„Ti si iz policije, Erdoğan te šalje, nismo slijepi. Svi su “novinari” posljednjih dana bili maskirani u obične ljude“ viče mladac, lica skrivena iza maske pokreta Occupy.

Traži novinarsku iskaznicu, pa ni tad ne popušta. Maše rukama, ne dopušta prijateljima da govore. Nešto kasnije, mladić i djevojka ipak prilaze i počinju razgovor. Zapravo, zahvalni su da je itko od novinara s njima jer zbog blokade domaćih medija vijesti o događanjima na trgu Taksim ovdašnjoj javnosti cure na kapaljku, a u rijetkim izvještajima “Erdoganovih sluga” prozvani su teroristima.

„Moja je prijateljica umrla neku noć od ozljeda zadobivenih gumenim mecima, ali to nigdje nećete pročitati ni čuti. Novinari koji bi rado bili ovdje s nama i pisali istinu u zatvorima su“ govori mladić, pa vadi mobitel i pokazuje fotografiju krvave žute veste koju je nosila njegova, također ozlijeđena, djevojka. Traži da ostane anoniman, ne dopušta ni fotografiranje lica, u strahu je od represije. Govori da su posljednjih dana uhićene tisuće demonstranata upravo zahvaljujući fotografijama i videoklipovima s društvenih mreža. Ipak, to ih nije obeshrabrilo pa otkriva kako su formirali posebnu internetsku domenu na kojoj demonstranti uploadaju snimke i razmjenjuju informacije.

Razgovor prekida zaglušujući zvuk. Proizvode ga njegovi “kamaradi” koji sa svih strana dovlače goleme željezne rešetke koje je policija ostavila za sobom povlačeći se. Ratni plijen koji će im dobro doći da “podebljaju” barikadu koju čvrsto drže.

Policija je stotinjak metara niže. Zasad se samo gledaju “preko nišana”. Našeg sugovornika pitam za godine. Sedamnaest mu je, kaže. Mnogi kolege sada su u školi, zna on to, ali mnogi su i ovdje. Za petnaestak dana čeka ih državni ispit, ali nitko o tom ne misli. Vrijeme je revolucije.

„Da, naravno da se bojim da mi, kad sve ovo prođe, neće dopustiti da se vratim u klupe. Da ću izletjeti naglavačke. Ali i ovo je škola, životna. Trg Taksim moja je škola“ kaže pa se ispričava na lošem engleskom jer ne može “misliti ni na turskom”: dvije noći i tri dana nije spavao. Povremeno legne na asfalt i sklopi oči, ali sna mu nema. Cijelu noć i cijeli dan, uostalom, nadlijeću ih policijski helikopteri i prave nesnosnu buku.

„Erdoğgan ih šalje, a on upravo bježi na pet dana u Tunis i Maroko, čuli smo na vijestima. Kukavica! Prethodno nam je poručio da plašimo turiste, da ugrožavamo ekonomiju. Eto, samo je novac važan, ali mi mu poručujemo da su demokracija i ljudska prava iznad toga“ kaže 18-godišnja Deniz.

Je li to loš znak za njih, strahuju li da će premijer, dok je odsutan, poslati policiju na njih za finalni, brutalni obračun?

 „Mi smo ovdje, ne bojimo se i čekamo“ kažu uglas.

Deniz potom poziva u šetnju, pokazuje desetke vreća za smeće plave boje, koje su prepune otpadaka koje su demonstranti skupljali cijelu noć.

„Žele nas prikazati kao divljake, ali kakvi bi to divljaci čistili za sobom. Bilo bi, uostalom, ironično da mi koji smo ovaj rat i počeli zbog ekologije sada zagađujemo okoliš“ kaže Deniz, pa dodaje kako ne misle svi u Turskoj da su demonstranti “šačica lopova”, kako ih je počastio premijer.

„Ne napadamo, samo se branimo, i tako je od prvog dana. Optužuju nas da smo kamenjem gađali prolaznike, ali to nije istina. Možda i među nama ima provokatora, ne znam, ali sigurno je da ne zagovaramo nasilje. Jeste li ikada vidjeli onako brutalan napad policije, tuku nemilosrdno po nama, a mi smo goloruki. Ne bismo imali ni maske protiv suzavca da nam ih vojnici nisu dali. Čuli smo da sad policija istražuje vojsku i traži imena “izdajica”. A znate tko su naši istinski heroji? Navijači nogometnog kluba Beşiktaş. Sinoć su oteli jedno policijsko vozilo, ono s kojeg su po nama šibali vodenim topovima. Zaplijenili su ga i predali nama, sad služi kao barikada“ smješka se Deniz, lijepa tamnoputa djevojka.

Izvor: vecernji.hr