PUTOPIS VARANASI Glavna turistička atrakcija u ovom gradu je gledanje mrtvih ljudskih tijela kako nestaju u plamenu

Autor: dubrovackidnevnik.hr
Dubrovački dnevnik donosi putopis iz Varanasija, najsvetijeg hinduističkog grada

Ljudsko ponašanje često je teško shvatljivo, apsurdno i čudno, a kralj tih kontradikcija je Varanasi. Najsvetiji hinduistički grad diči se titulom najduže neprekidno naseljenog mjesta na Zemlji. Neke teorije tvrde da je osnovan još u doba Babilona. Kada je legendarni pisac Mark Twain krajem 19 stoljeća posjetio Indiju zapisao je: „Varanasi je stariji od povijesti, stariji od tradicije, stariji čak i od legende, a izgleda dvaput stariji od svega toga zajedno“.

Lijepo ga je Mark opisao, iako, preskočio je najvažniju stavku, pa ćemo ga mi malčice ispraviti. Stari Varanasi je, naime, šporkiji od kanalizacije, šporkiji je od ilegalnog odlagališta otpada, šporkiji je čak i od Gruža iz doba Radeljevića, a izgleda dvaput šporkiji od svega toga zajedno“. Količina prljavštine u gradu na Gangesu, kao uostalom i na brojnim drugim lokacijama sjevera Indije, Europljaninu je potpuno nezamisliva. Svete krave, psi, koze, svinje, pantagane veličine Smarta i brojne druge životinje šetaju uskim uličicama najsvetijeg hinduističkog grada vršeći nuždu koju nitko ne čisti. Lakše ćete po ulicama pronaći zlato, neko koš za smeće. Zapadnjak kupi bocu vode, popije je, pa ju nosi u rukama nadajući se da će negdje biti nekakva kanta za otpatke, ali može on tako prošetati čitavu Indiju, mogućnost da ugleda kontejner, manja je od pronalaska najma stana u Lapadu na čitavu godinu, pa naposljetku, što će, i on počne bacati smeće u Ganges ili po ulicama, jer drugog rješenja naprosto nema.

Sveta rijeka Ganges je vjerojatno nešto najprljavije što čovjek može vidjeti u životu - u biti ne može se tu puno ni uočiti, jer je toliko mutna da se dno ne vidi ni na 30 centimetara dubine. Kakve ekološke katastrofe krije, to valjda znaju samo Brahma, Višnu i Šiva. Brojni industrijski gradovi ispuštaju otrovne tvari u Šivinu rijeku, koje se preko Varanasija slijevaju u Bengalski zaljev. Broj opasnih bakterija u Gangesu, kažu istraživanja, i više desetaka tisuća puta prekoračuje brojku dozvoljenu za kupanje, a kamoli za pijenje. Ta činjenica brojnim hinduističkim hodočasnicima ni najmanje ne smeta – ritualno kupanje u Gangesu stoljećima čisti dušu vjernika od grijeha, a gutljaji smeđe tekućine, vjeruje se, daju čovjeku božansku energiju. I ne samo to – nego ako vas spale na obalama svete rijeke i prospu pepeo u njenu prljavštinu, hinduist će doživjeti mokshu – oslobođenje od neprekidnog kruga rađanja i smrti, odnosno reinkarnacije. Drugim riječima, ako ti prah završi u Gangesu ideš direkt u raj. Koliko smo shvatili hinduističku religiju, Varanasi i Ganges su neka vrsta shortcuta, prečaca u raj. Ono, ako ti se ne da iznova rađati, pa opet puzati, pokušavati hodati, naučiti govoriti, ulaziti u dogovorene brakove, biti cijeli život siromašan bez para i bez bračnog druga kojeg si ti izabrao, tu je dobri stari Varanasi, veći od legende, tradicije, historije, kanalizacije i odlagališta otpada zajedno - koji nudi vječno spasenje.

Čekanje Smrti i Vječnog spasenja

Dodatni bonus cijele priče je da smrt u Varanasiju za prosječnog hinduista više vrijedi nego smrt u Delhiju ili Mumbaiju. Brojni starci oboljeli od raznih boleština, često i jako zaraznih, bauljaju ulicama grada čekajući Damu s kosom. Na vama je samo da umrete, na Varanasiju je sve ostalo. Dok čekaju da ih Smrt odnese na Vječna lovišta, služe bakterijama i virusima kao prijevozno sredstvo, isto kao i sva ona mrtva tijela koja čekaju da se spale. A spaljivanje mrtvaca traje bez prekida, 24 sata na dan, 7 dana u tjednu. Odvija se javno na Manikarnika Ghatu (ghatom se nazivaju skalini na obalama Gangesa gdje se vrše vjerske i sve druge ceremonije). Često se dogodi dok šećete ulicama Varanasija da odnekud začujete pjesmu u slavu Nebesima, pa ugledate pogrebnu kolonu koja prolazi tik do vas (mrtvo tijelo će vas nekad očešati i to nije ništa neuobičajeno) i kreće se prema Manikarniki, gdje će biti spaljeno na lomači. Koliko para, toliko vatre - postoje razna vrsta drva. Ona skuplja su premazana posebnom mašću, koja sprječava smrad spaljenog tijela, i obitelj pokojnika, ako ima novaca, odlučuje se upravo za tu potpalu.

