Od malih nogu pokazivao je dojmljive fizičke predispozicije i snagu, stoga je logičan izbor bio odlazak u borilačke sportove. Dva puta je bio prvak bivše države u full contactu 1984. i 1989. u kategoriji do 84 kg. Odmah na početku Domovinskog rata stavio se Hrvatskoj na raspolaganje, napustio je posao i sa skupinom prijatelja ušao u sastav vrgoračke satnije u Četvrtoj gardijskoj brigadi, piše Slobodna Dalmacija.

S Četvrtom brigadom prošao je sva ratišta, a dva puta je bio teško ranjen - 3. srpnja 1992. u mjestu Kokotova Glava na dubrovačkom bojištu te 22. siječnja 1993. u selu Podgradina na Maslenici. No, liječnicima je izričito naredio da mu skinu 80-postotnu invalidnost kako bi ponovno otišao na bojišnicu. Bez njega ni jednu akciju nisu započinjali pokojni general Andrija Matijaš Pauk i današnji potpredsjednik Vlade i ministar obrane, general Damir Krstičević, piše Slobodna Dalmacija.

Godine 1993. šest mjeseci je proveo u časničkoj školi u Zagrebu, a potom se vratio u "Paukove“ s kojima je sudjelovao i u "Oluji".

S gelerima u tijelu i s 41 godinom na leđima pravi još jedan pothvat kojem su se divili svi između ostalih i predstavnici američke vojske. Pobjeđuje 1997. na 76 kilometara dugom maratonu „Prvi do Knina, prvi do slobode“ koji je uključivao pucanje u mete i zaobilaženje prepreka, te tako postaje i najbolji hrvatski vojnik. Umirovljen je 2003. godine.