Prošli put u feljtonu o vlasništvu Valamara nad dobrim dijelom Babinog kuka, pisali smo o periodu u Jugoslaviji te saznali kako javne površine na Babinom kuku, poput parkova, nikad nisu vraćene u vlasništvo Grada Dubrovnika, jer se tadašnjim rukovodiocima nije žurilo zbog činjenice da je sve bilo društveno vlasništvo. Također saznali smo da je ugovoru između tadašnjeg društva Minčete export-import te Općine Dubrovnik stajalo kako će Minčeta javne površine vratiti Gradu Dubrovniku kada ih izgrade i parceliziraju. Međutim, upravo zbog šlampavosti i činjenice da im se nije žurilo zbog društvenog vlasništva, to se nikad nije dogodilo.

Sada dolazimo do vremena rata i promjene sustava. Sigurno se pitate kako je moguće da pred privatizaciju, država, koja je bila vlasnik zemljišta na Babinom kuku, nije izdvojila javne površine i vratila ih Gradu Dubrovniku prije prodaje hotelskih nekretnina privatnom kupcu.

Dubrovački dnevnik već je pisao o šlampavosti tadašnjeg direktora Mladena Falkonija, koji je HTC Babin kuk vodio kroz privatizaciju. Podsjetimo se, Falkoni brojne nekretnine nije uvrstio u temeljni kapital pa je poslije nastao veliki problem kupcima da upišu svoje vlasništvo, a taj problem traje sve do danas.

No što se tiče javnih površina i njihovih vraćanja Gradu Dubrovniku, Falkoni je znatno manji krivac od nekih drugih. Naime, prema izvješću Državne revizije, Upravni odbor HTC Babinog kuka, u ožujku 1994. donio odluku prema kojoj se u procijenjenu vrijednost Babinog kuka uključuje zemljište površine 646 543 m2, a preostalih 191 472 m2 zemljišta koja imaju značaj javnih površina se prenose Gradu Dubrovniku. Prema odluci upravnog odbora izrađen je prijedlog ugovora o prijenosu prava vlasništva nekretnina bez naknade, prema kojem Babin kuk prenosi Gradu Dubrovniku zemljište ukupne površine 191 472 m2, a sastoji se od 21 510 m2 zemljišta koje čini javno pomorsko dobro, 69 331 m2 zemljišta koje čine ceste i putovi te 100 631 m2 zemljišta koje čine zelene površine i neizgrađeno građevinsko zemljište. U travnju 1994. podnesen je zahtjev Javnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske (koji se poslije našao pod Državnim odvjetništvom op.a.) za davanje suglasnosti na ovaj ugovor, koje nije dalo ni uskratilo suglasnost na ugovor, a ugovor o prijenosu prava vlasništva nekretnina bez naknade gradu Dubrovniku nije proveden.

Kako vidimo iz izvješća Državne revizije, Falkoni i drugi odgovorni ljudi iz Babinog kuka htjeli su besplatno ustupiti javne površine Gradu Dubrovniku, ali da bi se to provelo bio je potreban blagoslov tadašnjeg Javnog pravobraniteljstva koji se nikada nije dogodio. U to vrijeme funkciju javnog pravobranitelja Hrvatske obnašao je Petar Šale, koji je svojedobno bio pod istragom USKOK-a, koji ga je teretio da je zastupajući državu u sporu protiv Stipa Gabrića Jamba, oštetio državu za 17 milijuna kuna. Na kraju je optužnica i podignuta pred Županijskim sudom u Zagrebu.

Postavlja se pitanje zašto Petar Šale i njegovi suradnici nikad nisu dali suglasnost da se javne površine na Babinom kuku vrate u vlasništvo Grada Dubrovnika? Je li riječ o šlampavosti ili nečemu drugom, vjerojatno nikada nećemo saznati.

Još je zanimljivije u cijeloj priči što je prijedlog ugovora o vraćanju javnih površina Gradu Dubrovniku, a koji su poslani u Javno pravobraniteljstvo, u međuvremenu – uništen! Naime, DORH kaže da su dokumenti o vraćanju javnih površina Babinog kuka u vlasništvo Grada Dubrovnika uništeni nakon isteka roka čuvanja sukladno Pravilniku o zaštiti i obradi arhivskog i registraturnog gradiva.

Koje ludilo! Umjesto da je DORH, odnosno tadašnje Javno pravobraniteljstvo, dalo suglasnost o besplatnom vraćanju javnih površina Babinog kuka Gradu Dubrovniku, oni ne samo da nisu nikad dali traženu suglasnost, nego su uništili dokumente, a koji bi sada dobro došli Gradu Dubrovniku u sudskom sporu s Valamarom.

Ne bi čovjek vjerovao o kakvoj se šlampavosti tu radi. Sad se postavlja pitanje zašto tadašnji gradonačelnici Dubrovnika Nikola Obuljen (od 1993. do 1997.) i Vido Bogdanović (1997.-2001.)  - prije same privatizacije Valamaru - nisu stiskali Javno pravobraniteljstvo da im da suglasnost kako bi Grad Dubrovnik dobio opet u vlasništvo javne površine na Babinom kuku. Bogdanović nam objašnjava specifičnost situacije.

-Čudna su to vremena bila. Javno pravobraniteljstvo i Fond za privatizaciju uopće nas nisu obavještavali o svojim odlukama, pa se često događalo da nam protekne rok za žalbu od donošenja odluke, jer mi nismo ni znali da je donesena. Tako je Grad Dubrovnik izgubio i neke druge nekretnine, ne samo Babin kuk. Gledajući iz ovog kuta Grad Dubrovnik je u Zagrebu trebao imati zaposlenika koji bi nas obavještavao o odlukama Fonda i Javnog pravobraniteljstva. Ni ja, ni Čićo Obuljen nismo imali dovoljno ljudi da se svime time bave, a također smo imali i brojnih drugih problema s obzirom na teške poratne godine. Iz današnjeg kuta to se čini greška, što i jest, ali tada to nije bilo lako. Da smo se raspitivali o privatizaciji, odmah bi nas proglasili državnim neprijateljima, jer je tada privatizacija bila prioritet. Nažalost u mnogim slučajevima se ispostavila kao čista, zakonska pljačka – prisjeća se bivši gradonačelnik Dubrovnika Vido Bogdanović.

Kako god bilo, Grad Dubrovnik ni iz drugog pokušaja nije uspio upisati vlasništvo nad javnim površinama Babinog kuka. Kada je naposljetku Valamar kupio bivši HTC Babin kuk, pripali su mu u vlasništvo i javne površine poput parkova i zelenih zona, a u zemljišnim knjigama i danas se vodi kao vlasnik.

Grad Dubrovnik je tek u kolovozu 2009. godine podignuo tužbu na Općinskom sudu u Dubrovniku kako bi pokušao vratiti vlasništvo javnih površina Babinog kuka, koje su prvi put šlampavošću izgubljene u doba Jugoslavije, pa potom i u privatizaciji nonšalancijom Javnog pravobraniteljstva. Sudski spor još se uvijek vodi, a o njemu ćemo pisati u sljedećem nastavku.

Maro Marušić