Korta, koja se nalazila u Ulici između Polača uživa legendaran status ustvari zbog rekordne niske ocjene na Trip Advisoru. Na ovom portalu Korta bilježi čak 348 recenzija s najgorom mogućom ocjenom, dvadeset "dvojki", pet "trojki", šest "četvorki" i tek četiri najveće ocjene. Najlošije je ocijenjen restoran u Dubrovniku.

Grad Dubrovnik je ovom restoranu još lani trajno ukinuo javnu površinu zbog, kako su tada izvijestili iz Ureda gradonačelnika, "aktivnosti usmenog reklamiranja ugostiteljske ponude".

Inače, Pravoslavna crkva već je našla novog najmoprimca ovog prostora u povijesnoj jezgri.

Dubrovački dnevnik je prošle godine posjetio restoran Kortu te smo na licu mjesta provjerili kakva im je usluga. Moramo priznati da nam nije bilo svejedno, jer je dio gostiju u komentarima pisao da se, nakon ručka u Korti, boje za svoje zdravlje.

"Konobar je brz i ljubazan, nema mu se što zamjeriti. Donosi jelovnik i pušta nas da razmislimo. Ako je hrana stvarno toliko loša, cijene su poprilično astronomske. Rijetko tu što ima, osim juha i predjela, da je ispod 100 kuna. Biftek je 200 kuna, piletina, lignje i slične zamrznute stvarčice oko 120 kuna, a pola litre Ožujske pive nevjerojatnih 70 kuna.

Šta bismo mogli uzeti da ne potrošimo previše novca, pogotovo, ako je hrana toliko nejestiva, razmišljamo, pa se naposljetku odlučujemo za lignje sa sezonskim povrćem u crvenom umaku, za koje u opisu stoji da se kuhaju sporo na starodalmatinski način. 

Gledamo u crveni pjat ispred sebe i molimo se dragom Bogu da nas ostavi žive i zdrave nakon što kušamo sporo kuhane lignje gotove za dva minuta. Nema dvojbe da su skuhane davno u prošlosti - možda ih je kuhar pripremio još dok je u Mezopotamiji radio za Gilgameša – i da tako zgotovljene čekaju žrtvu. Valjda unutra nema salmonele, ospica, rubeola, zaušnjaka, kuge i kolere, oh Djevice Marijo, zašto moja mama ne zna protiv čeka sam cijepljen, jesam li kao dijete prošao cjepivo protiv sporokuhanih liganja iz Mezopotamije?

U opisu jela stoji da je unutra sezonsko povrće, a tamo par maslina iz gambele, plus dvije tri patate. To je sve od sezonskog povrća, a najveći dio umaka čini pasirana pomadora iz Konzuma. Porcija je minijaturna, trebat će iza ovog ručka otići na burek u pekaru Klas da ne ostanemo cijelo popodne gladni. Došao je i taj slavni trenutak, probat ćemo famoznu sporo kuhanu lignju iz Korte o kojoj su depresivne eseje i filozofske crtice pisali posjetitelji na Tripu. Čim smo ju zagrizli, osjećamo pod zubima da je lignja žilava, kao da je po prirodi stvari triatlonka, a ne mekušac, dok joj je okus - gumen. Pitamo se što smo dobili - lignje na dalmatinski ili kondom na kozjački, pardon, vjerojatno uopće nije riječ o lignjama, nego lignjunima, dobro je onaj neki gost govorio da znaju podmetnuti sličnu namirnicu. Ubrzo smo pojeli cijeli obrok – nije bio velik - a pošto pišemo tekst, znači da smo još uvijek živi i da nismo pokupili nikakvu boleštinu. Sporokuhane lignje platili smo 125 kuna, a nisu nam zaračunali „couvert“, možda zato jer smo naručili na hrvatskom, pa im je bilo glupo uračunati tu čudnu pojavu, koja je u Hrvatskoj rjeđa od poštenog katolika. Na početku smo se pitali je li bolje praviti se Englez, ali ipak smo se odlučili za komunikaciju na materinjem jeziku.

Ukratko, iskustvo nije bilo toliko grozno, koliko smo mislili da bi moglo biti. Možda baš zato nam nije bilo toliko loše – bili smo unaprijed pripremljeni na katastrofu. Da smo pak ušli u restoran umorni i gladni, nakon što nas je ubacivač zaslijepio slatkim riječima, provod bi nam vjerojatno prisjeo. Obrok zaista nije bio nešto, bezukusan je i skup, dok se na uslugu osoblja ne možemo požaliti. Bili su ljubazni i brzi, možda čak i prebrzi, obzirom da je riječ o sporokuhanim lignjama".

V.S.

Otišli smo na ručak u najgori dubrovački restoran, ovo su naši dojmovi