Pletenac se u svom izlaganju dotaknuo načina na koji turizam mijenja ne samo odnos prema prostoru i prostorne odnose, nego i kako mijenja svakodnevicu grada uslijed tog procesa.

"U Dubrovniku se to možda i najbolje vidi, posebno na području povijesne jezgre. No, to nije samo problem u Dubrovniku nego i problem ostalih gradova. Recimo, i Split je na neki način iseljen i u njemu više nema života unutar Dioklecijanove palače. Nedavno sam posjetio grad Parati u Brazilu i njemu se dogodila još stvar jer je taj grad ostao podijeljen; s jedne strane ta lijepa jezgra, vjerojatno najočuvanija u Brazilu, a pokraj nje favela u kojoj vjerojatno živi 80 posto stanovništva," kazao je za Dubrovački dnevnik.

Na pitanje kako pomiriti te razlike u praksi, odnosno na koji način postići da se grad razvija kao destinacija, a ujedno i da bude pogodan za neometan život stanovnika, Pletenac je odgovorio kako je potrebno stvarati prostorne politike u svrhu građana, a ne turista.

"Jednom kad prelomimo to kako gradovi ne postoje radi turista nego radi njihovih građana, onda će i turisti dolaziti zbog toga što je u tom gradu ugodan život. Greške su već napravljene i brzih koraka natrag nema. Također, smatram kako su određena ograničenja broja gostiju nekakvo gašenje požara, to su protupožarne mjere. No, ključ leži u određenom strateškom i dugoročnom razmišljanju. Kad krene pogled prema Srđu, i to će poći u neku veliku komercijalizaciju pa treba biti jako pametan i znati uravnotežiti što na kraju želimo; želimo li grad u kojem nitko ne živi ili grad koji odgovara potrebama građana. Dakle, kakve građane mi u tom gradu želimo," izjavio je Pletenac za Dubrovački dnevnik.

'NUŽNO JE OGRANIČITI BROJ TURISTA KOJI ULAZE U GRAD'

Roth Čerina je govorila o prostornom aspektu turizma, kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu kao i primjerima dobre prakse odnosno o tome na koji se način loš menadžment turizma ogleda u prostoru i na koji način ima devastirajući učinak na prostor.

"Naša inačica turizma je izrazito sezonska i dovodi do toga da nam gradovi žive u manično-depresivnim krivinama te su zimi potpuno ispražnjeni jer su svedeni na scenografije koje su tada lišene svakodnevnog lokalnog života, a ljeti potpunu invaziju koja se događa zbog slabe kontrole i mjerenja turizma isključivo brojem noćenja umjesto mjerenja uspješnosti u njegovoj cjelovitoj manifestaciji," kazala je.

Na pitanje kako bi u taj kontekst uvrstila Dubrovnik, odgovorila je kako je on jedan od najekstremnijih primjera jer je 'ono što čini njegovu primarnu atrakciju desetkovano ne samo u smislu iseljavanja lokalnog stanovništva, nego i u mogućnosti lokalnog stanovništva da konzumira svoj grad jer oni gotovo postaju gosti u tom gradu'. No, kako kaže, postoje i dobri primjeri.

"U vrijeme razvoja turizma, nakon Drugog svjetskog rata, se s tim turističkim sadržajima ulazilo relativno pažljivo u nekakve netaknute zone gdje veliki turistički kompleksi, za koje se već tada znalo koju infrastrukturu nose, ipak smještalo negdje gdje ne ugrožavaju svakodnevni život grada. S druge strane, bili su pozicionirani tako da grad vidi, ali ga drži, na neki način, na dlanu. Negativni primjer je apartmanizacija koja danas ima svoje ekstremne prostorne posljedice. No, imamo i novijih pozitivnih primjera u Hrvatskoj kao što je novi hotelski kompleks u Rovinju gdje je cijeli univerzum koji jedan turist želi, a to nije samo plaža i šugaman na plaži, sadržan u nečemu što ne ometa stvarno funkcioniranje grada," izjavila je za Dubrovački dnevnik dodavši kako Hrvatska kaska za određenim društvima koji imaju modele ograničavanja utjecaja turizma, primjerice kroz poreze na kratkoročne najmove, čuvanje nekih zona grada...

