REPORTAŽA S ODJELA HITNE POMOĆI 'Dubrovčani su komotni, najčešće nas zovu zbog budalaština'

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Goran Mratinović
Dubrovački dnevnik posjetio je ekipu Zavoda za hitnu medicinu Dubrovačko-neretvanske županije. Momčad, s kojom smo razgovarali, čine Blaško Raguž, Ana Sučić, Aida Saltarić, Mario Andrović, Željko Krnić, Ivana Pavlić, Darija Rolt i Nikolina Duper

Nitko ne voli čuti zavijanje njihovih sirena, jer taj zvuk podsjeća na prolaznost života i neminovnu smrt. Ali upravo su oni ti koji produžuju život. Ekipu Zavoda za hitnu medicinu Dubrovačko-neretvanske županije, odnosno Hitnu pomoć posjećujemo u večernjim satima vikenda u vrijeme kada su uvijek moguće scene za koje biste voljeli da se nikad ne dogode. Tek im počinje dežurstvo dugo 12 sati, pa čitava prostorija miriše po svježe skuhanoj kafi. Dok ispija gutljaje kofeina, vozač Blaško Raguž priča nam kako se građani trebaju ponašati u prometu kada im se približava vozilo hitne pomoći sa sirenom.

-Vozači trebaju nastaviti polako voziti držeći se što više svoje desne strane. Nije dobro da se rade neki nagli manevri, poput kočenja, iako mnogi građani upravo tako reagiraju kada čuju sirenu – pojašnjava nam Raguž, a mi pitamo je li hitna pomoć smije prolaziti kroz crveno svjetlo na semaforima.

-Crveno svjetlo je zakon za sve, i nitko nema pravo prolaska, uključujući nas. Mi prođemo kroz crveno kada se uvjerimo da je to sigurno, i da će nas propustiti drugi vozači. Naravno i tada još uvijek pogledavamo hoće li netko naletjeti tko nas nije čuo, jer primjerice glasno sluša muziku.

Dubrovačke uske ulice veliki su izazov za medicinsku ekipu, pogotovo ljeti kada vrve turistima. Interesira nas gdje im je najteže biti brz.

-Oko gruških nebodera je izazovno, jer se mnogi parkiraju kako stignu, i ponekad je teško proći, a ljeti je to svakako stari grad. Na ulasku u grad s Pila, postave se konopi i lanci kako bi usmjeravali ljude, jer su gužve ogromne, pa tim putem ne idemo, nego se sve vrši preko Ploča što nam samo dodatno otežava situaciju, jer na povratku moramo proći putem ispod Minčete, koji je konstantno zakrčen. Obično dio tog puta prolazimo preko trotoara, a zna se dogoditi da nekoliko desetaka metara na dijelu gdje su stupići prolazimo i desetak minuta što je stvarno dugo. Najluđe je što nas nitko od nadležnih ništa ne pita i ne nudi nikakvo rješenje kako bi se ubrzao naš dolazak do pacijenta – govori Raguž i dodaje da je Zagrebačka ulica također veliki problem, pa se za vrijeme najvećih gužvi znaju spuštati prema gradu preko Zlatnog potoka u kontra smjeru.

Glavna medicinska sestra Nikolina Duper naglašava kako su u zapadnim zemljama. na mjestima gdje su velike gužve i uske ulice, uvedeni dolasci hitne pomoći na motoru.

-Tako liječnik znatno brže dođe do pacijenta i da mu potrebnu prvu pomoć, a u bolnicu ga se prebaci kada dođe vozilo. I u Dubrovniku bi bilo odlično rješenje da se uvedu motori. Oni postoje u Zagrebu – kaže Duper.

Prije otprilike godinu dana imali su intervenciju unutar zidina koju neće lako zaboraviti. Dijete je prestalo disati. Ekipa Hitne pomoći pojurila je suprotnim smjerom, jer nije bilo vremena da se ide preko Ploča. Na Pilama su pobacali konope, rastjerali turiste, dok su dubrovački turistički djelatnici negodovali na njihovo ponašanje ne znajući da imaju hitan slučaj. Na sreću, dijete je spašeno, ali ova situacija pokazuje da bi im se trebao omogućiti lakši i brži dolazak u staru gradsku jezgru.

Goran Mratinović

Blaško Raguž: "Stara gradska jezgra nam je u ljetnim mjesecima ogroman izazov"

Imaju problema i kod prometnih nesreća, zbog građana koji ne mogu odoljeti kurioštini.

-Apeliramo na policiju da nam omoguće nesmetan prilaz mjestu nesreće, pogotovo na magistrali. Trebaju maknuti znatiželjnike koji se okupe u velikom broju i smetaju prilasku. Prije neki dan dogodila se nesreća na Zvekovici i kada sam stigao, brojna publika je šetala tako da uopće nisam mogao vidjeti gdje trebam stati. Nemaju civili što raditi blizu mjesta gdje su unesrećeni. Naravno treba i zatvoriti promet kako netko ne bi naletio na nas. Sjetite se kako je onaj pijani s Tamićem u Dolima pokupio još trojicu dok je policija radila očevid – upozorava Raguž i dodaje da policija svoj teški dio posla obavlja korektno, te naglašava da ni njima nije lako u takvim situacijama.

