„Što se tiče same presude, spise osobno nisam vidio pa ih stoga ne bih ni komentirao jer to nemam običaj raditi. Ne znam na temelju kakvih dokaza su donijeli presudu, što su uspjeli utvrditi, a što ne i zašto. No, važno je naglasiti kako je Haški sud hrvatski sud jer ga je Hrvatska osnivala. On je dio hrvatskog pravosudnog sistema. Presuda je takva kakva jest, a svi mi znamo što se tamo događalo,“ prokomentirao je Hadžiomerović.

Iako Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije jest dio hrvatskog pravosudnog sistema i Hrvatska njegov rad priznaje, selektivna je po pitanju presuda. I dok su primjerice oslobađajuće presude za hrvatske generale Antu Gotovinu, Mladena Markača i Ivana Čermaka ili recimo doživotna kazna zatvora za Ratka Mladića, prema nepravomoćnoj presudi iz Haaga, od strane političkog vrha Hrvatske dočekane s oduševljenjem i odobravanjem, za jučerašnju je presudu premijer Andrej Plenković kazao kako je nepravedna. Tako se čini kako sadašnji državni vrh priznaje Haški sud, ali ne i sve njegove presude, što je kontradiktorno.

„Plenković je vezano uz Ivicu Todorića kazao kao će on pozvati britansko pravosuđe da oni njemu objasne zašto su donijeli određene odluke. On možda o politici nešto i zna, ali o pravu očito nema pojma. Jučerašnje reakcije su uglavnom političke prirode. Ja sam pravnik, a ne političar, stoga i te reakcije tumačim kao političke reakcije koje nemaju nikakvu pravnu težinu,“ kazao je Hadžiomerović.

U javnosti su se počele pojavljivati informacije kako je u ratu 90-ih jedino tadašnji politički vrh iz Hrvatske proglašen dijelom udruženog zločinačkog pothvata, na čelu s tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom, prema haškim presudama. Može se pročitati i kako je uloga Hrvatske izjednačena s ulogom Srbije u ratu. Međutim, jedino su pripadnici srpskih snaga dobili doživotne zatvorske kazne, a najviše Srba je bilo na optuženičkim klupama, od svih zaraćenih strana, što težište agresorskih djelovanja ipak prebacuje na Srbiju. Odvjetnik Hadžiomerović tvrdi kako nije istina kako je prozvan jedino tadašnji hrvatski politički vrh na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, nego i beogradski, na čelu sa Slobodanom Miloševićem.

„Dezinformacija je kako to nije slučaj s tadašnjim političkim vrhom iz Beograda, a primjer je Milan Martić za kojeg znamo što je radio po Hrvatskoj. Studirao sam u Zagrebu kad je on bacao kazetne bombe. U presudi je, koliko je znam, pisalo kako je bio pod direktnim utjecajem iz Beograda tako da ne bih baš rekao kako za Beograd ništa nije utvrđeno. To je dezinformacija, no svatko tko gubi, ima se pravo ljutiti,“ kazao je Hadžiomerović.

Osim toga, vrijedi napomenuti kako je u tijeku ponovljeni postupak Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću koji su optuženi kako su bili sudionici sprskog udruženog zločinačkog pothvata kojemu je bio cilj prisilno i trajno uklanjanje većine nesrpskog stanovništva s područja BiH i Hrvatske. 

Dubrovački odvjetnik je po pitanju djelovanja suda u Haagu dao veliku kritiku na jednu stvar za što mu, kako kaže, ne trebaju ni dodatne informacije ni čitanje spisa.

„Kako je Praljak mogao unijeti otrov? Vjerujte mi, to se u malom dubrovačkom zatvoru sigurno ne bi dogodilo, tu radi deset stražara koji profesionalno obavljaju svoj posao. Za to što se dogodilo bi netko od upravitelja ili čuvara trebao završiti u zatvoru, skupa s onima koji su osuđeni na Haškom sudu. To je jedino što mogu na račun Haaga iznijeti kao ogroman propust. Pretpostavka je kako su ljudi kojima se dosudi velika zatvorska kazna skloni svašta napraviti. I to svaki ozbiljan zatvorski čuvar zna,“ izjavio je dubrovački odvjetnik.

Podsjetimo, prema pravomoćnim sudskim presudama, bivši predsjednik Vlade Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora, ministar obrane Bruno Stojić na 20 godina zatvora, dvojica načelnika stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina, zapovjednik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić na 16 godina, a predstojnik Odjela za zatočene Berislav Pušić na 10 godina zatvora. U zatvorske kazne uračunato im je vrijeme provedeno u zatvoru. Sud ih je proglasio dijelom udruženog zločinačkog pothvata, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom u cilju stvaranja hrvatskog entiteta te krivima za zločine ubijanja, protjerivanja, silovanja, mučenja, zatvaranja muslimanskog stanovništva.

Međutim, samo suđenje zasjenio je postupak Slobodana Praljka koji je nakon izrečene presude glasno poručio: 'Slobodan Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu', nakon čega je u grlo usuo otrov zbog čega je preminuo u bolnici. Prema nekim procjenama, Praljak bi do 2020. godine, u slučaju da nije počinio samoubojstvo, sasvim izvjesno bio na slobodi. Njegov je čin stoga protumačen kao neprihvaćanje da živi pod biljegom ratnog zločinca što je za dio javnosti kukavički čin i nespremnost na prihvaćanje odgovornosti za nedjela koje je zapovjedio, a za druge izraz herojstva i dokaz nevinosti.