolski. Taj duh i sloboda, taj libertas smatram da je Igrama neophodan. 

Misliš da može biti slobode onamo gdje granice i financiranje određuje politika?

- A čuj teško, ali ipak nekako vjerujem da se sve može kad se hoće i da se i uz takve uvjete isto može uspješno stvarati samo ukoliko ne nedostaje, gore spomenutog, razuma, potom spretnosti i znanja.

Tu je i Kazalište Marina Držića...

- Cijenim što sam tu gledala  predstave Jul ansambla iz Moskve u režiji Viktora Ržakova, koji je sigurno jedan od najznačajnijih suvremenih ruskih redatelja i to mi je bilo baš prijatno osvježenje, ali što se tiče  stalnog repertoara čini mi se da  mu fali malo više hrabrosti i mašte, to jest dva osnovna faktora koja čine uspješan teatar.

DO GLUME PREKO POEZIJE

I, eto nas na glumi. Kako i zašto taj poziv?

- Sve je vrlo prosto, zavoljela sam govoriti poeziju još u osnovnoj školi i tako "mic po mic" upisala sam glumu, igra je počela i čarolija se pokrenula. Poezija me je odvela glumi, a gluma me je dala režiji na korištenje. Ono što je najvažnije nijedne od njih tri  se ne odričem, a nadam se ni one mene. 

IZMEĐU BALKANA, MONGOLIJE I SIBIRA

Zašto režija? I što dalje kad apsolviraš Moskvu? 

- Režija mi pjeva onu Arsenovu  „Sve te vodilo k meni “ (smijeh). Posle master studija iz glume na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu ostala sam nekako željna znanja, htjela sam još studirati i tako sam upisala magistarske studije iz režije na Teatralnom institutu Borisa Šukina pri pozorištu Jevgenija Vahtangova u Moskvi. Sad se moji najbliži samo mole da ne dobijem ideju i za doktorat. (smijeh). No zašto režija? Zašto? U biti zato što se kao glumica ne mogu izraziti u potpunosti i do kraja kako želim, a imam zaista jaku potrebu da progovorim o svim stvarima koje me bole, grizu, stišću,  raduju i čine sretnom. 

U tome je neki krajnji cilj?

- Mislim da sam isuviše daleko od ideje o krajnjem cilju. Vidim se u autorskom radu i ambijentalnom kazalištu. Vidim se na Balkanu, u Mongoliji i Sibiru. Voljela bih neko vrijeme provesti u Jakutiji, živjeti u najhladnijem gradu na svijetu i slušati muziku šamana republike Sahe čiji ljudi su čista ljubav. Ali  prije svega toga nadam se i vjerujem da ćemo uskoro u Trebinju pokrenuti jedan ozbiljan kazališni festival koji će biti posvećen Nebojši Glogovcu i koji će okupljati najeminentnije dramske  umjetnike iz cijelog regiona. Na pragu smo jednog velikog jubileja, 30. kolovoza se navršava 50 godina od Nebojšinog rođenja, stoga vjerujem da je to pravo vrijeme da mu put neba i zvijezda uputimo jedno veliko „hvala“ i pregršt ljubavi. Voljela bih da slavimo taj dan, da slavimo njegov život i sve one vrijednosti za koje se borio svojim zalaganjem protiv društvenih anomalija.

Popularni Članci