Ta javna spaljivanja, koja gledaju brojni turisti (fotografiranje je zabranjeno), odvijaju se mimo javnih institucija. Njih vode privatne osobe, sa samog dna indijskog društva, takozvani nedodirljivi. Nažalost, iako je Ustavom iz sredine prošlog stoljeća u Indiji zabranjena podjela na kaste, u stvarnom životu ona je još uvijek itekako prisutna, jer je usko vezana uz hinduističku religiju, a Nedodirljivi su na samom dnu. U prošlosti su bila česta silovanja djevojki iz najniže kaste, a pravosuđe je prijestupnicima u pravilu gledalo kroz prste.

To je veliki paradoks Indije. Zemlja brojnih religija, jako okrenuta duhovnom životu, još uvijek ima hijerarhiju u društvu, koja dobrim djelom podsjeća na robovlasništvo. Također, još uvijek su česti dogovoreni brakovi, kao i brakovi maloljetnih osoba. Roditelji odlučuju za koga će se udati njihovo dijete, a često se te odluke donose iz materijalnih pobuda. U posljednje vrijeme, brojne udruge u Indiji bore se protiv ove prakse i postižu dobre rezultate. U posljednjih desetak godina broj maloljetničkih dogovorenih brakova se prepolovio. Ipak trebat će još puno truda i rada da se promijeni mentalitet Indijaca posebno u ruralnim sredinama, kako bi se povećao stupanj ljudskih prava.

Smeće i kravlji izmet na tržnici - kupce to ni najmanje ne uznemirava

Ganges je najbolji primjer teško razumljive Indije. Ta rijeka je nešto najsvetije moguće za hinduiste – recimo kao Hajduk za Dalmatince - prečac prema Raju i spasenju, pa opet će mrtvi hladni bacati mrtva hladna tijela - djeca i trudnice se ne spaljuju, nego se puste mrtvi da plutaju Gangesom - skupa sa smećem u njeno korito i neće se zamarati kada vide druge koji isto tako zagađuju svetu vodu. Kada je već toliko sveta, nejasno je zašto se ne bore za njeno očuvanje. Čovjeka zna uhvatiti velika depresija dok putuje ovim čudnim potkontinentom. Indija danas ima 1,2 milijarde stanovnika i jedan kontejner. Količina smeća koju oni bace u prirodu je brutalna, a većina toga završi u Indijskim oceanu. Čovjeku postane smiješno što kući na Zapadu reciklira otpad. Kako to može pomoći Majci Prirodi pored milijardu Indijaca koji je svakodnevno obasipaju najgorim smećem i otrovima? Kao da si se popiškio u more da mu povećaš razinu. Primjerice u Delhiju je zrak toliko zagađen, da je sunce nemoguće vidjeti i tijekom najvedrijih dana, a stanovnici, jasno, hodaju s maskama.

Još luđe je što Indija razvija svemirski program i posjeduje nuklearno oružje. Znači, tehnološki su napredniji od brojnih drugih zemalja, ali ekološki su na samom dnu. Kako i zašto, teško je shvatljivo. Ako već imaš financija za ulaganje u svemirske i nuklearne programe, pa je li onda tako teško uložiti u kontejnere i osnovati nekakve javne firme, koje će se baviti čistoćom. Pokušali smo odgovor dobiti od Indijaca, ali ni njima ništa nije jasno.

-Indija nije razumljiva ni Indijcima, a kamoli ostatku svijeta –odgovorit će vam lokalci dok bacaju plastičnu bocu na cestu, koju više nitko nikad neće pokupiti.

Jutarnja idila na Gangesu

Ej, milijardu i dvjesto milijuna Indijaca svaki dan baca smeće po šumama i gorama, po oceanima i morima. Ali to nije sve, ako posjetite sjever Indije, uz ovaj prekrasni set nezaboravne prljavštine, za samo nekoliko rupija koliko košta vožnja u vlaku dobit ćete i dodatan spektakl za koji morate imati vrhunski želudac, inače ćete povraćati – ne biste vjerovali, ali nije nimalo neobično vidjeti Indijce dok čekaju vlak, da samo spuste gaće i istresu se na stanicu. Jedan pored drugog – kao u nekom bolesnom filmu Emira Kusturice, za koji se nadaš da ne može biti istina - isto kao što nimalo čudno nije vidjeti kravu na tržnici koja se olakšava po povrću. Kupcima to ne smeta – kakvo će biti govno od svete krave, ako ne i samo sveto?

Krave su isto tako posebna priča. Indijci ih smatraju svetim Vlahom, posvuda su - od tropske plaže do noćne straže na granici s Pakistanom - i nitko im ništa ne može, jer ih zakon štiti. Ozljeđivanje krave ili njeno ubojstvo kažnjava se zatvorom. Ali Indija ne bi bila Indija da ni ovdje nije apsurd u pitanju – iako su im svete životinje, te je zabranjeno njihovo mučenje i ubijanje, to ih ne sprječava da budu jedni od najvećih izvoznika goveđe kože na svijetu. Brojne svete indijske krave tako završavaju na europskom tržištu. Ovaj biznis se vrši pod blagoslovom korumpiranih političara. Njima očigledno nije bitna karma, ni u kakvom će se sljedećem životu roditi…

Ljudsko ponašanje često je teško shvatljivo, apsurdno i čudno, a kralj tih kontradikcija je Varanasi, najsvetiji hinduistički grad i prečica prema Vječnom kraljevstvu.

Popularni Članci