Možda nije umjesno govoriti o tramvaju kao simbolu uz sve dubrovačke povijesne i kulturne spomenike, ali ipak prema brojnim pričama ljudi koji su imali priliku sudjelovati u tom dijelu dubrovačke povijesti, tramvaj je upravo to i bio. Simbol tehničke kulture grada i njegovog puka. Taj „tramvaj je bio nešto staro i lijepo, a ujedno korisno, te nadasve dostupno-isto kao da ste svaki dan pošli u muzej“ stoji u jednom od tekstova na internetskoj stranici inet.hr.

Nakon sastanka Savjeta za narodnu obranu i savjeta za urbanizam i komunalne poslove Skupštine općine Dubrovnik usvojen je zaključak da se tramvajski promet ukine. Inače tramvajski promet u Dubrovniku postojao je od 1910. godine, a u 60 godina postojanja Dubrovčani su dva puta izlazili na ulice zbog tramvaja. Prvi put  je bilo 22. prosinca 1910. godine kad je ovo prijevozno sredstvo pušteno u redovno prometovanje, a drugi put 20. ožujka 1970. godine kad je tramvajski promet u našem gradu definitvno i potpuno ukinut.

Dubrovački tramvaj polako je ušao u legendu i postao neiscrpna tema brojnim građanima koji su svjedočili tom povijesnom događaju.

U jednom od napisa S. Ahmetovića koji se nalazi u arhivu Dubrovačkog vjesnika piše: „Kakve li razlike između ta dva događaja! Sudionici onog prvog, tada još dječaci i djevojčice a danas ljudi u poodmaklim godinama, prisjećaju se da je tramvaj okićen cvijećem dočekan na Pilama s neopisivim veseljem, što nije bilo nimalo čudno kad se zna da su supermoderna tramvajska vozila, tek izgradena u Čehoslovačkoj tvornici "Križik", trebala da zamijene onih nekoliko kočija i trošnih omnibusa sa konjima koji su do tada prevozili putnike od Gruža do Dubrovnika. U prošli petak, međutim, mnoštvo od oko 5 tisuća naših građana okupilo se na Stanici Lapad da starom i u dugogodišnjoj neumornoj vožnji isluženom tramvaju kažu svoje posljednje zbogom i hvala. Bili su to trenuci koliko svečani toliko i tužni, ispunjeni nekom čudnom i tihom sjetom zbog još jednom potvrđenog saznanja o neminovnoj prolaznosti svega pa tako i stvari koje su čovjeku u dugotrajnoj korisnosti postale veoma drage i - gotovo nenadoknadive.

Mnoge generacije Dubrovčana prema tramvaju gaje jedan poseban odnos. Zato su se među mnoštvom svijeta našli bivši i sadašnji radnici poduzeća Tramvaj, i djeca iz škola i vojnici, i domaćice s torbama u rukama i ljudi koji su našli neku izliku da prekinu redovan posao, čak i osamdesetgodišnjaci koji su ustali iz bolesničkih postelja da bi posljednjim pogledom na žuta vozila još jednom obnovili u sjećanju uspomene na davno minule događaje iz djetinjstva i rane mladosti“.

Legendarni dubrovački tramvaj broj 7, danas se može vidjeti u Tehničkom muzeju u Zagrebu, a jedna od prvih akvizicija može se vidjeti i u muzeju u Grazu. U Dubrovniku ostaci slavnog tramvaja mogu se vidjeti poviše hotela Belvederea, prema informacijama kojima raspolaže Božo Lasić, jedan od autora knjige „Dubrovački tramvaj“. Također, ističe da bi se i dubrovački ostaci tramvaja trebali rekonstruirati.