U tom kontekstu vrlo se često spominje i disperzija gostiju na neke druge dubrovačke lokalitete. Na pitanje kako u Dubrovniku postići takvu praksu, s obzirom na to kako turisti dolaze kako bi vidjeli baš povijesnu jezgru, Roth Čerina je odgovorila kako je 'to pitanje teško riješiti jer postoji jedna glavna atrakcija'.

"Međutim, postoji veliki broj gradova na svijetu koji su nešto manji i čiji je kapacitet ograničen. Ne može se rastezati do krajnjih granica koji ga na kraju krajeva čine neupotrebljivim. Prema tome, to se postiže kroz određeni menadžment vremena unutar kojeg se može ući u grad, količine ljudi koja se u nekom trenutku prepušta gradu, mjesta gdje se iskrcavaju kruzeri... Dubrovački okoliš je prekrasan pa bi se uz malo bolje programiranje zbilja mogla nešto intenzivnije razviti mreža prema Cavtatu ili Elafitima," izjavila je.

Na pitanje podržava li praksu da se broj ljudi koji u nekom trenutku mogu ući u povijesnu jezgru ograniči, odgovorila je kako je to nužno.

"Ako je grad doveden u stanje da ne možete normalno proći u nekom trenutku kroz nekoliko glavnih ulica grada, onda to nije održivo stanje i ima devastirajuće posljedice," odgovorila je.

U svom se predavanju, između ostalog, dotaknula i apartmanizacije.

"Ona daje nekrotično tkivo unutar obalnog pojasa, a kad tamo prođete zimi, jedina rasvjeta je ona ulična. Posljedice toga budu bolje sagledane tek onda kad je kasno, kad su najmovi digli cijene stanova jer je nestao život iz gradova," izjavila je.

'MISLE KAKO SU ZIDINE IZGRAĐENE RADI FILMA' 

Uskoković je kazala kako je turizam u Dubrovniku oduvijek bio prisutan, no ne u ovolikom opsegu.

"Nije to neka grana koja se pojavila niotkud i nikla sama od sebe. To je u grad oduvijek bilo ukorijenjeno, no definitivno ne u ovom opsegu i ne u toliko negativnom impaktu. Do '45. godine Dubrovnik je zauzimao vodeća mjesta u tadašnjoj državi u ukupnom prometu, a od '72. godine novu arhitekturu predstavlja upravo turistička izgradnja. Gradila su se dva modela hotela - tradicionalni tip ili tzv. princip kutije i paviljonski tip," kazala je Uskoković dodavši kako je nekoć davno to zapravo bila nepopularna izgradnja.

"Dio struke je bio 'za', dio 'protiv' i smatralo se kako je takva izgradnja za Dubrovnik preagresivna, no hoteli su se izgradili, a danas su uobičajena slika Dubrovnika, kao da su tu oduvijek," kazala je dotaknuvši se i pojma 'muzeja-grada' koji se sve češće spominje kad je riječ o utjecaju masovnog turizma na gradove.

"Sama titula Grada pod zaštitom UNESCO-a je puno donijela Dubrovniku, ali ga je i na neki način muzeificirala. Nešto manje sredine su u tom kontekstu puno ranjivije nego veliki gradovi. U Gradu danas živi šestina stanovnika u odnosu na razdoblje prije rata. Često o kruzerima govorimo kako su glavni problem, i jesu, ali tu je još i filmska scenografija. Paradigma Grada se kroz turizam mijenja jer turist tu dolazi kako bi ponovno oživio scene koje je vidio na filmovima. On postaje filmski grad koji ih zadobiva pa većina tih ljudi koji dolaze percipiraju kako su zidine izgrađene u svrhu snimanja filmova. Pa onda dolaze i ti novi muzeji Igre prijestolja i Ratova zvijezda... Prostor se drugačije doživljava, a arhitektura koja je bila povijesna u svrhu interpretacije postaje druga arhitektura," izjavila je Uskoković dodavši kako bi se 'arhitektura koja se gradi trebala percipirati kao nešto što ostavljamo u nasljeđe'.

Dabrović je predstavio određene projekte tvrtke 3LHD, među kojima je sama splitska riva, potom hotel One Suite u Srebrenom u koji su integrirani radovi lokalnih umjetnika, Most hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata u Rijeci, ali i hotel LN Garden koji je dio Nansha Seaside parka na ušću Biserne rijeke u kineskom gradu Guangzhou.