Biti član ekipe hitne medicinske pomoći je jako stresno. Sigurno nije nimalo lako dolaziti na mjesto prometne nesreće i gledati krv. Nevjerojatno stoga zvuči da nemaju beneficirani radni staž. Pitamo ih kako se nose sa stresom, imaju li neke ispušne ventile?

-Profesionalci smo, moramo reagirati smireno, iako nam nije lako to sve vidjeti, pogotovo kada su u nesrećama mladi ljudi. Ali ne smijemo sve to previše uzimati k srcu, jer onda ne bismo ni mogli raditi ovaj posao – ističe dežurna ekipa za stolom.

Najveće probleme u svakodnevnom radu im stvaraju nesavjesni građani koji ih zovu zbog budalaština, primjerice tjelesne temperature ili benignih bolova glave i leđa.

-Oko 90 posto svih poziva hitnoj pomoći uopće ne bi trebalo biti upućeno. Primjerice neka osoba od 90 godina ima laganu febru i teško diše. Što ćemo mi tu? – pita se Duper i dodaje da se Hitnu često zove zbog komoda – Lakše je zazvati nas, nego liječnika obiteljske medicine. Problem je što mi imamo na raspolaganju samo dva vozila, i ako su zauzeta febrom i bolovima, može se dogoditi da nekome zaista treba pomoć, a mi nismo spremni na akciju.

Kako građanin uopće može znati, je li riječ o hitnom slučaju ili nije, kada primjerice nekom članu obitelji pozli?

-Važno je da građanin, kada pozove hitnu, odgovara na naša pitanja i da surađuje, odnosno kaže nam što više simptoma. Ali zna se često dogoditi da oni ne žele komunicirati, nego budu bezobrazni. Smatraju da mi moramo odmah izaći na teren čim nas pozovu – kaže nam Duper.

S druge pak strane, hitna ne bi trebala dolaziti pacijentima koji su u terminalnoj fazi karcinoma, ali kažu da takve pozive nikad ne odbijaju. Riječ je o velikim bolovima, ljudi umiru u mukama, pa im izlaze u susret kako bi im barem malo ublažili patnju.

-Mi smo tim ljudima jedina nada, jer im medicina više ne može pomoći. Nema tu lijeka, a teško im je. Često je riječ i o sirotinji, zato im i pomognemo, iako to na papiru nije naš posao, jer nije riječ o hitnim slučajevima – kaže medicinska sestra Aida Saltarić.

Zato su hitni slučajevi oni koji zahtijevaju reanimaciju, zaustavljanje krvi ili kad je u pitanju gušenje zbog stranog predmeta u tijelu. Mnogi obični građani s tehnikama prve pomoći susreću se kada polažu vozački ispit, ali veliko je pitanje koliki bi postotak tih građana znao primijeniti tehnike u praksi. Bi li trebalo tehnike prve pomoći ozbiljnije uvrstiti u obrazovni sustav?

-Svakako bi trebalo, još od vrtića, pa nadalje. Ako građanin odmah nije pristupio tehnici reanimacije ili zaustavljanju krvarenja, bit će kasno dok dođe vozilo hitne pomoći. Zato bi se to trebalo znati, ali nažalost u praksi rijetko tko je sposoban to izvršiti. Ne bi bilo loše postaviti aparate za prvu pomoć po gradskim ulicama, naravno zajednicu bi i u tom slučaju trebalo educirati, jer ako nitko neće koristiti te aparate, koja im je onda svrha? – kažu stručnjaci.

U prosjeku, dubrovačka hitna pomoć dnevno na teren izađe oko desetak puta. Zimi je, jasno, manje izlazaka, dok se ljeti taj broj povećava. Bude jako alkoholiziranih turista, pa iako se zbog pijanstva ne izlazi na teren, često se dogodi da se te osobe ozlijede uslijed pada.

Stari mit kruži Dubrovnikom da hitna ponekad zna koristiti sirene bez veze, recimo kada idu na burek, pa da ne moraju čekati u koloni.

-Možda se to događalo prije, ali sada nema šanse, jer se sve prati. Gdje je vozilo Hitne pomoći, koliko je tu ostalo, zašto je bilo… Ne pada nam napamet upaliti sirenu za neku glupost. Da se to kojim slučajem dogodi, imali bismo velikih problema. Morali bismo dokazati zašto smo upalili sirenu, a nismo išli na intervenciju i bili bismo u problemima – smije se Raguž.

Vesela atmosfera vlada u malenoj zgradi na Medarevu. Vidi se da su međuljudski odnosi na sjajnom nivou, pa je jasno da i posao funkcionira, iako ima problema, kao i u bilo kojoj drugoj struci. Vozila, primjerice, nisu u sjajnom stanju, trebalo bi ih modernizirat. Ali unatoč tome, spremni su za brze intervencije.

Ostavljamo ih u dobrom raspoloženju. Noć je duga, nije ju lako izdržati. Ne znaš što je gore, samo dežurati, pa da ti vrijeme sporo prolazi, ili juriti po terenima gledajući tužne ljudske sudbine. Zato ovim ljudima treba skinuti kapu, rade posao koji je nadprosječno stresan i odgovoran. Umjesto da im se poboljšaju plaće i radni uvjeti, i oni su također, baš kao i brojni drugi građani, taoci uhljeba – hrvatske pošasti koja uništava svaki napredak.

Maro Marušić

Popularni Članci